Piše: Dženita Mušinbegović
Živjeti kao dobar vjernik na ovome svijetu znači u svemu prepoznati Allahovu mudrost i brinuti se za sve ono što nam je povjereno kao emanet. Jedan od najvećih emaneta darovan čovjeku je svakako njegovo potomstvo. Želja za hajirli potomcima urođena je u svakom čovjeku. Iako je islam majkama dao tri puta više prava nego očevima, time nipošto nije minimalizirao njihovu ulogu u odgoju djece.
Je li otac uistinu „hrastov kolac“, po poslovici koja je nastala u narodu? Je li samo majka ta koja se voli, ljubi i grli, a otac onaj koji se mora slušati i poštovati? Svako pitanje je posebna tema, ali ovoga puta ćemo se osvrnuti na model oca kroz prizmu Kur'ana i hadisa Muhammeda, a. s.
Otac nije odgovoran samo za začeće i materijalno uzdržavanje djeteta, nego je odgovoran i za njegov cjelokupni razvoj. Islam nalaže da otac treba da bude nositelj vrijednosti koje na djecu prenosi primjerom, a ne silom i nametanjem. Biti dobar otac znači biti prisutan, pokazati interes i zanimanje za dešavanja u porodici ne stavljajući sav teret i odgovornost na pleća majke i ne očekujući da je supruga ta koja uvijek drži konce u svojim rukama. Pravi otac se trudi da iz pogleda svoje djece pročita i prepozna sve njihove potrebe, pa i potrebu za njegovim prisustvom, bez da ga podsjećaju kako trebaju njegovo društvo.
Da bi djeci bio istinski uzor, pravi otac se s poštovanjem odnosi prema svojoj supruzi, njihovoj majci. Odrastajući u takvoj atmosferi djeca imaju priliku vidjeti da se žena nikada ne omalovažava i ne vrijeđa, nego na primjeru u vlastitoj kući uče da muškarac može mirno i staloženo raspravljati, bez galame i nasilja.
Biti dobar otac znači biti svjestan kur'anskog imperativa: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti…“ (Et-Tahrim, 6) i Poslanikovih, a. s., riječi: “Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado. Vođa je pastir i odgovoran je za svoje stado. Čovjek je pastir u svojoj porodici i odgovoran je za svoje stado. Žena je pastirica u kući svoga muža i odgovorna je za svoje stado. Sluga je pastir u imetku svoga gazde i on je odgovoran za svoje stado. Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado.” (Muttefekun alejhi)
Otac je pastir koji preuzima očinstvo kao obavezu kojom ga je Allah zadužio. Ne izbjegava obaveze i sudjeluje u svim fazama dječijeg odrastanja, od najranijih dana do njihove samostalnosti. Ne dijeli poslove na muške i ženske, očeve i majčine, nego se trudi da bude na pomoći kada god je u prilici.
Dakle pravi otac koji je opisan u kur'anskom kazivanju i Poslanikovim, a. s., riječima nije nipošto “hrastov kolac” nego je trajna potpora i čvrst oslonac svojoj porodici.
I POSLANICI SU BILI OČEVI I ODGAJATELJI
Iako Kur'an, kao što je već utvrđeno naglašava pravo majke ipak opis kako “otac odgaja sina”, a ne majka, jedini je duži opis odgojnog momenta između roditelja i djeteta spomenut u Kur'anu. Lukman, dobri Allahov rob, savjetuje svoga sina riječima punim blagosti i nježnosti: “O sinčiću moj,- tepajući ga doziva pa tek onda mu savjetuje: “ne pripisuj Allahu druga, obavljaj molitvu, ne idi zemljom nadmeno, ne povisuj glas…”
Osim što potvrđuje veliku ulogu oca u odgoju, priča o Lukmanu i njegovom sinu dokaz je Allahove pravednosti i pravi primjer koliko se zapravo roditeljske uloge isprepliću i nadopunjuju.
Čitajući kur'anska kazivanja naići ćemo na prelijepe priče o Poslanicima, a. s., koji su, osim što su izvršavali poslaničku misiju, bili izvanredni očevi i sinovi. Oni svoj autoritet nisu gradili na strahu niti na fizičkom nasilju nego su svojim ponašanjem odgajali i prenosili plemenite vrijednosti.
Muhammed, a. s., kao najbolji uzor i primjer nikada nije povisio glas, nikada, nikoga nije udario niti riječima ikoga povrijedio. Otac sedmero djece od kojih ga je samo jedno nadživjelo, njegova Fatima (koju je od milja prozvao Ez-Zehra – Mirisna), bio je i ostao otac-primjer za slijeđenje.
Jakub, a. s., primjer pravednog oca koji, iako duboko u svome srcu predosjeća odbojnost svojih starijih sinova prema mlađem sinu Jusufu i prozire njihovu zlu namjeru, na kraju im ipak oprošta i daje priliku da se poprave i očiste svoja srca od zavisti i ljubomore. Od tuge za Jusufom gubi vid, ali potpomognut iskrenom roditeljskom ljubavlju, strpljivošću i nadom da će se Allahovo obećanje ispuniti izdržao je i dočekao ponovni susret s voljenim evladom.
Ibrahim, a. s., i Ismail, a. s., trajni su primjer požrtvovnog oca i poslušnog sina. Nakon što u poznim godinama dobi dijete, Allah, dž. š., Ibrahima, a. s., stavi na veliki ispit; bi mu zapovijeđeno da sina kurbanom učini. Dijalog koji je tekao između zabrinutog i uplašenog oca i djeteta koje je pokazivalo bezgranično povjerenje u svog roditelja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim : ”Oče, uradi kako ti se naređuje, vidjet ćeš da ću ja biti strpljiv.” – reče Ismail nakon što mu otac saopši vijest da ga treba kurbanom učiniti.
To je priča o najvećoj žrtvi u povijesti ljudskog roda, žrtvi blagog, brižnog i samilosnog oca, Ibrahima, a. s., ali i žrtvi njegovog pokornog i poslušnog sina, koji je, kako ga Kur'an opisuje, obećanja ispunjavao.
Osim što mu je kurbanom iskupio sina Ismaila, Allah, dž. š., je iz Svoje neizmjerne milosti podario Ibrahimu, a. s., još jednog sina, Ishaka, a. s., i unuka Jakuba, a. s., i praunuka Jusufa, a. s., i najboljeg i najodabranijeg potomka od sina Ismaila, posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, a. s.
Odazvao se Ibrahim, a. s., Allahu, a Allah je uslišao njegove dove i blagoslov mu podario!
JEDNA NEVOLJA JE BOLJA OD HILJADU SAVJETA
Nije rijetka pojava da i u funkcionalnim porodicama gdje supružnici imaju skladan i zdrav bračni život i trude se da odgajaju djecu u duhu islama u jednom periodu dođe do turbolencije kada je u pitanju ponašanje djeteta. Otprilike su to momenti kada dijete u jednom periodu odrastanja iz nekih razloga poklekne pred izazovima koji mu se ispriječe te krene pogrešnim putem. Iako većina roditelja u tom iskušenju doživi šok i pita se gdje griješi, smatrajući da svoje uloge i dužnosti perfektno izvršavaju ipak postoji razlog zašto se ponašanje djeteta promijenilo. Ovaj momenat nikako ne smijemo zanemariti i ono što je najneophodnije primijeniti jeste otvorenost u komunikaciji između svih članova porodice.
Međutim, ono što kao roditelji i vjernici trebamo imati na umu jeste da su djeca (pored toga što su blago i ukras) istovremeno veliki emanet, iskušenje pa čak mogu dostići i stepen neprijatelja. U moru iskušenja na dunjaluku čini se da je najteže iskušenje koje dođe od rođenog evlada. Primjer za to imamo u kur'anskom kazivanju o Poslaniku Nuhu, a. s., i njegovom sinu. S jedne strane imamo oca Poslanika koji širi misiju pozivajući ljude da vjeruju u Jednog Boga, a sa druge strane dijete koje odbija sve očeve pozive, pa i onaj posljednji, prije nego ih razdvaja smrtonosni val. Iako poslan od Boga i nadahnut da upućuje ljude Nuh, a. s., ne uspijeva da svoje rođene ukrca u lađu spasa. Njegova žena iako je s njim dijelila postelju nije ga slijedila, a dijete mu ostaje neposlušno iako je odgajano u kući najodabranijeg čovjeka toga vremena.
GDJE JE POSLANIK NUH, A. S., POGRIJEŠIO?
Gdje je Nuh, a. s., pogriješio? U kojoj odgojnoj metodi je zakazao?
Ne, nije Nuh, a. s., pogriješio. Nije Nuh zanemario odgoj svoga sina, niti je činio nepravdu svojoj ženi. Ali, uprkos tome Allah mu je veliku kušnju dao kako u ženi tako i u sinu. Oboje su uništeni s narodom nevjerničkim. Ovo je veliki ibret generacijama nakon Nuha. Dokaz da će nas Allah iskušavati s našom djecom, onim što najviše volimo, a razloge samo On Uzvišeni poznaje. Naše je da svako iskušenje pa i ovo koje dolazi preko naše djece prihvatimo i da strpljivo iznalazimo načine kako se nositi s tim.
Kao što Nuh, a. s., nije odustajao od svog sina sve do zadnjeg momenta ni mi ne dižemo ruke od svoje djece ma kakva ona bila. Oni ostaju naša djeca, koju i dalje volimo i borimo se da ih vratimo na pravi put onda kad vidimo da rade suprotno od onoga čemu smo ih učili. Svoje meso se ne jede, svoje dijete se ne ostavlja, bez obzira što nam sve to teško pada i što nas sve to jako rastužuje. To su naši tereti i Allah je taj koji ih kontrolira. Ono što trebamo imati na umu je da bilo šta što je Allah dopustio da se događa u našem životu ili u određenom razdoblju naših života, to je ono što je On odabrao kako bi nam pomogao da rastemo i jačamo u vjeri. Ono što On od nas traži je da na iskušenja odgovorimo saburom i da stvari prepustimo Njemu. Da se trudimo i njemu dovimo. Tamo gdje prestaje naša snaga nastupa Njegova milost.
Onima koji budi iskušani djecom, a trude se da im budu uzor na putu odrastanja, pri tome ne zanemarujući svoje dužnosti neka utjeha bude primjer Nuha, a. s., a sabur vrelo s kojeg će crpiti snagu. A Allah neće nikoga iskušati sa onim što podnijeti ne može.
Gospodaru naš, učini da se u odgoju naše djece i ophođenju prema roditeljima ugledamo na Tvoje poslanike i dobre prethodnike. Učini da nam naša djeca budu poslušna i Tebi pokorna. Olakšaj nam, a nemoj nam otežati. Smiluj se nama i roditeljima našim i uvedi nas u džennet bez polaganja računa!