U tami devedesetih godina, dok su se granice bivše Jugoslavije tresle pod teretom rata, etničkog čišćenja i mržnje, ni Crna Gora nije ostala po strani. Iako zvanično van ratnih sukoba, brojni događaji na njenoj teritoriji ostavili su trajne ožiljke na bošnjačkom stanovništvu. Grad Pljevlja, kao i druga mjesta poput Bukovice, Herceg Novog i Bijelog Polja, postali su pozornice zločina, progona, sistematskih zastrašivanja, a najčešće i tišine.
Pljevlja 1992: Grad pod opsadom straha
Pljevlja, grad na sjeveru Crne Gore, 1992. godine bilo je mjesto na kojem su Bošnjaci, iako formalno zaštićeni ustavom, živjeli u atmosferi brutalne nesigurnosti. Dolazak paravojnih formacija iz Srbije i Bosne, među njima i odredi pod komandom Željka Ražnatovića Arkana i drugih, označio je početak terora nad bošnjačkim stanovništvom.
U ljeto i jesen 1992. desile su se otmice, ubistva, silovanja, pljačke i paljenja bošnjačkih kuća i objekata. Džamije su bile meta, kao i bošnjački trgovci, koji su svakodnevno dobijali prijetnje. Neki su prisiljeni da prodaju imovinu i napuste grad. Drugi su jednostavno nestali.
Jedan od najpoznatijih i najpotresnijih slučajeva iz Pljevalja jeste ubistvo Hasana Mulića, lokalnog trgovca koji je, nakon niza prijetnji, brutalno ubijen. Njegovo ubistvo ostalo je nekažnjeno. Mnogi drugi su prošli slično, a među njima i oni čija imena nikada nisu ušla u zvanične izvještaje.
Bukovica: Tiha tragedija
U rejonu Bukovice, nedaleko od Pljevalja, između 1992. i 1995. godine došlo je do sistematskog nasilja nad bošnjačkim civilima. U selima poput Planinice, Gradca i Ćuljkovića, evidentirani su brojni slučajevi fizičkog zlostavljanja, prijetnji, paljevine kuća, krađa stoke i uništavanja imovine.
Od 1992. do 1995. iz Bukovice je protjerano više od 80% bošnjačkog stanovništva. Zabilježeno je najmanje sedam ubistava, a više od 30 kuća je zapaljeno. Zločini su ostali nekažnjeni, iako su žrtve imenovane, a svjedoci govorili.
Deportacija iz Herceg Novog: Državna saradnja u zločinu
U maju 1992. crnogorska policija je uhapsila najmanje 66 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, mahom Muslimana, koji su utočište tražili u Herceg Novom, Bijelom Polju i drugim mjestima. Deportovani su u ruke Vojske Republike Srpske, na teritoriju pod kontrolom Ratka Mladića.
Većina deportovanih muškaraca je ubijena. Njihova imena danas stoje na spomen-ploči koju je, uz veliki otpor vlasti, podigao dio nevladinog sektora.
Jedan od preživjelih svjedoči: “Sjećam se dječaka iz Bijelog Polja. Imao je možda 13 ili 14 godina. Pričao je kako su njegovog oca odveli 1992. godine iz Herceg Novog. Nikada nije našao ni kost. Ime mu je ostalo, ali mezar nikada.“
Danas: Zaborav kao oblik nasilja
Danas, Bošnjaci u Pljevljima žive sa osjećajem trajne nesigurnosti. Iako nema oružanih sukoba, prisutne su verbalne provokacije, islamofobični grafiti, prijetnje, a reakcije institucija su rijetke i najčešće simbolične.
Uoči velikih vjerskih praznika, bošnjačka mezarja i džamije redovno se nađu na meti provokacija. Grafiti sa simbolima četničkog pokreta pojavljuju se u centru grada. U školski sistem i javni diskurs rijetko se uključuju teme zločina iz devedesetih. Mnogi mladi Bošnjaci odlaze, ne iz ekonomskih, već iz sigurnosnih i psiholoških razloga. Oni koji ostaju, žive između dvije tišine: one vlastite i one društvene.
Istina kao dug, pamćenje kao obaveza
Zločini nad Bošnjacima u Crnoj Gori, od Pljevalja do Bukovice, od Herceg Novog do Berana, nikada nisu dobili institucionalnu pravdu. Država nije preuzela odgovornost, niti su zločini jasno imenovani. Nema jasnog priznanja, nema izvinjenja. I što je možda najopasnije, nema sjećanja. A kad nestane pamćenje, zločin može slobodno da se ponovi.
Zato je ključno da se o ovim temama ne šuti. Zaborav ne donosi mir, on samo skriva nepravdu. Svaka prešućena žrtva, svaki zaboravljeni otac čije kosti nikada nisu pronađene, svaki spaljeni dom vapi za istinom. Ne zbog osvete, već zbog dostojanstva i pravde.
Jer narod koji spava nad vlastitom prošlošću budi se u novom mraku. I nije pitanje hoće li se zlo vratiti, već kada i u kojem obliku. To nas uči historija. Tišina pred zločinom nije neutralna, ona je saučesnik.
Ako ikada želimo graditi društvo u kojem su svi građani jednaki pred zakonom, vjerom, nacijom i imenom moramo najprije priznati šta se desilo. Moramo čuti zaboravljene glasove Pljevalja. Moramo ih zapisati, pamtiti i učiti. Jer istina, koliko god bila bolna, jedina je koja liječi. A ovaj tekst ne pretenduje da ispiše konačnu istinu, koliko god to bio cilj, ali ima ambiciju da vrati glasove onima koji su ga izgubili. Jer zaborav je najopasniji oblik nasilja. To je nasilje koje traje.
Piše: Merima Buljubašić