Tvoja Bahar ti piše ponovo.
Pišem ti o strpljenju. Ne onom što šuti dok boli, nego onom koje raste iz srca i zna zašto čeka.
Sjećaš se, mila moja, kad smo govorile o povjerenju? O onom koraku u maglu, kad ne znaš kuda vodi, ali ideš jer znaš Kome pripadaš. Strpljenje je taj korak, samo duži, dublji i tiši.
Strpljenje nije pasivnost. Nije sjedenje skrštenih ruku dok svijet prolazi mimo tebe. Strpljenje je tihi čin vjere, svakodnevni ibadet duše. To je kad svako “još nije” primiš s blagim osmijehom, jer znaš da “još nije” nije isto što i “nikada neće biti”.
Znaš, dušo…strpljenje nije lahko. Nije srcu milo. Nije kalup kojem ono hrli i trči.
Znaš to. Znam to. Vrlo dobro.
Nekad ti se čini kao da vrijeme stoji, kao da te Allah zaboravio. Ali On nikad ne zaboravlja. Ponekad samo uspori korak da bi ti mogla vidjeti šta nosiš u sebi. Da bi te naučio razlikovati čekanje koje iscrpljuje od čekanja koje gradi.
Postoje dani kad ćeš željeti ubrzati vrijeme, kad ćeš moliti da se vrata otvore odmah, sada, ovog trena. A On će ti tiho šaptati: „Još ne. Još te spremam.“
I tada ćeš shvatiti: strpljenje nije kazna. Strpljenje je milost koja te oblikuje da možeš primiti ono što tražiš. Jer ne možeš nositi dar ako nisi ojačala ruke koje će ga primiti.
Strpljenje ne znači da ti ne smije biti teško. Znači da, i kad jeste teško, ne gubiš nadu. Znači da u suzama ne vidiš kraj, već čišćenje duše. Znači da ne bježiš iz boli, nego kroz nju rasteš.
Ponekad ćeš čekati ljude koji nisu spremni. Ponekad ćeš čekati trenutke koji kasne. Ponekad ćeš čekati da se razumije tvoja tišina, tvoje želje, tvoje riječi koje još nisu izgovorene. U tim trenucima, mila moja, strpljenje je tvoj unutrašnji oslonac. To je šapat tvoje duše koji ti kaže: „Sve ima svoje vrijeme, sve stiže kad treba.“
A kad dođe dan da vidiš plod onoga za što si strpljivo dovila, pogledat ćeš unazad i reći: „Vrijedilo je.“ Jer tada ćeš razumjeti svaki trenutak čekanja bio je stepenica prema tvojoj dovi, prema tvojoj unutarnjoj snazi, prema tvom miru.
Zato večeras, prije nego zaspiš, reci sebi: „Ja ne čekam ljude. Ne čekam prilike. Ja čekam trenutak kad će Allahov plan postati jasan. I do tada učim voljeti ono što me oblikuje.“
Mila moja, u strpljenju se krije tvoja snaga. Snaga da ne posustaneš kad ne vidiš put. Snaga da ne sumnjaš kad ti srce treperi. Snaga da kažeš: „Gospodaru, ako me još ne vodiš do onoga što želim, znači da me još učiš onome što trebam biti.“
Zato budi blaga prema sebi. Ne traži da sve bude odmah. Sve što je tvoje, stići će. Samo polahko. U tvoje pravo vrijeme.
Strpljenje je i u malim stvarima. U riječi koju odlučiš ne izgovoriti jer znaš da bi trenutak bio pogrešan.
Svaki takav trenutak, mila moja, oblikuje te, priprema te, čisti tvoju dušu za ono što dolazi.
I kad osjetiš da više ne možeš, sjeti se: strpljenje nije u čekanju da se oluja smiri nego u učenju da plešeš i dok kiša ne prestaje. Jer u svakom tvom dahu, u svakoj tvojoj tišini, On je tu. Svaki tvoj trenutak čekanja prožet je Njegovom prisutnošću, i ništa ne prolazi mimo Njega.
O tome sam ti danas pisala. U sljedećem pismu reći ću ti nešto o predaji…o lahkoći koja dođe kad prestaneš tražiti da sve razumiješ, a počneš dopuštati da te vodi Onaj Koji zna.
Do tada… diši, mila moja. Diši sa strpljenjem. I znaj: Allah nikada ne kasni.
Tvoja Bahar.