Postoji trenutak kada se čovjek spusti do zemlje — ne iz slabosti, već iz svjesne poniznosti.
U vjeri, taj trenutak se zove sedžda — najponizniji, ali i najuzvišeniji položaj čovjeka pred svojim Stvoriteljem. Tada se čelo spušta na tlo, a duša uzdiže ka nebu.
Ali ono što vjera zna hiljadama godina, danas potvrđuje i medicina. Kada čelo dodirne tlo, krv prirodno jače struji prema mozgu. Bolja cirkulacija znači više kiseonika, bolju koncentraciju i smirenost.
Nauka pokazuje da se u trenutku činjena sedžde aktivira parasimpatički nervni sistem — onaj koji tijelu poručuje: „Smiri se.“ Srčani ritam se usporava, disanje postaje dublje, a napetost u mišićima se oslobađa.
Istraživanja su pokazala da položaj sedžde može snižavati krvni pritisak, uravnotežiti hormone stresa (kortizol), pa čak i poboljšati električnu aktivnost mozga.
Zato nije slučajno da se u tom trenutku osjeća olakšanje koje nije samo duhovno — nego i fizičko. Kao da tijelo zna ono što duša osjeća: mir dolazi kad se čovjek spusti, ne kad se uzdigne.
Kad se spustiš na sedždu,
zemlja postane svjedok,
a tvoja duša nađe mir.
To nije spuštanje,
to je put prema Onome
koji je iznad svega.
“…one koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju!” (Er-Ra'd, 28.)
