Piše: mr. Maksida Agić
Moja tema tiče se zdravih granica među partnerskim odnosima, ali i generalno među porodičnim i međuljudskim odnosima. Razmišljajući kako da iskomuniciram cijelu ovu priču, referirala sam se zapravo na tri ključna pojma: komunikaciju, identitete i uloge, te jedan duhovni aspekt koji se u pedagogiji i psihologiji naziva „svijet kvalitete“.
Granica je, u ovom kontekstu u kojem ću govoriti, zapravo nespretan pojam, jer je naša prva asocijacija na granicu neka opstrukcija, neka ograda. Međutim, u ovom smislu u kojem ću govoriti o granicama, ona zapravo podrazumijeva vlastitu slobodu. Ona podrazumijeva proces sazrijevanja, proces emocionalnog osamostaljivanja, koji jedinki donosi mogućnost za vlastiti domet, za maksimalnu produktivnost i funkcionalnost.
Kada govorimo o zdravom međuljudskom odnosu, on se prije svega temelji na jasnoj komunikaciji, na poštovanju i na međusobnoj emocionalnoj sigurnosti. To je temelj kada globalno govorimo o zdravoj, zreloj i stabilnoj ljudskoj ličnosti. Partnerski odnos koji je formiran kroz zdrave granice podrazumijeva komunikaciju, poštovanje i emocionalnu sigurnost kroz jedan jasno formulisan „svijet kvalitete“ oba supružnika, jasnoću u granicama njihovog porodičnog, ali i ličnog sistema, te zreo, zdrav i stabilan pristup međusobnim potrebama i emocijama, podjednako kao i isti takav pristup prema sebi kao jedinki u tom sistemu.
Tradicija, promjene i „svijet kvalitete“
Zašto je to važno? Naime, ako bismo porodične sisteme posmatrali kroz praksu tradicionalno i kulturološki u svijetu u kojem mi živimo, onda možemo utvrditi da je postavljanje granica kroz porodični sistem najčešće uslovljeno upravo tim obrascima – tradicionalnim i kulturološkim.
Posebno kada govorimo, na primjer, o ruralnim sredinama u kojima je pozicija žene ranije, a nerijetko i danas, najčešće nezavidna. Porodični sistem funkcioniše onako kako to drugi autoriteti žele, kroz raspored obaveza, interesovanja i tuđih želja.
Posljednjih nekoliko desetljeća ženina se uloga u porodičnom sistemu redefinirala u odnosu na dotad jedino poznatu tradicionalnu ulogu. Izlaskom žene iz svoja četiri zida i razvojem njenog identiteta profesionalca kroz poslove koje je obavljala i obavlja, snažno utiče na raspored snaga i moći unutar porodice i revidira njenu ulogu majke i supruge. Utiče i na sam koncept majčinstva kakav je bio dotad poznat, kao i na partnerski odnos u svakom njegovom smislu – ne nužno loše, ali ni nužno dobro.
Dakle, ovo je trenutak kada trebamo razumjeti da jedan individualiziran pristup tom „svijetu kvalitete“, koji se obrazuje kroz porodični sistem, predstavlja vlastitu istinu tih ljudi. Ne mora značiti da je univerzalni recept primjenjiv, ali o tome su drugim riječima uvaženi profesori prije mene već govorili.
Da bi u ovakvoj konstelaciji odnosa partneri izgradili mentalno, emocionalno i međupartnersko zdravlje, neminovno se potvrđuje hadis u kojem se navodi kako se za ulogu roditelja treba pripremati dvadeset godina prije djetetovog rođenja. Za ulogu supružnika potrebno je pripremati se znanjem o prirodi muškarca i žene, a za funkcionalnu bračnu zajednicu potrebno je graditi „svijet kvalitete“, komunicirati lične definicije važnih životnih aspekata i usaglašavati stavove.
Komunikacija i sukob „ličnih istina“
Šta to zapravo u praksi znači?
Mi živimo i svjedočimo partnerskim odnosima u kojima se događa svakodnevno nasilje zato što jedan ili oba partnera podrazumijevaju istinu o tom partnerskom odnosu.
On dolazi sa istinom da, na primjer, njegova majka najbolje kuha i da stil njegove partnerice nije dovoljno dobar. Ona dolazi sa vlastitom istinom da je njen otac vrhovni autoritet u ljubavi, pa zbog toga njen suprug, koji funkcioniše drugačije, automatski „nije dobar“.
Zato je jako važno da komuniciramo vlastite definicije onoga što je važno u međupartnerskom odnosu, da čujemo jedno drugo i da se na tom temelju razumijemo, kako bismo mogli stvoriti vlastiti „svijet kvalitete“ koji u međupartnerskom odnosu funkcioniše.
Funkcionalna komunikacija podrazumijeva informisanje partnera o vlastitim potrebama i/ili stavovima na način koji nije etiketiranje, koji nije vrijeđanje i koji nije vraćanje na greške iz prošlosti. Ona podrazumijeva učenje oprosta, traženje načina da se stekne mir, međupartnerska harmonija i funkcionalnost. Drugim riječima, to je učenje o međupartnerskoj ljubavi.
Kada takva komunikacija izostane, u međupartnerskom se odnosu nakuplja bol. Partneri ostaju zaglavljeni u emocionalno teškim izjavama, što dovodi do odsustva bliskosti, zahlađenja odnosa i na kraju do „umiranja“ veze. Ljudi prestanu živjeti jedni s drugima, a nastave živjeti jedni pored drugih.
Takvi odnosi postaju podloga za fizičke, emocionalne i psihičke poteškoće, jer su suprotni suštini onoga što partnerski odnos treba biti.
Granice, samopoštovanje i vjera
Nauka o psihologiji i međuljudskim odnosima sugeriše da se odnosi grade kroz granice koje su sama bit lične slobode. Da bi odnos bio zdrav, jedinka mora imati razvijeno samopouzdanje i samopoštovanje. No, kako smo mi društvena bića, samopoštovanje nije moguće izgraditi u sredini koja čovjeka opstruira, degradira, u kojoj je jedinka nevidljiva duhovno, emocionalno i intelektualno, te se sami razvoj samopoštovanja odlaže za uslove u kojima čovjek neće biti u duhovnom, emocionalnom i intelektualnom survival modu. Naime, osobe koje znaju šta žele i šta im je neprihvatljivo u jednoj vezi imaju veće emocionalno blagostanje, kaže nauka. Stabilniji su, uspješniji, autentičniji. Ali to je samo znak da su ti ljudi u porodici porijekla, kada su učili prvi put kako se živi život, dobijali u odnosu na svoju strukturu ličnosti, odgojne poruke putem kojih su povjerovali da su važni, dostojni i vrijedni voljenja.
Nauka o psihologiji i međuljudskim odnosima sugeriše da se partnerski odnosi i međuljudski odnosi grade kroz granice koje su sama bit lične slobode. Makar to filozofski zvučalo, doista, da bi bilo koji odnos zdravo funkcionirao, jedinka mora imati izgrađeno samopouzdanje i samopoštovanje.
Nauka također kaže da postavljanje granica smanjuje stres i konflikte. Zdrave granice ne udaljavaju partnere – one donose jasnoću, povjerenje i iskrenost. Granice trebaju biti jasno izražene, ali i fleksibilne kada kompromis ne narušava lične vrijednosti.
A šta je s milionima drugih koji ne znaju kako to iskomunicirati? Nauka, naime, jasno kaže da granice trebaju biti jasno izražene, konzistentne, ali i fleksibilne kada je kompromis moguć bez narušavanja ličnih vrijednosti. Kod biranja partnera, lične vrijednosti su možda najvažniji aspekt u razvoju ličnosti čovjeka. Pitanje morala, porodičnih vrijednosti, profesionalnog razvoja i tako dalje, kroz sve ove aspekte prožima se stav koji podrazumijeva tu istu ličnu vrijednost. Stoga, važno je naglasiti, granice su doista temelj zdravog odnosa i emocionalne sigurnosti, podrazumijevaju slobodu pojedinca da se razvija autentično i istiskuje nasilje iz svakog aspekta međupartnerskog odnosa. U teoriji, uglavnom.
Kur'an snažno nalaže pravednost i međusobnu ljubaznost u braku. Kaže, živite s njima u ljubavi i poštovanju. Ovaj ajet potvrđuje potrebu oba partnera na vlastito pravo na dostojanstvenost i na lične granice, zatim pravo na lični prostor. Brak nije prostor za prisilu ili manipulaciju. Bračna zajednica je odnos dvoje slobodnih ljudi. Slobodnih kroz mogućnosti donošenja slobodnih, vlastitih odluka. Privatnost se visoko rangira i legitiman je i poželjan aspekt međuljudske i međupartnerske relacije, koji jedinku oslobađa pritiska neadekvatnog i nepoželjnog tumačenja čovjekovih ličnih postupaka.
Granice omogućavaju emocionalnu sigurnost. Jasnoća u međupartnerskim relacijama i obostran dogovor partnera o ličnim i međupartnerskim preferencijama daje partnerima sigurnost i stabilnost, što je opet preduslov mentalnog zdravlja.
Kur'an i sunnet, savjetuju blagost u odnosima. Preporučuje se razgovor, posredovanje, savjetovanje, nikako nametanje ili kršenje granica. Zajednička odgovornost vjerovatno je najsnažnija nit koja prožima međupartnerski odnos, i pomaže u razvoju zdrave, zrele i stabilne ličnosti u kontekstu partnerske uloge. Stoga, postavljanje granica smanjuje zapravo stres. Poštivanje partnerskih granica smatra se vrlinom. Povjerenje, blagost i pravda u odnosu potiču zdravu komunikaciju, a savjetovanje i dogovor rađaju iskrenu interakciju koja opet donosi bliskost, poštovanje i uvažavanje koje rađa partnersku, ali zdravu ljubav.
Stvarnost i odgovornost
Sve ovo zvuči jasno i ispravno.
Ipak, oko nas su milioni nesretnih, emocionalno iscrpljenih i nepodmirenih ljudi koji svakodnevno daju maksimum, ali bez rezultata. Umorni, razočarani – i njihova djeca.
Milioni.
Zato je nužno da već danas počnemo normalizirati zdrave obrasce kroz edukaciju, medije i društvo. Potrebno je insistirati na sistemskim rješenjima, a do tada vlastitim znanjem biti na raspolaganju zajednici.
Nesebično, misijski.
Sociološki gledano – to je prijeka potreba.
Kulturološki gledano – sevap je.
Jezikom vjere – obaveza.