Piše: Maksida AGIĆ
Poznato je da odgoj podrazumijeva proces izgrađivanja, razvijanja i oblikovanja čovjeka u njegovim ljudskim odlikama. Važan je i ima svoje osobeno značenje u svim kontekstima društvenog djelovanja – općem, društveno – povijesnom i individualnom.
Odgajanjem najmlađih, odgajamo naraštaje (ne)spremne za budućnost.
Prakticiranjem pozitivne discipline, kreiramo granice koje su pogodne za optimalan razvoj individue u osobnom ali i širem društvenom kontekstu, poštujući karakteristike hronološkog i mentalnog razvoja svakog pojedinca.
Ovakav način odgoja pruža priliku za samoidentificiranjem kroz slobodu u kreativnosti, mogućnosti sinhronizacije sa vlastitom osobom te pronalaženju autentičnog puta razvoja afirmirajući interesovanja, potencijale i talente.
Cilj odgoja u pozitivnoj disciplini
Pozitivno discipliniranje podrazumijeva učenje o izražavanju emocija, o poštivanju granica – vlastitih i tuđih, o suočavanju sa vlastitim strahovima i svim onim što dijete opstruira na putu razvoja ličnosti.
No, kako mi najčešće odgajamo?
Roditelji odgajaju iz percepcije vlastitih odgojnih iskustava koja su često stavovi preuzeti od pojedinaca ili sistema koji su u našem svijetu kvalitete. No, to ne znači da su takvi odgojni obrasci oni koji su povoljni za dijete – pod svaku cijenu.
Naime, nedostatak iskustva je veoma važan segment koji nam odmaže na putu odgoja i iznimno je važno da smo svjesni te odrednice. Podjednako je opasno i slijepo slijediti naslijeđene odgojne metode bez aktivnog propitivanja njihovog smisla i upotrebljivosti u aktuelnom odgojnom trenutku za našu djecu. Tendencija da se slijepo imitira tuđi odgoj u kontekstu uspoređivanja ili forsiranja djeteta na određena ponašanja ili aktivnosti, može ozbiljno doprinijeti razvoju anksioznog poremećaja kod djeteta, jer je to siguran put suprotan od autentičnog razvoja.
Mnogi roditelji imaju potrebu da slijepo projektuju vlastite želje kroz svoju djecu, pravdavši to različitim odbrambenim mehanizmima – od onih ‘plemenitih’ koji odgojno zapuštaju mladu osobu mentalnim kreacijama kao što su npr. ”Kad nisam imao ja, nek dijete ima i uživa”, do one druge krajnosti ”Život je težak, moraš biti NEKO I NEŠTO (doktor, arhitekta, advokat…) da bi uspio u životu.”
Osim ovih, društveni pritisak je važno nepovoljna činjenica koja stvara ogromnu smetnju roditeljima i djeci (vjerovatno) podjednako – da djeca trebaju ostvariti, dostići određene ciljeve, bez ikakve važnosti o tome da li su zainteresirani za te aktivnosti.
Važan aspekt odgojnog djelovanja u specifičnoj fazi odrastanja imaju klike/peer grupe koje u određenom trenutku zamijene roditelje kao emocionalne prioritete u djetetovom životu. Mišljenje grupe djetetu je u toj fazi važnije od vlastitog mišljenja i socijalno pozicioniranje, uklapanje u taj sistem većini je djece traumatičan proces. To stoga što je to specifična faza sama od sebe – zbog ulaksa u pubertet i procesa koji se prirodno odvijaju u tijelu pojedinca, no posebno zbog utjecaja grupe i njenog mišljenja vezano uz, za dijete najvažnije stvari/pojave u njegovm životu – je li dovoljno lijep/a, mršav/a, zabavan/a itd. To je faza kada roditelji gube dugo naviknti autoritet i kada taj period najčešće definiraju kao onaj u kojem dijete ”više ne sluša.”
Nepovoljne poruke u odgoju od strane roditelja
- Perfekcionizam je velika prepreka na putu pozitivne discipline. Izražava se u onim segmentima komunikacije kad roditelj bira da apostrofira ono što je manje dobro na uštrb velikog dobra (npr., nekoliko petica i jedna četvorka, ali roditelj izjavljuje da je i ta četvorka mogla biti petica, bez ohrabrivanja i upućivanja čestitke djetetu zbog onoga dobroga što je postiglo);
- Pretjerana briga je još jedna prepreka koja usporava djetetov (emocionalni) razvoj jer roditelj vlastitu percepciju života i (ne)zrelost projicira na formiranje dječijih stavova;
- Ponižavanje – vezano je, između ostalog za nerazumijevanje konteksta, razvojnog trenutka, faze u kojoj se dijete (emocionalno) nalazi itd., pa nerijetko možemo čuti kako roditelj (svirepo) ponižava dijete kritikujući ga za nešto što je uradilo ne vodeći računa o cjelokupnom kontekstu, uzrocima ili povodima djetetove odluke ne razgovarajući s njim, nego, isključivo, pucajući teškim riječima u djetetovo samopoštovanje.
- Popustljivost je drugi kraj odgojnog dijapazona koji se (slobodno) može vezati uz zanemarivanje u odgoju. Koncept je to koji djetetu daje slobodu i propustljive granice s kojima ono ne zna šta da radi, pa imamo djecu koja su u određenim iskustvima napredovala daleko više od vlastitih mentalnih snaga, dok su drugi dijelovi ličnosti ostali nerazvijeni, bez kompetencija…
- Control frik je specifičan oblik roditeljevanja u kojem ‘veliki’ imaju potrebu imati kontrolu nad svakom djetetovom akcijom. Iza ovakvog se koncepta krije ogroman strah roditelja od – pa svega!
Veoma opterećujuće, i za roditelje i za djecu, osobito što djeca na ovaj način primaju poruke da nisu vrijedni povjerenja i poštovanja, da nisu sposobni biti samostalni, razmišljati, djelovati, ODRASTI!¨
Ono što nam je svima potrebno je učiti, trenirati kako se kreira balans, pozitivna, sinhronizirana, u miru ravnoteža između pažnje i postavljanja pravila.
Stoga, važno je da mi, ‘veliki’ budemo brižni, ali i odlučni! Brižno postavljati granice kreirajući prostor za nesmetan razvoj djetetovog duha! Onog koji se neće prestati iskreno smijati, mirno spavati, raširenih zjenica od uzbuđenja uvijek i nanovo zainteresirano pitati!
Važno je da kada nešto odlučimo, to i uradimo. Zato, ne donosimo odluke, posebno, ne izgovarajmo ih pred djecom ukoliko ih ne planiramo provesti. Odluke MORAJU biti realne, racionalne i u svrhu poboljšanja onoga u čemu dijete stagnira. Ne radi se o nama!!!
O djetetu je riječ!!!
Važno je ne duljiti i ne ‘širiti’ u objašnjenjima. Nek’ su kratka, koncizna, razumljiva, prilagođena njihovom razumijevanju i vokabularu.
Umjesto kazne, dajemo informaciju i priliku da se nauči na greškama. Tako poštujemo njihovo biće i činjenicu da je najvažnije da zavole sebe!
Imati razumna očekivanja, kada dajemo izbor, da isti bude ograničen! Višak slobode vodi u stanje zbunjenosti cijelog mentusa, pa takvo stanje može sličiti samoj depresiji.
Održavati porodične sastanke. To je prilika da se porodica druži, upoznaje i uči sistemu.
Fokusirati se na rješenja, umjesto na probleme. Na pomoć, umjesto na kritiku. Na ‘voljenje’, umjesto na uzimanje snage i pridruženosti.
Možda i najvažnije – učinimo da se naša djeca osjećaju dijelom naših porodica. Emocionalno, dušama.
Iza svakog ljudskog ponašanja krije se određena potreba koja nije zadovoljena.
Bol nas često natjera da s drugima razgovaramo na neprimjeren način – vrijeđajući, omalovažavajući, bivajući čak – agresivni. Naša nepotvrđena vrijednost od strane onih koji su nam važni ponekad nas odvuče na marginu ponašanja koje je neadekvatno, neprimjereno, grješno. Djeca to sve posmatraju. To je njihov način da uče. Od nas!
Stoga, otvoren razgovor sa imenovanjem i definiranjem onoga šta je potrebno, prilagođen uzrastu djeteta, uz poštovanje njegove osobnosti – osnova je od koje potiče produktivna komunikacija.
To je i baza s kojom počinje gradnja one discipline koja je potrebna djetetu.
Pozitivne.