Mila moja,
Kurban-bajram nikada nije bio samo praznik običaja. Nikada nije bio samo miris kahve ujutro, okupljanje porodice, nova odjeća i puni stolovi. To su blagodati i pripadaju njegovoj radosti, ali suština je uvijek bila mnogo dublja.
Ovi dani nas svake godine vrate jednoj važnoj istini: da prava ljubav prema Allahu uvijek traži spremnost da nešto žrtvujemo. Ne samo ono što imamo, nego i ono za šta smo se srcem vezali.
Ibrahim, alejhis-selam, nije bio iskušan samo gubitkom. Bio je iskušan povjerenjem. Onim trenutkom u kojem čovjek mora odlučiti vjeruje li Allahovoj mudrosti više nego vlastitom strahu. A to je iskušenje koje i danas živimo, samo u drugačijim oblicima.
Nekada naš kurban nije nešto materijalno. Nekada je to ponos kojeg se teško odreći. Nekada odnos koji nas udaljava od mira. Nekada potreba da kontrolišemo sve ishode. Nekada teret prošlosti koji tvrdoglavo nosimo iako nas umara.
Kurban-bajram nas zato ne uči samo davanju. Uči nas otpuštanju. Otpuštanju svega što zauzima mjesto koje pripada Allahu.
Ružo moja, čovjek često misli da će izgubiti ako nešto prepusti Allahu. A istina je uglavnom suprotna. Tek kada nešto otpustiš iz ruku, vidiš šta je zaista bilo tvoje, a šta samo iskušenje tvog srca.
Koliko puta se držimo za stvari koje nas iscrpljuju samo zato što se bojimo praznine koja bi ostala poslije njih? A možda upravo u toj praznini Allah želi spustiti mir.
Zato su ovi dani poziv na preispitivanje:
- Šta je to čega se još uvijek grčevito držiš?
- Šta ti oduzima unutrašnji mir?
- Šta ti je postalo važnije nego oslonac na Njega?
Ponekad je najveći kurban koji čovjek prinese upravo vlastiti ego.
Trenutak kada prestane insistirati na onome što želi i kaže: “Gospodaru, ako nije dobro za mene, ukloni ga iz mog srca.”
To nije slabost. To je najteži oblik povjerenja.
I možda je baš zato Kurban-bajram toliko poseban. Jer nas podsjeća da prava bliskost s Allahom nikada nije samo u riječima. Ona se pokazuje u spremnosti da Mu vjerujemo čak i onda kada ne razumijemo potpuno Njegove odredbe.
Mila moja, nemoj dozvoliti da ti ovi dani prođu samo kroz vanjsku radost.
Zastani malo i pogledaj svoje srce. Možda baš u njemu postoji nešto što je vrijeme da prineseš kao svoj kurban.
Možda ljutnju koju dugo nosiš. Možda strah koji te sputava. Možda odnos koji te udaljava od sebe same. Možda potrebu da uvijek budeš jaka pred svima.
Allah nikada ne traži od čovjeka žrtvu da bi ga slomio. Traži je da bi ga oslobodio.
Zato večeras, dok tekbiri budu grijali tvoje biće, zamoli Ga da ti podari srce koje zna pustiti ono što mu ne koristi i vjerovati da iza svakog iskrenog odricanja postoji mudrost koju možda još ne vidiš.
Jer nekada najveći dar ne dođe kroz ono što zadržimo, nego kroz ono što smo, radi Njega, naučili pustiti.
Do narednog susreta, grli te tvoja Bahar.
Piše: Selma Topalović