PRVI KORAK
ZNATI CILJ ŽIVOTNOG PUTA
Imajmo na umu da smo na ovaj svijet došli kako bismo dokučili cilj našega stvaranja, a on nije ništa drugo do priskrbljenje svih onih svojstava kojima je Bog Uzvišeni Sebe opisao, naravno, u granicama ljudskim. Put ozbiljenja ovoga visokog cilja je samo jedan: robovanje. Moramo robovati Bogu da bismo bili istinska gospoda i tako postigli svrhu svoga postojanja:
“A ljude i džine sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju”. (Ad-Darijat, 56.)
Zajednički – bračni život čini veliki dio jednog ljudskog života uopće. Stoga, žena koja značajan dio svoga vremena, dana i noći, provodi sa svojim mužem i djecom i muškarac koji većinu svoga životnoga vijeka potroši na porodicu, moraju imati na umu krajnji cilj i svrhu svoga stvaranja, odnosno postojanja, te taj dio svoga života učiniti dijelom one staze robovanja kako se ne bi odveć udaljili od konačnoga cilja.
Treba živjeti radi Boga, praštati radi Boga, odšutiti radi Boga, poviknuti radi Boga, raditi radi Boga, kuhati radi Boga… samo radi Boga. Vjerovatno najljepše riječi kazane u vezi s “življenjem radi Boga” jesu one kojima se u časnom Kur’anu Uzvišeni obraća Svome Poslaniku: “Reci: ‘Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova’”. (Al-An'am, 162.) Ako Boga Uzvišenog vidimo kao cilj i utok svoga življenja, naša veselja i tuge, neuspjesi i pobjede, kao i mnogi drugi pojmovi poprimit će sasvim nova značenja. Neuspjeh ili poraz jeste udaljavanje od cilja – od Dragoga Boga. Pobjeda je približavanje Bogu i zadobijanje Njegove blizine. Šta nas, onda, raduje? Sve ono što nas približava Bogu. A šta nas čini tužnim? Sve ono što nas od Boga udaljava.
Pokušajmo, sada, odgovoriti na nekoliko pitanja:
Ako je muž/žena prema meni postupio/la srdito, a ja uspio/la da se suzdržim i odgovorim smjerno i blago, je li me ta moja reakcija približila Bogu ili od Njega udaljila? Ako me je približila, trebam li biti sretan ili nesretan (što nisam uzvratio istom mjerom)? Trebam li se osjećati poraženim ili zadovoljnim?
Ako mi je muž učinio nešto nažao (uskratio mi neko moje pravo), trebam li mu oprostiti kako bih time bila bliže krajnjem cilju ili, pak, to uzeti k srcu i gajiti zbog toga prezir i odbojnost prema svome mužu? Ako mu oprostim, imam li razloga za veselje ili, možda ljutnju. Hoću li osjećati poraz ili pobjedu?
Ako u mome životu postoji nerješiv problem ili njegovo rješenje iziskuje mnogo vremena, te sam dužan otrpiti, trebam li zbog toga tugovati ili biti sretan i zadovoljan? Trebam li osjećati poraz ili pobjedu?
Ako muž zatraži od žene nešto što se njoj baš i ne sviđa, a to spada u stvari u kojima žena treba slijediti muža, treba li to ženu činiti sretnom ili ljutom i nezadovoljnom? Treba li udovoljavanje njegovom zahtjevu smatrati svojim porazom ili pobjedom?
Koliko je samo ovakvih “ako”.
Ako ne zaboravimo cilj života i zauvijek mu ostanemo dosljedni, u svakoj životnoj situaciji i pod svim mogućim uvjetima, osjećat ćemo se sretnim i zadovoljnim. To što smo životni cilj ovdje naveli kao prvi korak na putu ka uspješnom bračnom životu jeste zbog činjenice da ostale poruke koje ćete čitati u redovima koji slijede mogu biti primjenjive u životu samo na temelju ovakvog viđenja. U suprotnom, naredni koraci neće biti ni prihvatljivi ni izvodivi. Napomenimo još i to da bez ovakvog pogleda na životni cilj uopće nije moguće osjetiti slast života, jer stvarni smisao i istinsko značenje svih naših životnih nastojanja jest upravo u robovanju Uzvišenome Tvorcu i Gospodaru. Ko god kroči nekim drugim putem njegovo krajnje odredište, gdje god ono bilo, zvat će se zemljom nedođijom.
Ozbiljiti istinski smisao života znači odazvati se na poziv Božiji i djelovati u skladu s propisima Njegovim. On Sam u Knjizi Svojoj o tome kaže:
“Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (An-Nahl, 97.)
“O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati;“ (Al-Anfal, 24.)
A život koji nije robovanje Bogu ne zaslužuje da se zove ičim do li igrom i zabavom:
“Znajte da život na ovome svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onome svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovome svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (Al-Hadid, 20.) Osim što nikada ne smijemo zaboraviti cilj i svrhu našega življenja, moramo imati na umu i to da je vrijeme koje imamo na raspolaganju za postizanje toga cilja odveć ograničeno. Stoga, ne treba gubiti vrijeme, već moramo maksimalno iskoristiti svaki trenutak i svaki dan ovog kratkog života da bismo postigli i svojim životom ozbiljili samu svrhu našega stvaranja/postojanja.
- Ovaj svijet je jedan tren, pa ga iskoristimo u pokornosti Gospodaru.