Kur’an je Allahova uputa i svjetlo koje obasjava put svakog vjernika. Posebnu čast nose oni koji ga uče, pamte i u svojim prsima čuvaju. Hifz je emanet, ali i put koji traži strpljenje, disciplinu i stalnu borbu sa samim sobom. Hafizi i hafize podsjećaju nas da Kur’an nije samo knjiga koja se uči, već život koji se živi.
U rubrici „Srca koja čuvaju Kur’an“ kroz pitanja i lična svjedočenja želimo predstaviti iskustva hafiza i hafiza, bez uljepšavanja i skraćivanja , onako kako su ih oni sami proživjeli. Njihove riječi nose iskrenost, slabosti, snagu i pouke koje mogu biti ohrabrenje svima koji razmišljaju o ovom plemenitom putu.
U nastavku donosimo intervju sa hafizom, kroz pitanja i njene odgovore prenesene doslovno, onako kako ih je i podijelila.
1. Od ranog djetinjstva bili ste okruženi Kur’anom i hafizima, a želja za hifzom rasla je zajedno s vama. Uz to, savremeni izazovi, unutarnje borbe i momenti slabosti pratili su vas tokom cijelog procesa. Možete li nam ispričati kako je tekao vaš put prema hifzu , šta vas je motiviralo da započnete, s kojim izazovima ste se suočavali, kako ste doživljavali završetke džuza i na koji način ste prevazilazili trenutke kada ste željeli odustati?
Od malih nogu sam gledala babu s Kur'anom i često bi se u porodici provlačila rečenica: „Učite sad, pa da ako Bog da jednog dana budete hafizi.“ Kasnije, kad su prošle godine, ta želja za hifzom je stalno rasla i rasla. Čitav život sam bila okružena hafizima, elhamdulillah, pa sam stalno u podsvijesti imala to „da mi je da i ja jednog dana budem kao i oni…“
Najveći izazov tokom učenja Kur'ana predstavljale su mi društvene mreže, konkretno Instagram. Znala bih provoditi sate i sate skrolajući objave i živjela sam u iluziji da mogu završiti hifz iako imam Instagram i da on nema utjecaja na moj hifz. Mali milion puta sam ga brisala pa opet vraćala. Bilo je jako teško presjeći i donijeti jasnu odluku da ga nemam dok učim hifz.
Učila sam metodom krugova i poseban je osjećaj kada na preslušavanju proučim posljednju stranicu nekog kruga. Muhafiz bi tada kazao: „E, mašallah. Da ti bude mubarek. Sad idemo dalje.“ Dok učim krug, jedva sam čekala da dođem do kraja kako bih čula tu rečenicu. A čula sam je trideset puta u toku učenja hifza.
Ne samo da sam imala trenutke kada sam željela odustati, već sam razrađivala i konkretne planove kako ću to učiniti. Naglas sam izgovarala rečenice koje ću kazati muhafizu i sama sebi objašnjavala zašto je najbolje da odustanem. To se dešavalo mnogo puta. Prevazilazila sam ih tako što sam, elhamdulillah, imala oko sebe osobe koje su me uvjeravale da uz Allahovu, dž.š., pomoć mogu završiti. Posebno mi je značila poruka mog mlađeg brata, hafiza Halida, na kojoj je pisalo: „Prestani to da nazivaš snom. Vrijeme je da postane plan.“ Kad god bi mi došle misli o odustajanju, dijelila sam ih s nekim i hvala Allahu, nikada nisam naišla na odgovor koji bi potvrdio moje sumnje u samu sebe.
2. Učenje hifza zahtijeva jasnu organizaciju, prilagođavanje obavezama i spremnost na odricanje. Kako je izgledala vaša rutina učenja, koji su vam metodi najviše pomagali i na koji način ste usklađivali hifz sa studijem i privatnim životom?
Imam osjećaj da još uvijek tražim tu rutinu i da je zapravo još nemam. Ponovim – jer me strah da ne ponovim. A da sad tačno znam šta radim, nemam pojma. Najviše mi pomaže ponavljanje, ali ono iščitavanje, i slušanje. Tad kao da odmaram, a zapravo ponavljam. Prije pripreme za komisiju učila sam onoliko koliko mi je trebalo da pripremim stranicu – ni minutu duže ni kraće. U pripremi za komisiju učila sam osam i više sati dnevno. Tada nisam studirala, zapravo jesam, ali sam master ostavila na čekanju dok ne završim hifz. Sve ostalo u životu je bilo na čekanju jer ništa drugo nisam mogla uklopiti uz to.
Hifz sam učila i dok sam studirala, ali sam s muhafizom dogovorila da me nema na preslušavanjima tokom ispita. Kada je počela ozbiljna priprema za komisiju, sve ostalo sam ostavila po strani. U tome sam imala veliku podršku porodice, pa mi nije bilo teško da Kur’an bude broj jedan. A zaista mora biti, ako se misli završiti.
3. Put hifza nerijetko donosi brojne prepreke od usklađivanja svakodnevnih obaveza, preko straha od zaboravljanja, do pritiska okoline. Tokom tog procesa hafiz se suočava i sa sopstvenim sumnjama, ali i sa odgojnim momentima koji oblikuju njegov karakter. Možete li nam ispričati s kakvim ste se izazovima susretali, kako ste se nosili sa greškama i zaboravom, te da li ste osjećali pritisak okoline dok ste prolazili ovim putem?
U nekim momentima mi je bilo jako teško da balansiram između hifza i fakulteta, naprimjer, ili između hifza i neke druge obaveze. Imala sam momente kada sam davala prioritet Kur’anu, ali i momente kada sam davala prioritet nečemu drugom. Sad, dok se pokušavam prisjetiti tog perioda, shvatam da sam u tom procesu, kao i svi drugi hafizi, rasla i da me svaka prepreka na koju bih naišla – zapravo odgajala.
Kada pomislim da sam nešto zaboravila, obuzme me strah i uhvatim se u mislima kako sebi govorim: „Pa zbog tebe je i rečen hadis da će se sa hafizom potpaliti Džehennem.“ Međutim, u razgovoru s drugim hafizima shvatim da i oni prolaze isto to, pa mi bude lakše. Sve ono što se u nekom momentu zaboravi, brzo se ponovi. Što se grešaka tiče, njima se nisam mnogo opterećivala. Svjesna sam da sam sve to naučila, ali i da se uvijek može desiti momenat kada ću blokirati na nekom lahkom ajetu, i to sam prihvatila kao nešto što je u redu da se desi. Veliki pritisak sam osjećala u momentima kada bi me neko pitao: „A kad ćeš to završiti?“ ili „Dokle si stigla?“ Ta pitanja su u meni budila nelagodu, jer je teško objasniti ljudima koji ne uče hifz da se hifz ne završava onda kada mi to hoćemo, nego kada Allah odredi. Mi se na tom putu trudimo, ali ljudi vide samo da dolazimo na preslušavanja, a ne vide da smo možda petnaest minuta prije tog preslušavanja imali neku situaciju zbog koje nam se svijet srušio.
Motivaciju sam kroz godine učenja doživjela kao nešto prolazno. Ona ponekad bljesne idobro dođe, ali na duge staze ne pomaže mnogo. Ono što zaista ostaje jeste disciplina i cilj da dan ne prođe bez Kur’ana. Posebno je teško to održati kada znaš da te više niko neće preslušavati i da je muhafiz završio svoju ulogu. Ipak, svijest da ti je nešto tako veliko dato u amanet i da se s tim ne smiješ igrati često je dovoljna da uzmeš Mushaf i ponoviš – čak i onda kada ti se ne ponavlja.
4. Hifz ne ostaje ograničen samo na pamćenje ajeta, već se odražava na ponašanje, emocije i cjelokupan odnos prema životu. Kako je hifz uticao na vaš svakodnevni život, vašu vezu s Allahom, kao i na promjene koje ste primijetili u svom karakteru i unutarnjem stanju?
Hifz ima jako lijep utjecaj na moj svakodnevni život. Nekad se iznerviram oko nečega, ali se onda sjetim da sam hafiza i da ne mogu reagovati kako god želim. Moje reagovanje na bilo šta mora biti u skladu s Kur’anom. Posebno su mi dragi ajeti o prijašnjim poslanicima i njihovim narodima. Ti dijelovi Kur’ana su mi bili lahki za naučiti, pa ih i danas lahko ponavljam. Kao da se svaki dio mene vezao za nekog od poslanika i kao da, dok učim te ajete, odlazim u to vrijeme u kojem su se ti događaji dešavali.
Dok učim Kur’an napamet, često mi se javi misao: „Sada učim i Allah me sluša.“ Ta misao me probudi iz nekog sna. To je posebna veza s Allahom – s jedne strane svi ostali ibadeti, a s druge strane činjenica da ti znaš Njegove riječi napamet. Kroz hifz sam primijetila promjene u svom karakteru. Kur’anom Allah promijeni cijelo naše biće. Upoznaš novu sebe – smireniju, strpljiviju, staloženiju i veseliju. I dalje postoje iskušenja koja su nam propisana, ali duša kroz ta iskušenja prolazi na mnogo ljepši način.
5. Tokom samog procesa učenja, posebno u trenucima neposredno prije preslušavanja, kada se jave strah, nesigurnost ili misao da naučeno može iznevjeriti, mnogi hafizi traže oslonac u dovama i zikrovima koji umiruju srce i fokusiraju misli. Da li ste vi kroz svoje iskustvo hifza pronašli posebnu dovu ili zikr koji vam je pomagao upravo u tim trenucima?
Baš sam jednom muhafizu kazala kako pripremim stranice i dođem na preslušavanje i taman kad trebam pokucati da uđem u kancelariju da polažem te pripremljene stranice, meni se pojavi misao u glavi: „sad neću ništa znat“. I zaista tad slabo proučim stranice. Kad sam to ispričala muhafizu, on mi je kazao da učim: Bismillahillezi la jedurru me'asmihi šej'un fil erdi ve la fis-semai ve huves-semi'ul-‘alim. Primijenila sam to i elhamdulillah bilo mi je od pomoći.
6. Šta biste promijenile ili unaprijedile u svom iskustvu učenja hifza da možete vratiti vrijeme?
Da mogu vratiti vrijeme promijenila bih svoj odgovor na pitanja ljudi iz okoline „dokle si s hifzom“ ili još gore „kad ćeš završiti taj hifz“. Promijenila bih svoj odnos spram Kur'ana tako što bih zaista Kur'an stavila na prvo mjesto, a ne bih samu sebe ubjeđivala da se to može završiti, a da Kur'an nije na prvom mjestu. Učila bih još više nego što sam učila i još više bih uživala u tom procesu hifza – jer je to proces rasta.
7. Koje knjige ili resurse biste preporučile za učenice hifza?
Svakome bih, ko je na putu hifza bez obzira u kojoj fazi hifza se nalazi, preporučila da iznova i iznova sluša predavanje hafiza Nedima Botića: „Motivacija za hifz“. Samo Allah zna koliko puta sam to predavanje preslušala, ali sam svaki put imala motivaciju poslije tog predavanja da učim.
8. Na kraju ovog puta, nakon godina učenja, odricanja i unutarnjih borbi, vaš glas ima posebnu težinu za one koji tek stoje na početku. Šta biste poručili djevojkama koje u sebi nose želju za hifzom, ali se možda boje da počnu, ne osjećaju se dovoljno spremnima ili traže savršene okolnosti?
Kazala bih im da počnu – samo počnite. Jer, to idealno vrijeme koje čekaš – ono neće nikad doći. A ako nisi sigurna da možeš uspjeti – ti opet počni. Jer, kako ćeš znati hoćeš li uspjeti ako ne probaš? Zamisli: sada probaš da vidiš kako će ti ići, a sutra mi javiš da se organizuje tvoja hafiska dova….
Na kraju ovog razgovora ostaje osjećaj tišine i dubine, one tišine u kojoj Kur’an odgaja čovjeka iznutra. Put hifza, kako vidimo, nije niz savršenih dana, nego proces pun borbi, sumnji, odricanja i ponovnih ustajanja. To je put na kojem se ne uči samo Allahova Knjiga napamet, nego se uči i strpljenje, disciplina, odgovornost i iskren odnos prema sebi i prema Allahu. Ova ispovijest podsjeća da hifz nije rezervisan za “posebne”, nego za one koji su spremni početi, dati Kur’anu prvo mjesto i ostati ustrajni, čak i onda kada motivacije nestane. Jer, na tom putu Kur’an ne mijenja samo pamćenje, on mijenja cijelo biće.
Intervju uredila: Anesa Vatrić