Životna priča Munire Mandžić
U historiji Srebrenice postoje imena koja nisu ostala zapamćena samo zbog onoga što su radila, nego zbog onoga što su predstavljala. Jedno od takvih imena jeste i Mehmedalija efendija Mandžić, imam, hatib, muallim i čovjek koji je u najtežim danima opsade ostao uz svoj narod, dijeleći s njim strah, neizvjesnost, glad i nadu.
Njegov životni put bio je vezan za vjeru i služenje ljudima. Rođen je 9. maja 1962. godine u Gladovićima kod Srebrenice. Nakon završetka Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu 1982. godine, svoj poziv nastavio je kroz rad u Islamskoj zajednici. Početkom 1984. godine postavljen je za imama, hatiba i muallima u džematu Luka, u okviru Odbora Islamske zajednice Srebrenica.
Godinama je služio ljudima u tom kraju, a u proljeće 1991. godine prelazi u novoizgrađenu džamiju na Vidikovcu, u predgrađu Srebrenice. Bila je to džamija koja je trebala biti mjesto okupljanja, namaza i zajedništva, ali će nekoliko godina kasnije postati simbol stradanja jednog naroda.
Početkom 1993. godine Mehmedalija efendija izabran je za sekretara Odbora Islamske zajednice Srebrenica i predsjednika Udruženja Ilmije. U vremenu kada je Srebrenica bila odsječena od ostatka svijeta, kada su ljudi živjeli između granata i gladi, on je putem radioamaterske veze redovno izvještavao organe Islamske zajednice u Sarajevu i Muftijstvo tuzlansko o stanju vjernika i stanovništva.
Njegova uloga nije bila samo administrativna. Za mnoge stanovnike Srebrenice bio je glas podrške, čovjek kojem su se obraćali kada je bilo teško, neko ko je svojim prisustvom ulijevao sigurnost u vremenu kada je gotovo sve drugo bilo izgubljeno.
Njegova supruga Munira danas svjedoči o životu koji su zajedno gradili, ali i o danima kada je rat promijenio sve. Njena sjećanja vraćaju slike jednog vremena u kojem su se odluke donosile iz sata u sat, a svaka nova noć nosila pitanje: Hoće li dočekati jutro?
U aprilu 1992. godine, kada su ratna dešavanja već ozbiljno zahvatila područje Srebrenice, Mehmedalija i Munira našli su se pred teškom odlukom. Razmišljali su da li otići iz Srebrenice i potražiti sigurnost u Sloveniji ili ostati na rodnom mjestu. Mehmedalija efendija odlučio je ostati.
Za njega odlazak nije bio samo napuštanje kuće. To je značilo ostaviti džemat i ljude kojima je bio potreban. Kao imam, osjećao je odgovornost da ostane uz svoj narod upravo onda kada je bilo najteže.
Munira je s djecom otišla u Luku, kod svojih roditelja, brata i porodice, dok je Mehmedalija ostao u Srebrenici. U Luki su proveli oko tri mjeseca, ali život u izbjeglištvu postajao je sve teži. Hrane je nestajalo, a mogućnosti za kretanje bile su gotovo nikakve. Jedini način da nastave put bio je prelazak čamcem preko Drine. Taj put Munira nikada neće zaboraviti.
- „Bila je kiša, grmjelo je, a Drina je bila nabujala. Rijeka je bila između dva brda na kojima su bili četnički položaji. Bili smo u čamcu i nismo smjeli upaliti motor, jer bi nas mogli čuti iz šume. Samo smo rukama veslali, polako i tiho, da nas niko ne primijeti. Svaki trenutak je bio strah – ne znaš hoće li neko zapucati, hoće li nas vidjeti ili hoće li se čamac prevrnuti. Sjećam se da je samo malo falilo da se čamac prelije i prevrne. Voda je bila jaka, ljudi su bili u strahu, a mi smo samo gledali da pređemo na drugu stranu i da sačuvamo živote. U tom trenutku nisi mislio ni na šta drugo osim da preživiš i da djecu izvedeš na sigurno.“
Posebno me dirnula spoznaja da su se na tom čamcu nalazile i moja majka i moja tetka. Dok sam slušala Munirino svjedočenje, pokušavala sam zamisliti tu sliku njih, tada mlade, na hladnoj i nabujaloj Drini, u strahu za vlastiti život i život svojih najbližih. Bile su to godine kada su trebale razmišljati o bezbrižnim stvarima, o djetinjstvu, igri i nekim malim životnim radostima, a umjesto toga njihova stvarnost bili su rat, neizvjesnost i borba za goli opstanak.
Teško je pisati o ljudima koji su trebali birati svoje omiljene igre, praviti planove i živjeti bezbrižne dane, bili primorani birati puteve spasa, skrivati se od granata i prelaziti opasne rijeke kako bi sačuvali život. Upravo u tim trenucima čovjek najviše shvati razmjere ratnog stradanja, koliko je jedno djetinjstvo, jedna mladost i jedan običan život nasilno prekinut okolnostima koje niko nije birao.
Nakon dugog i teškog puta stigli su u selo Prohići, gdje ih je jedan čovjek primio u kuću kako bi se osušili. Sve je bilo mokro, ali najvažnije je bilo da su preživjeli. Odatle su nastavili prema Gladovićima, gdje su pronašli privremeni smještaj kod amidže Mehmedalije efendije. Ni tamo nije bilo sigurnosti. Granate su padale gotovo svakodnevno, posebno s područja Perućca. U tim danima saznali su i da je granata pogodila njihov dom na Vidikovcu i uništila krov kuće.
Kada je došlo do promjene situacije na terenu i kada su ljudi povjerovali da bi rat mogao uskoro završiti, odlučili su se vratiti kući. Srebrenica je tada još uvijek bila pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine i mnogi su se nadali da će najteži dani proći.
Vratili su se na Vidikovac, popravili koliko su mogli i pokušali nastaviti život. Međutim, rat nije prestajao. Granate su svakodnevno padale. Posebno je teško bilo gledati džamiju u kojoj je Mehmedalija efendija služio kako postaje meta napada.
Munira pamti da je na džamiju znalo pasti i po dvanaest granata dnevno. Kada bi počelo granatiranje, porodica bi se sklanjala u kuću ispod šume, tražeći bilo kakvu zaštitu. Na kraju je srušena i munara džamije, kao nijemi svjedok razaranja koje je zahvatilo cijeli kraj.
Do 1993. godine dio stanovništva se vratio svojim kućama, ali život nije bio ni blizu normalnog. Najveći neprijatelj postala je glad. Ljudi su se snalazili kako su mogli. Tražilo se bilo šta što bi moglo pomoći u preživljavanju.
Munira se sjeća dana kada su ljudi iz napuštenih objekata pokušavali pronaći osnovne namirnice. Pronalazilo se i ubuđalo brašno koje se koristilo jer drugog izbora nije bilo. Deterdžent u prahu, koji se također pronalazio, bio je toliko stvrdnut da su ga morali razbijati čekićem kako bi ga mogli koristiti za pranje odjeće.
U tim godinama svaka sitnica bila je dragocjena. Šibice, malo brašna, novac koji bi neko poslao iz inostranstva, imali su ogromnu vrijednost.
Posebno teška postala je situacija nakon pada okolnih sela. U Srebrenicu su pristizale hiljade izbjeglica koje su vjerovale da će u zaštićenoj zoni pronaći spas. Međutim, broj ljudi se povećavao, a hrane je bilo sve manje. Stanovništvo je preživljavalo zahvaljujući paketima pomoći koji su povremeno bacani iz aviona. Svake večeri ljudi su planirali gdje bi mogli pasti paketi, odlazili u mrak s nadom da će pronaći nešto za svoju porodicu. Munira kaže da je mnogo puta odlazila, ali nikada nije uspjela uhvatiti nijedan paket.
U kući Mehmedalije efendije i Munire tada je utočište pronašlo sedamnaest ljudi. Njihov dom postao je mjesto gdje su se dijelili i posljednji zalogaji. U jednoj sobi spavalo je više osoba, u dnevnom boravku također, a neki su bili smješteni u ostavi.
I u takvim okolnostima ljudi su čuvali dostojanstvo. Dijelili su hranu, pomagali jedni drugima i pokušavali pronaći trenutke normalnosti. Jedan zajednički šporet bio je dovoljan za sve.
Munira se prisjeća anegdota i trenutaka kada bi neko stavio lonac na šporet, a kasnije više ne bi znao čiji je, jer su svi kuhali zajedno i dijelili ono što su imali.
Pred sami pad Srebrenice Mehmedalija efendija savjetovao je Muniru da s djecom krene prema Tuzli. Govorio joj je da ide kamionima, ali ona nije uspjela stići na vrijeme. Krenula je polako, vodeći računa o djeci, a kada je došla, kamioni su već otišli. Bio je to posljednji trenutak kada je imala priliku da ode iz Srebrenice.
Dana 11. jula 1995. godine Mehmedalija efendija Mandžić krenuo je putem spasa prema Tuzli zajedno s drugim stanovnicima Srebrenice. U šumi je koračao stazama spasa, misleći da će tako ostati. Međutim nije uspio preći šumu. Posljednji put viđen je na području Pobuđa. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Lipje kod Zvornika, a ukopan je 11. jula 2010. godine u Memorijalnom centru Srebrenica, Potočari.
Iza njega su ostali supruga Munira i sinovi Ahmed i Muhamed, koji su odrastali bez očinske prisutnosti, ali sa vrijednostima koje im je ostavio.
Njegova kuća je i danas mjesto okupljanja uoči dženaze u Potočarima. Njegova kuća i danas nosi posebnu simboliku. Uoči 11. jula i dženaze u Memorijalnom centru Srebrenica, Potočari, ona postaje mjesto okupljanja porodice, mjesto gdje se vraćaju uspomene i gdje se zajedno dijele tuga, dova i sjećanje. Munira tada dočekuje svoje sinove, unuke i ostale članove porodice, okupljajući ih oko kuće koja je svjedočila njihovim najtežim, ali i najvažnijim trenucima.
Tu se svi zajedno pripremaju za odlazak u Potočare, čekaju jedni druge i provode vrijeme u zajedničkom sjećanju na Mehmedaliju efendiju i sve žrtve Srebrenice. Iako je u toj kući ostala praznina zbog njegovog odsustva, ona je istovremeno ispunjena životom, porodicom i vezama koje rat nije uspio prekinuti.
Svako okupljanje 11. jula u toj kući podsjetnik je da, uprkos gubitku i boli, ljubav, porodična povezanost i sjećanje nastavljaju živjeti.
Posebno je značajno što njegovi sinovi i danas čuvaju sjećanje na svog babu odlazeći na Marš mira. Hodajući stazama kojima su prošli brojni Srebreničani u potrazi za spasom, oni ne čuvaju samo uspomenu na svog oca, nego i svjedoče o njegovom putu, njegovoj žrtvi i vrijednostima koje im je ostavio. Svaki njihov korak na tom putu jeste znak poštovanja prema ocu kojeg su izgubili, ali i prema svim žrtvama koje nisu dočekale slobodu.
Na taj način Mehmedalija efendija i danas živi kroz svoju djecu, kroz njihovu brigu za očuvanje istine, sjećanja i dostojanstva. Njegovi sinovi nisu naslijedili samo njegovo ime, nego i obavezu da čuvaju ono što je njihov babo svojim životom svjedočio: vjeru, ljubav prema domovini i vjernost svom narodu.
Priča o Mehmedaliji efendiji Mandžiću jeste priča o čovjeku koji nije nosio oružje, ali je branio ono što je bilo jednako važno: vjeru, identitet i nadu. Dok su jedni branili Srebrenicu na linijama odbrane, on je čuvao njen duhovni život. Njegovo ime ostaje zapisano među imenima onih koji su u najtežim vremenima ostali uz svoj narod.
Piše: Anesa Vatrić