Nekada su se stranice listale, danas se ekrani skrolaju. Sve između toga postala je historija, historija promjene navika, ali i promjene vrijednosti koje oblikuju savremeno društvo.
Kada govorimo o fenomenu skrolanja, ne govorimo samo o fizičkoj radnji prelaska prsta po ekranu. Govorimo o novoj kulturi čitanja, o novom načinu doživljavanja svijeta i o novom odnosu prema vremenu, pažnji i znanju. Da bismo razumjeli šta smo izgubili, moramo se vratiti onome što je postojalo prije, trenutku kada je listanje bilo simbol promišljenosti, a papir prostor susreta između čovjeka i ideje.
Prve štampane novine koje su se pojavile u 17. stoljeću predstavljale su revoluciju u načinu informisanja. Iako su bile namijenjene tadašnjoj poslovnoj eliti i trgovcima, već tada je započela praksa listanja stranica u potrazi za informacijama. U 20. stoljeću, s razvojem novinarstva i širenjem obrazovanja, čitanje je postalo dio opće kulture. Novine su ušle u svaku kuću, a listanje je postalo svakodnevni ritual. Ljudi su tragali za znanjem, analizirali, uspoređivali, čitali između redova.
Češki književnik Karel Čapek jednom je rekao da u novinama mora biti sve, pa i pjesme i statistika litvanskih trgovina, jer nije poenta u tome da svako sve pročita, nego da postoji osjećaj širine, svijeta koji je dostupan. Čapekova misao otkriva suštinu čitanja, da čitanje ne traži samo sadržaj, već i iskustvo.
Listanje stranica novina ili knjige nije bilo samo prenošenje informacija, već i ritual koji je uključivao miris papira, tišinu, koncentraciju i dodir. Taj čin je podrazumijevao usporenost i prisutnost, ono što danas sve više gubimo.
Razvojem tehnologije i pojavom takozvanih novih medija, čitanje je preživjelo, ali se promijenilo njegovo značenje. Između nas i teksta pojavio se ekran, a između pažnje i znanja pojavio se algoritam. Listanje se pretvorilo u skrolanje, a s njim i smisao u površnost.
Skrolanje, naizgled bezazleno, postalo je nova forma ovisnosti. Provedemo sate prelazeći pogledom preko ekrana, tražeći nešto što ni sami ne znamo šta je. Svaka nova vijest, fotografija ili objava traje svega nekoliko sekundi, a osjećaj praznine ostaje mnogo duže. Iako nam se čini da smo pročitali više nego ikada prije, stvarnost pokazuje suprotno, da pamtimo manje, razumijemo površnije, a mislimo rjeđe.
Naučna istraživanja potvrđuju da stalna izloženost ekranskim sadržajima smanjuje koncentraciju, slabi pamćenje i mijenja način na koji mozak obrađuje informacije. Djeca i mladi, koji odrastaju u digitalnom okruženju, sve teže razlikuju istinito od lažnog, činjenice od mišljenja. U tom novom svijetu, brzina je zamijenila razumijevanje, a forma je postala važnija od suštine.
Skrolanje je postalo svakodnevni refleks, navika koja nas oblikuje više nego što to priznamo. To je virus koji se širi nevidljivo i zahvata sve generacije, od djece do starijih. Ljudi danas čak i knjige čitaju na ekranima, dok su novine već odavno prešle u digitalnu formu. Svijet je postao globalna mreža skrolanja, u kojoj je čovjek samo korisnik koji se kreće između informacija, ali rijetko kod jedne zastane.
Onog trenutka kada su knjige zamijenjene elektronskim verzijama, a novine neprofesionalnim portalima, izgubio se osjećaj dubine. Društvo je postalo površno, naviknuto na brze vijesti, kratke poruke i instant emocije. Teško je danas pronaći osobu koja nije pod utjecajem masovnih medija, koja nema profil na društvenim mrežama i koja promišlja izvan okvira algoritma koji joj servira „svijet“.
Uloga medija trebala bi biti da informišu, educiraju i zabavljaju. No, ta je uloga vremenom zloupotrijebljena. Površne informacije, senzacionalizam i manipulacija postali su svakodnevica, a povjerenje u profesionalno novinarstvo sve slabije. Mediji su se od posrednika između stvarnosti i javnosti pretvorili u tvorce percepcije i emocija.
Zagrebački komunikolog Sead Alić piše da su današnji masovni mediji novi zatvori bez zidova. To su prostori u kojima smo zarobljeni bez sile, zadržani bez prisile. Skrolamo vijesti, objave i komentare u potrazi za nečim što možda ni ne postoji, a da toga nismo ni svjesni. Ekran nas drži budnima, ali otuđenima.
U tom digitalnom zatvoru postajemo dobrovoljni robovi. Znamo da nam skrolanje oduzima vrijeme, pažnju i unutrašnji mir, ali ga ipak nastavljamo. Svjesni smo zla koje se nudi, ali ga konzumiramo jer je dostupno, jer je stalno prisutno, jer je, naprosto, lako.
Integralni virtualni svijet u kojem živimo radikalno je nedovršen. U njemu, kako kaže Jean Baudrillard, „svako svakog progoni, snima, objavljuje i komentariše“, a granica između stvarnog i prikazanog gotovo da više ne postoji. Naša stvarnost postala je niz slika, a naše vrijednosti niz klikova. U trenutku kada je listanje papira zamijenjeno skrolanjem po ekranu, počela je nova historija: historija gubitka koncentracije, smisla i mjere. S njom je započela i epoha površnosti, u kojoj brzina nadjačava misao, a pažnja postaje najskuplja valuta svijeta.
O zaključcima…
Vrijednosti su se poremetile onog dana kada smo prestali zastajati. Kada smo umjesto čitanja počeli prelaziti pogledom, kada smo umjesto razmišljanja počeli reagovati, a umjesto tišine izabrali beskrajni šum informacija. Svijet koji stalno skrolamo možda nam daje osjećaj da smo u toku, ali nas istovremeno udaljava od nas samih. Površnost je postala mjera savremenosti, a dubina znak sporosti. U toj tihoj zamjeni značenja izgubili smo ono najvrijednije, izgubili smo sposobnost da osjetimo, promislimo i zapamtimo.
Možda povratak vrijednostima ne znači odbacivanje tehnologije, nego vraćanje sebi. Vraćanje trenutku u kojem se misao ne prebacuje prstom, nego se čuva u pamćenju. Jer listanje stranica nije samo fizički pokret, to je metafora života koji se odvija u ritmu, ne u žurbi.
Zato zastani. Pročitaj, osjeti, razmisli. Jer istinska vrijednost nikada nije bila u brzini, nego u smislu.
Piše: Merima Buljubašić