Hifz je svjetlo koje obasjava srce, smiruje dušu i oplemenjuje svakodnevni život. To nije samo pamćenje, već put preobražaja — trenutak kada Kur’an ne ostaje samo između korica, već se utiskuje u srce i postaje dio svakog daha.
Danas vam donosimo riječi jedne hafize koja je kroz svoj hifz iskusila i izazove i ljepotu, i čije iskustvo svjedoči da je čuvanje Kur’ana u srcu najveća čast i blagodat.
Kada osoba odluči učiti hifz, to je trenutak posebne bliskosti s Allahom. To nije odluka donesena iz hira, već iz iskrene želje da Kur’an postane životni saputnik. Mnogi se pitaju – odakle početi i šta je ono što pokrene srce na taj korak.
Šta vas je motiviralo da počnete učiti hifz?
„Još tokom školovanja u medresi ‘Reis Džemaluddin ef. Čaušević’ imala sam ogromnu želju da krenem s hifzom, ali me tada sputavao strah od neuspjeha. Dolaskom na Fakultet islamskih nauka želja je sve više jačala, a strah polako nestajao. Dodatnu podršku i motivaciju dobila sam od prijateljica koje su već bile na putu hifza – one su me savjetima i toplom riječju ohrabrile da i ja napravim prvi korak. Upravo ta podrška bliskih osoba bila je ono što mi je sve vrijeme nedostajalo. Prva godina fakulteta donijela je nova iskustva i potpuno drugačiji način života. Trebalo je hrabrosti odvojiti se od doma i voljenih, iako me medresa već donekle naučila samostalnosti. U decembru 2015. godine skupila sam snagu i odlučila: želim da svoje srce zauvijek vežem za Kur’an. Željela sam da svaki dan mog života bude ispunjen učenjem, da živim u skladu s njegovim porukama i da se udaljim od svega što me odvaja od njega. Cijelo iskustvo učenja napamet trajalo je oko tri i po godine, ali obnavljanje Kur’ana – što je i jedna od njegovih posebnih ljepota – traje cijeli život. Kur’an ne dopušta hafizu da se odvoji od njega.“
Put hifza nije put bez teškoća. Svaka stranica traži trud, svaka greška strpljenje, a svaka dova iskrenost. No, upravo u tim trenucima borbe i iskušenja krije se istinska ljepota hifza.
Koji je bio najveći izazov tokom učenja Kur’ana?
„Najveći izazov bio je ostati ustrajna kada bi motivacija opala. U takvim trenucima podrška i razumijevanje muhafiza bili su presudni. Važno je znati da pravi uspjeh nije u brzini napretka, već u spremnosti da ustaneš svaki put kad postane teško. Hifz traži potpunu predanost, sabur i stalno vraćanje Kur’anu. Uspjeh ne dolazi preko noći – on se gradi strpljenjem, disciplinom i dosljednošću.“
Svaka naučena stranica nosi osjećaj smirenosti, a svaki završeni džuz posebnu radost. To su trenuci kada se osjeti blizina s Kur’anom, kad čovjek shvati da ga Allah počastio nečim što se ne može ničim drugim mjeriti.
Kako ste se osjećali kada biste završili jednu suru ili džuz?
„Svaki završeni džuz donosio je osjećaj smirenosti i zahvalnosti, ali ono što me najviše ispunjavalo bio je novi početak. Učila sam hifz po krugovima, i svaki put kada bih završila jedan krug, srce bi mi se ispunilo posebnom radošću. Taj trenutak povratka na početak, kroz ajete koje već znam, davao mi je novu snagu i motivaciju.“
Na putu hifza neizbježni su trenuci slabosti. Ipak, onaj ko iskreno krene ovim putem, zna da se i tada ne odustaje – samo se nakratko zastane, udahne, i nastavi s još jačim nijjetom.
Da li ste ikada imali trenutke kada ste željeli odustati? Kako ste ih prevazišli?
„Kada sam odlučila krenuti putem hifza, to mi je postao prioritet. Nisam ga željela doživljavati kao teret, nego kao milost i olakšicu. Naravno, bilo je perioda kada bi motivacija oslabila – znala sam uzeti i do deset dana pauze bez učenja. Smatram da je to sasvim prirodno, jer hifz je dug i zahtjevan put. U tim trenucima podsjetila bih se zašto sam počela, i tada bi se snaga i volja ponovo vraćale. Hifz sam prihvatila kao dar koji mi pomaže i na ovom i na budućem svijetu.“
Ustrajnost u hifzu najviše zavisi od svakodnevne rutine. Red, disciplina i kontinuitet čine da Kur’an ostane svjež u srcu, a da duša ostane smirena.
Kakvu dnevnu rutinu prakticirate za hifz?
„Trudim se imati ustaljenu rutinu, jer je redovnost ključna. Svaki dan ponavljam oko jedan i po džuz – dio ujutro, dio navečer. Jutro mi je najdraže vrijeme za učenje, jer je tada um najbistriji, dok navečer volim ponoviti ono što sam tog dana učila, kako bi ostalo svježe u pamćenju.“
Svaka osoba na putu hifza pronađe svoj metod – neki uče slušajući, neki pišući, a neki redom po džuzevima. Bitno je da se Kur’an uči s ljubavlju i da svaka stranica ostane urezana u srce.
Koji metod učenja vam najviše pomaže?
„Najviše mi pomaže učenje redom po džuzevima. Hifz sam učila po krugovima, pa su mi veze između ajeta ostale čvrste. Taj metod toplo preporučujem svima – jer se kroz krugove znanje stalno obnavlja, a s vremenom postaje sigurnije i postojanije.“
Vrijeme provedeno s Kur’anom uvijek donosi bereket. Kada se sve obaveze stave na svoje mjesto, Allah olakša i učenje i druge zadatke.
Kako organizujete vrijeme između hifza, fakulteta i privatnog života?
„Mnogi misle da je teško uskladiti hifz sa školovanjem, ali meni je hifz zapravo pomogao da lakše savladam i drugo gradivo. On poboljšava pamćenje i daje dodatnu motivaciju. Trudim se iskoristiti svaki trenutak – bilo da sam u prevozu, na pauzi ili čekam autobus, uvijek otvorim mushaf i ponovim nekoliko stranica. Nije stvar u količini vremena, već u iskrenoj namjeri da se ono iskoristi na najbolji način. Vjerujem da svako ko ima iskrenu želju može postići ono što želi, uz trud i oslanjanje na Allaha.“
Nije svaka okolnost idealna za učenje, ali snaga volje i oslonac na Allaha ruše sve prepreke. Učenje Kur’ana ne poznaje izgovore, već strpljenje i ljubav.
Koje su najveće prepreke s kojima ste se susretali u učenju hifza?
„Jedna od najvećih prepreka bila je činjenica da sam živjela u studentskom domu i dijelila sobu s tri cimerke. Bilo je teško pronaći mir i koncentraciju, posebno kada smo sve imale različite obaveze. Često sam učila kasno noću ili rano ujutro, dok ostale spavaju. Balans između fakulteta, društvenog života i hifza bio je izazov, ali me sve to naučilo strpljenju i oslanjanju na Allaha. Shvatila sam da napredak ne zavisi od savršenih uslova, nego od iskrenosti i ustrajnosti.“
Zaborav i greške su dio ljudske prirode. One nas ne udaljavaju od Kur’ana – naprotiv, vraćaju nas njemu i uče nas poniznosti i ustrajnosti.
Kako se nosite sa zaboravljanjem ili greškama tokom učenja?
„Zaboravljanje i greške su prirodan dio hifza, i trudim se da ih prihvatim sa smirenošću. Kada nešto zaboravim, taj dio ponavljam češće – kroz slušanje, ponavljanje naglas ili povezivanje ajeta po značenju. S vremenom, redovnim ponavljanjem, grešaka je sve manje, jer Kur’an postaje dublje usađen u srce. Naučila sam da greške nisu neuspjeh, nego prilika da učim iskrenije i da se podsjetim da hifz nije put savršenstva, već ustrajnosti.“
Hifz nije samo sjećanje na riječi – to je sjećanje na Allahovu milost u svakom trenutku života. Hafizi su oni koji svojim srcima čuvaju svjetlo koje ne prestaje sjati, i zato su pravi čuvari Kur’ana zapravo čuvari svjetla.