Trideset godina nakon genocida, Srebrenica nije samo rana – ona je i podsjećanje na ono što je bila prije zla. Bila je grad srebra, ljekovitih izvora, rudara, suživota i nade. Danas, dok se prisjećamo žrtava, važno je prisjetiti se i grada koji je živio punim plućima, grada kojeg su htjeli zauvijek izbrisati. Ovo je priča o Srebrenici prije tame.
Uskoro se obilježava trideset godina otkako je na tlu Evrope, pred očima svijeta, počinjen genocid nad Bošnjacima Srebrenice. Ubijeno je više od osam hiljada muškaraca i dječaka, a hiljade žena, djece i starijih su protjerani, silovani i poniženi. Srebrenica je postala simbol stradanja, bola i tišine.
Ali Srebrenica nije počela 1995. godine.
Prije tame i tišine, bila je grad života. Grad ljudi, rudnika, izvora, svjetlosti i budućnosti. Dok se sjećamo genocida i njegovih žrtava, moramo se sjećati i onoga što je uništeno: jedne zajednice, jedne priče, jednog grada koji je imao sve da postane primjer prosperiteta i života.
Zato je danas, 30 godina poslije, važno i da govorimo o onome što je Srebrenica bila prije – da bi se razumjelo zašto je bila meta, i zašto mora ostati dio našeg kolektivnog sjećanja.
Grad u kojem se živjelo punim plućima
Srebrenica je smještena u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine, među planinama, izvorima i šumama. Njen prirodni položaj učinio je privlačnom još od prastarih vremena – zbog rudnog bogatstva, čiste vode i ljekovitih svojstava tla.
Ime Srebrenica dolazi od riječi srebro, a to nije slučajno. Već Rimljani su ovdje osnovali grad Domavia, gdje je bilo sjedište njihovog rudarskog distrikta za cijelu provinciju Dalmaciju. Srebrenica je u srednjem vijeku bila trgovački centar pod kontrolom bosanske države, puna dubrovačkih trgovaca, zanatlija, rudara, ali i kulturnih dodira Istoka i Zapada.
U periodu Osmanskog i Austro-Ugarskog carstva, a kasnije i u Kraljevini Jugoslaviji te socijalističkoj BiH, Srebrenica je nastavila svoj razvoj. Rudnik olova, cinka i srebra u Sasama, industrijska postrojenja, šumsko bogatstvo i turizam, činili su ekonomsku osnovu života. Ali i osim svega toga, Srebrenica je bila više od resursa. Bila je zajednica.
Banja Guber – voda koja liječi
Jedan od najdragocjenijih bisera Srebrenice bila je Banja Guber, jedinstveno lječilište sa skoro pedeset izvora mineralnih voda. Neki izvori imaju koncentraciju željeza i do 36 mg/l – što je višestruko više nego u poznatim banjama Evrope.
U austrougarskom periodu, ljekovitost Gubera je naučno dokumentovana, a izgrađeni su hoteli, vile i šetališta. Voda iz izvora poput “Crnog Gubera”, “Ljepotice”, “Malog Gubera” i “Šeherovog vrela” koristi se za liječenje anemije, kožnih bolesti, reume i respiratornih problema.
U Jugoslaviji, Banja Guber godišnje je privlačila hiljade posjetilaca. Dolazili su pacijenti, turisti, sportisti, porodice, na liječenje i odmor. Srebrenica je bila među najpoznatijim lječilištima u državi.
„Banja Guber liječila je tijelo, a Srebrenica dušu. Danas liječimo pamćenje.“ – jedna je ovo od izjava o Srebrenici koja me ostavila dugo u razmišljanju.
Nažalost, kao i sve drugo, i Banja Guber prekinuta je agresijom. Uništena, zanemarena, zatvorena. Danas se vode borbe da se obnovi – kao simbol obnove života.
Srebrenica – Rudarsko srce jednog naroda
Srebrenica je živjela od zemlje. Rudari, inženjeri, tehničari i seljaci činili su radnu snagu koja je hranila ne samo lokalnu zajednicu, već i industriju cijele regije. Rudnik Sase bio je srce tog razvoja – mjesto gdje se svakodnevno kopalo, toplilo, prerađivalo i izvozilo. U njemu su radile čitave generacije. Kako kažu mještani Srebrenice: „Ovdje se nisu vadili samo metali. Ovdje se iz zemlje crpila nada.“ (stari rudarski zapis iz regije)
Osim rudarstva, značajni su bili i šumarstvo, proizvodnja građevinskog materijala, prerada drveta i manji industrijski pogoni. Pojedini podaci govore da je općina imala oko 10.000 zaposlenih krajem 1980-ih.
Škole, domovi kulture, biblioteke
Srebrenica je imala sve karakteristike razvijenog, urbanog centra. Postojale su osnovna i srednja škola, dom zdravlja, bolnica, sportski klubovi, kulturno-umjetnička društva, biblioteka i bioskop. Ljudi su išli na igranke, pozorište, folklorne nastupe i utakmice. Mnogi se sjećaju da je dom kulture bio pun – bilo da se radi o recitacijama, obilježavanju praznika ili dolasku poznatih umjetnika.
Grad je disao kulturu. Živio je muziku, sport, komšiluk i zajedništvo.
Ljudi koji su činili Srebrenicu
Srebrenica nije bila samo mjesto na karti, bila je to zajednica ljudi, njihova snaga i svakodnevni život. Rudari koji su rano ujutro silazili u jame, medicinske sestre koje su brinule o pacijentima u Banji Guber, učitelji koji su obrazovali djecu, sportski treneri, majke, domaćice, umjetnici, zanatlije i mnogi drugi, svi su zajedno činili tkivo grada. Među poznatijim ličnostima povezanima sa ovim krajem jeste, na primjer, Hasan Salihamidžić, bivši fudbalski reprezentativac Bosne i Hercegovine i sportski direktor Bayerna, rođen u blizini Srebrenice. Posebno i podjednako su važni i svi drugi – svi koji su voljeli svoj grad i svakodnevno ga gradili, kreirajući njegovu jedinstvenu priču.
Zašto se moramo sjećati i onoga prije
Genocid u Srebrenici imao je cilj da izbriše narod. Ali i grad. Da ubije ne samo tijela, nego i sjećanja. Da uništi dokaz da je Srebrenica bila mjesto života, raznolikosti, bogatstva i nade. Danas, trideset godina poslije, ne smijemo pamtiti Srebrenicu samo kao mjesto smrti. Moramo je pamtiti i kao grad koji je nekada bio pun života.
Obnova Srebrenice ne može biti samo fizička. Ona mora biti i duhovna, kulturna, identitetska. Moramo obnoviti sliku o tome šta je Srebrenica bila, da bismo znali zašto vrijedi da ponovo bude. Jer Srebrenica nije umrla. Srebrenica je ukradena – ali nismo i nećemo zaboraviti.
Sjećanje mora hodati ulicama Srebrenice, gledati izvore Gubera, disati iz rudarskih jama i živjeti riječima svih nas.
Piše: Merima Buljubašić