Piše: Merima Buljubašić
Afrika, kontinent beskrajnih kontrasta i kulturnih slojeva, otkriva se kroz Keniju kao prostor u kojem prirodna ljepota i ljudska egzistencijalna borba koegzistiraju u izuzetno složenom, gotovo simbiotičkom odnosu. Udaljeni ruralni predjeli, koji se protežu od brežuljaka zapadne Kenije do polja istočno od Nairobija, svjedoče o životu u kojem osnovne potrebe kao što su hrana, čista voda, energija i pristup obrazovanju, nisu samorazumljive, već postaju luksuz za mnoge zajednice. Svaka kuća, svaki put, svaka mala pijaca i svaka školska učionica odražava duboku povezanost sa prirodom, ali i sa izazovima globalnih nejednakosti. U selima smještenim uz suhe rijeke i prašnjave puteve, žene svakodnevno prelaze kilometre kako bi pribavile vodu za domaćinstvo. Redovi za vodu često traju satima, a ona je često zagađena, što dodatno ugrožava zdravlje i ograničava obrazovne i ekonomske aktivnosti.
Djeca, uprkos nedostatku osnovnih školskih materijala i često bez električne energije, igraju se na otvorenim prostorima, improvizirajući igračke i razvijajući kreativnost. Njihova radoznalost, energija i smijeh ispunjavaju ulice, a sposobnost da budu sretna i ispunjena uprkos životnim teškoćama svjedoči o izuzetnoj otpornosti i unutarnjoj snazi koju odrasli često zaboravljaju. Djeca u Keniji pokazuju da radost ne zavisi od materijalnog obilja, već od sposobnosti da cijene trenutke igre, zajedništva i međusobne podrške, i u njima pronalaze iskrenu ljepotu života. Stariji stanovnici prenose znanje i tradiciju kroz priče o porodičnoj historiji, lokalnim običajima i moralnim vrijednostima koje su temelj zajednice. Svaka interakcija odražava složen sistem međusobne pomoći i solidarnosti, koji nadomještaju formalne državne i institucionalne strukture.
Religijska dimenzija života dodatno oblikuje ponašanje i etiku u ovim zajednicama. Ajeti i hadisi, posebno oni koji naglašavaju pomoć siromašnima, postaju praktični vodiči u svakodnevnom životu. Ajet: „Ko spasi jednu dušu, kao da je spasio čitavo čovječanstvo“ duboko prožima svaku interakciju, dok hadis Poslanika o obavezi pomaganja bližnjem ne ostaje na nivou teološke norme, već funkcioniše kao stvarni princip koji omogućava opstajanje zajednice u okolnostima materijalne oskudice. U mnogim selima prisutne su kolektivne inicijative: zajedničke kuhinje, prikupljanje vode i hrane, lokalni fondovi za hitne potrebe, što potvrđuje duboko ukorijenjenu praksu altruizma i međusobne odgovornosti.
Pored socijalne i religijske dimenzije, život u Keniji obogaćen je prirodnim pejzažima i bogatstvom lokalne flore i faune. Susreti s divljim životinjama, poput zebri, žirafa ili afričkih antilopa koje mirno pasu u blizini sela, pružaju osjećaj suživota sa prirodom. Zvukovi rijeka koje rijetko presušuju, cvrčaka u sumrak, mirisi svježeg hljeba, začina i zemlje nakon kiše, čine svakodnevni život složenom i višeslojnom tapiserijom senzacija, koje podsjećaju na ograničenost ljudskih resursa i važnost prilagođavanja prirodnim uvjetima. U urbanim centrima poput Nairobija, kontrast je još izraženiji. Moderni dijelovi grada, sa trgovačkim centrima, električnom energijom i pristupom internetu, nalaze se u neposrednoj blizini siromašnijih četvrti, gdje improvizovane kuće od lima i plastike odražavaju svakodnevnu borbu sa osnovnim životnim potrebama. Ova nejednakost jasno pokazuje uticaj globalnih, političkih i ekonomskih faktora, uključujući kolonijalnu historiju, klimatske promjene, političku nestabilnost i nedostatak državne podrške.
Ipak, bez obzira na materijalnu oskudicu, stanovnici pokazuju izuzetnu otpornost i sposobnost održavanja dostojanstva. Djeca, kako u ruralnim tako i u urbanim zajednicama, pokazuju radoznalost i energiju koja nadilazi okolnosti, dok odrasli kroz rad i međusobnu pomoć osiguravaju da zajednica opstane. Svaka kuća, svaki put, svaka pijaca, svaka školska učionica postaje prostor u kojem se stvaraju etički i moralni principi, u kojem su solidarnost, empatija, poštovanje starijih i briga za bližnje. često efikasniji od formalnih institucionalnih struktura.
Zaključak koji proističe iz ovakvog uvida u život u Keniji jeste univerzalan: trebamo biti zahvalni za ono što imamo, jer često nismo svjesni koliko su osnovni resursi i sigurnost u našim životima dragocjeni. Svaka čista voda koju pijemo, svaki obrok koji konzumiramo, svaki trenutak u kojem imamo pristup obrazovanju i energiji predstavlja privilegiju koja zahtijeva našu pažnju, zahvalnost i moralnu odgovornost. Posmatrajući kako ljudi u Keniji opstaju i zrače dostojanstvom uprkos otežanim uvjetima, postaje jasno da prava vrijednost ne leži u materijalnom obilju, već u sposobnosti da cijenimo, dijelimo i njegujemo zahvalnost za životne blagodati koje često ostaju nevidljive dok ih ne uporedimo sa stvarnim izazovima drugih, te da u svakodnevnom životu učimo cijeniti male trenutke radosti, zajedništva i međusobne brige koji zapravo daju smisao ljudskom postojanju.