Piše: Dženita Mušinbegović
Nalazimo se u mjesecu rođenja posljednjeg Allahovog poslanika na Zemlji Muhammeda, a. s. Vjerovanje u njegovo poslanstvo sastavni je dio svjedočenja pripadnosti vjeri islamu. Bez tog svjedočenja čovjekova vjera nije potpuna. Ljubav prema našem Poslaniku, a. s., manifestira na jedan poseban način u mjesecu rebul-evvelu. Dani ovog mjeseca su prilika da govorimo više i glasnije o Poslanikovom, a. s., životu, da se vratimo na Pravu stazu, oživimo zapostavljene sunnete, zbijemo naše redove, ujedinimo džemat i popravimo naše međuljudske odnose.
Ko je bio Muhammed, a. s., i zašto je stoljećoma u srcima svih muslimana svijeta?
Rođen je u Mekki u Arabiji 570. godine. Oca nije ni upoznao jer je umro prije njegovog rođenja, a majku Aminu izgubio je sa svega šest godina. Iako djetinjstvo jetima/siročeta ne bijaše ružičasto Muhammed zablista kao mirisna ruža: u govoru, ponašanju, ophođenju prema drugima, uvijek nasmijan, susretljiv i rado viđen. Pronese se glas Mekkom o njegovoj iskrenosti i povjerljivosti pa mu dadoše nadimak Es-Sadiku-l-Emin (Iskreni i Pouzdani). Znakovi koji upućivaše da će postat od Boga odabrani pojaviše se još u djetinjstvu, a između plećki dobi pečat poslanstva. U cvijetu svoje mladosti prihvati bračnu ponudu poznate mekanske trgovkinje, plemenite i ugledne Hatidže bint Huvejlid čija se porodica smatrala jednom od najplementijih i najčasnijih porodica u cijeloj Arabiji. Osim što je bila udovica bila je i starija od Muhammeda, a. s., no, to nije bila prepreka da je oženi. Hatidža mu je život učinila sretnim, bila mu je najdraža supruga, rodila mu je šestero djece, dva sina i četiri kćeri. Prva je povjerovala u njegovo poslanstvo i bila mu najveći oslonac u prvim godinama islama. Poslanik, a. s., je mnogo je tugovao za njom kada je preselila na ahiret. I sva njegova djeca umrla su prije njega osim Fatime, r. a., koja je umrla pola godine nakon očeve smrti.
Kada je napunio četrdeset godina primio je prve riječi Objave i ponio teret poslaničke misije. Iako je bio omiljen u društvu vrlo brzo je postao nepoželjan upravo zbog ideje koju je propagirao. Ideja islama kao pravednog sistema i jednakosti naišla je na žestok otpor i protivljenje tadašnjih vlastodržaca. Zbog svoje ustrajnosti bio je izložen uznemiravanju i maltretiranju idolopoklonika Mekke. Gubitak voljene žene i djece nije ga obeshrabrio niti je zbog toga poklekao na putu širenja Istine. Allahovom dozvolom zajedno sa prvom skupinom muslimana učinio je Hidžru, preselio – izbjegao u Medinu 622. godine. Medina mu je postala novi dom, oaza mira i sjemenište iz kojeg će islam osvajati srca naroda.
Plemeniti Poslanik, a. s., u Medini je završio poslaničku misiju, uspostavio temelje islamske zajednice, pokazao svojim sljedbenicima kur'anski model ponašanja na ovom svijetu i u emanet ostavio Kur'an, posljednju Božiju objavu, i svoj Sunnet/praktični život. Mubarek dušu ispustio je u 63. godini života u Medini gdje je i ukopan. Ljubav prema njemu ostaje vječna, sjećanje na njega nikada ne blijedi, a salavat na usnama i sunnet u djelima njegovih sljedbenika trajat će do Sudnjeg dana.
Svjetiljka koja sija
Kada Uzvišeni Allah u Kur'anu opisuje mjesec kaže: “Neka je Uzvišen Onaj koji je na nebu sazviježđa stvorio i u njima dao svjetiljku i Mjesec koji sja.“ (El-Furkan, 61). Kada opisuje sunce kaže: „ Svjetiljku plamteću postavili.„(En-Nebe’, 13) Da bi ukazao na trajnost i jačinu svjetlosti s kojom je došao Allahov Miljenik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Gospodar ga opisuja svojstvima i jednog i drugog, pa kaže:
„O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka, kao donosioca radosnih vijesti, kao Poslanika koji opominje. Kao onoga koji poziva Allahu Njegovom dozvolom i kao svjetiljku koja sija. I obraduj vjernike da oni kod Allaha imaju velike blagodati!” (El-Ahzab, 45-47)
Plemeniti Poslanik, a. s., donio je svjetlo usred tame i zablude u kojoj je živio njegov narod. Vraćao je nadu i pružao ruku spasa izgubljenim. Olakšavao je, a nije otežavao. Ljude oko sebe je uveseljavao, a nije ih rastuživao. Pazio na osjećaje drugih. Nikada nikoga nije uvrijedio, zbog njega niko nikada nije zaplakao, a kada bi se drugima obraćao pažljivo bi birao riječi. Čak i samo njegovo prisustvo u društvu činilo bi atmosferu ugodnom i izmamilo osmijehe i zadovoljstvo na licima njegovih drugova.
Zbog njegovog divnog i ljupkog karaktera svi su rado boravili u njegovoj blizini. Bilo je ashaba koji bi strpljivo čekali pred vratima Poslanikovih prostorija samo da bi ga poselamili kada izađe i krene prema džamiji. Rijetko bi ga vidjeli bez osmijeha, ali u smijehu ne bi pretjerivao. Kada bi se šalio uvijek je govorio istinu! Njegovo šaljivo izražavanje je bilo u smislu kazivanja istine kroz šalu koja nikoga ne bi vrijeđala.
Jednom prilikom je došla neka starica i od njega zatražila: “O Allahov vjerovjesniče, dovi i moli Allaha da me uvede u džennet!” Poslanik, a. s., joj je odgovorio: “Majko, starice neće ući u džennet.” Kad je to čula, starica je zaplakala, okrenula se i otišla. Na to se Poslanik, a. s., nasmijao i rekao: “Recite joj da nijedna žena neće kao starica ući u džennet, Allah će sve žene u džennetu učiniti mladim i lijepim.”
O njegovom moralu Allah, dž. š., kaže: „Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje“. (El-Ahzab, 21) Zavađene je mirio, a neprijateljima praštao i drugu im priliku davao. Vratio je vjeru u ljudskost i humanost ; ženu je učinio cijenjenom i poštovanom, a obespravljenog roba jednakim slobodnom čovjeku. Bio je milost i širio je milost pa su mu i najveći neprijatelji prisni prijatelji postajali. Nije se ljutio osim kada bi vidio da se krše Allahovi propisi, no nikada druge nije javno prozivao, nije nikoga sramotio, niti tuđe mahane otkrivao. Bio je jednostavan, iskren, srdačan, umjeren, uzoran, tražio je od vjernika da se ophode prema drugima onako kako očekuju da se drugi ophode prema njima, bio je pravičan u odnosu prema ljudima, dobročinitelj, savjetnik, blage naravi i veoma strpljiv u neprijatnostima i nevoljama.
Volio je svoje ashabe, ali je suzu pustio za nama, svojim sljedbenicima koji će doći poslije njega i povjerovati u njegovo poslanstvo. Žudio je za ummetom koji će ga voljeti, spominjati i slijediti iako ga na ovom svijetu neće vidjeti. Kada su ga jedne prilike vidjeli kako plače pa ga upitali šta ga je rasplakalo, Allahov Miljenik sallallahu alejhi ve sellem je odgovorio: “Poželio sam svoju braću“, misleći na nas i sve one koji će ga slijediti do Sudnjega dana.
Neka je salavat i selam na onoga koji će na Dan obračuna kad će se svako o sebi zabaviti, Allahu ruke pružiti i moliti: Gospodaru, moj ummet, moj ummet!
O Allahov Miljeniče! Koliko dūša ti salavate uči, koliko očiju orosi pri spomenu imena tvoga! Nama koji te nismo upoznali ostaje nada da ćemo te sresti u džennetu i da ćeš nas napojiti iz Havda vrela. Uzdamo se u tvoj šefaat na Dan konačnog obračuna.