„Uči Kur’an i uzdiži se (na stepene), i uči razgovijetno kao što si učio na dunjaluku, jer tvoje mjesto će biti kod posljednjeg ajeta koji proučiš.“
U vremenu brzine, stalnih obaveza i potrebe da sve postignemo odjednom, rijetko zastanemo i poslušamo priče koje nas vraćaju suštini. Priče o onima koji su svoj smiraj pronašli u Kur’anu, koji su kroz godine učenja, padova i ponovnih početaka izgradili poseban odnos s Allahovom riječju.
U ovom izdanju rubrike “Srca koja čuvaju Kur’an” donosimo razgovor s hafizom Fatimom, čiji životni put počinje u Jordanu, nastavlja se kroz djetinjstvo u Damasku, a sazrijeva kroz godine truda, discipline i iskrene ljubavi prema Kur’anu. Njena priča nije priča o savršenim okolnostima, nego o ustrajnosti uprkos izazovima, o pronalaženju vremena tamo gdje ga naizgled nema i o srcu koje se uvijek vraća Kur’anu.
Od prvih dječijih koraka obilježenih motivacijom kroz igru i nagrade, do zrelosti u kojoj Kur’an postaje svakodnevni saputnik, njen put nosi snažnu poruku da hifz nije samo cilj, nego proces koji oblikuje čovjeka iznutra. U nastavku razgovora, hafiza Fatima dijeli svoje iskustvo, izazove i savjete, otkrivajući ljepotu puta koji ne prestaje završetkom, nego tek tada dobija svoju puninu.
1. Vaš prvi susret s Kur’anom desio se još u ranom djetinjstvu, u posebnom ambijentu koji je spajao učenje, motivaciju i dječiju radost. Danas, s vremenske distance, kako gledate na te prve korake i koliko su oni utjecali na vašu kasniju ljubav prema Kur’anu?
Rođena sam u Jordanu, a dio djetinjstva provela sam u Siriji, u Damasku. Još kao djeca, bili smo posebno motivisani da učimo kraće sure, naročito iz 29. i 30. džuza. To je bilo organizovano na zanimljiv način – nakon svake naučene sure dobijali smo kartice s određenim brojem poena. Nakon određenog vremena, u džamiji bi organizovali poseban program gdje smo tim poenima mogli “kupovati” poklone.
Sjećam se da sam tada svojoj mami kupila suknju i kuhalo. Taj osjećaj sreće i ponosa ostao mi je duboko urezan u sjećanju i do danas ga nosim kao jednu od najljepših uspomena vezanih za Kur’an.
2. Učenje hifza zahtijeva ogroman trud, disciplinu i unutrašnju borbu, posebno kada se suočavate s obavezama, umorom i trenucima kada motivacija oslabi. U tom procesu, šta biste izdvojili kao najveći izazov tokom učenja Kur’ana napamet?
Najveći izazov bio je osjećaj odgovornosti. Pitala sam se hoću li uspjeti sačuvati ono što naučim i da li ću imati snage da redovno ponavljam. Kada bih naučila nešto novo, dugo bih se zadržavala na tome, ponavljajući iznova i iznova. Također, izazov je bio uskladiti svakodnevne obaveze sa učenjem, pronaći vrijeme i ostati ustrajna čak i onda kada je bilo teško.
3. Put hifza, iako zahtjevan, nosi i posebne trenutke radosti koje razumiju samo oni koji ga prolaze. Možete li nam opisati kako ste se osjećali kada završite jednu suru ili dio Kur’ana i šta vam je u tim trenucima davalo dodatnu snagu?
To je poseban osjećaj koji je teško opisati. Trudila sam se da ono što naučim odmah primjenjujem, pa sam učila sure i u namazima. Koristila sam svaki trenutak, dok hodam, dok se vozim, dok obavljam svakodnevne aktivnosti. To je dodatno povećavalo moju želju da nastavim dalje.
4. Svaki dugotrajan proces nosi sa sobom i trenutke slabosti, sumnje i umora. Da li ste imali trenutke kada ste poželjeli odustati i šta vam je pomoglo da ih prevaziđete?
Bilo je teških trenutaka, ali nikada nisam ozbiljno pomislila da odustanem. Uvijek sam se vraćala svojoj želji da Kur’an bude dio mog života. Kada bi bilo teško, barem bih slušala Kur’an kako bih ostala povezana s njim. To me vraćalo i davalo novu snagu.
5. Učenje hifza često se odvija paralelno sa školom, poslom i svakodnevnim obavezama. Kako ste uspijevali pronaći balans i organizovati svoje vrijeme?
Hifz sam počela učiti u srednjoj školi. Nekada nisam stizala učiti svaki dan, pa bih to nadoknađivala vikendom. Danas, uz posao, prvo završim ponavljanje, najčešće ujutro nakon sabaha, a zatim prelazim na ostale obaveze. Kada imam veći cilj, podijelim učenje kroz dan.
6. Kako se gradivo povećava, raste i izazov njegovog očuvanja. Mnogi kažu da je ponavljanje teže od samog učenja. Kako ste se nosili s greškama, zaboravljanjem i pritiskom da održite naučeno?
Najveći izazov bio je uskladiti novo učenje i ponavljanje. Što više naučiš, to je teže održavati naučeno. Greške su sastavni dio ovog puta. Dešavalo se da kod kuće sve znam, a kod muhafiza zablokiram.
7. Hifz ne oblikuje samo pamćenje, nego i srce i karakter čovjeka. Kako je Kur’an utjecao na vas i na vaš pogled na život?
Kur’an čovjeka mijenja na bolje. Donosi smiraj i bereket u život. Posebno su mi drage sure Taha i Furkan, koje me uvijek podsjećaju da se vratim Kur’anu i radim na sebi.
8. Danas živimo u vremenu tehnologije koja može biti i prepreka i olakšanje. Koliko ona može pomoći u učenju Kur’ana i šta biste preporučili?
Danas je mnogo lakše nego ranije. Postoje aplikacije koje pomažu u učenju i ponavljanju, poput Quranly i Tarteel. Također preporučujem čitanje tefsira i vođenje bilješki.
9. Mnogi imaju želju da krenu putem hifza, ali ih strah, sumnja ili nedostatak vremena zaustave već na početku. Šta biste poručili onima koji se dvoume?
Najvažnije je da cilj bude svakodnevno druženje s Kur’anom. Korak po korak, uz sabur i iskren nijjet, sve postaje lakše.
Priča hafize Fatime nas uči da put hifza nije savršen niti uvijek lagan, ali je istinski vrijedan svakog truda koji se u njega uloži. U vremenu kada smo navikli na brze rezultate i kratkoročne ciljeve, hifz nas vraća strpljenju, kontinuitetu i tihoj, ali snažnoj borbi sa samim sobom. On nas uči da se velike stvari ne dešavaju odjednom, nego kroz male, svakodnevne korake koji se često i ne primijete, ali s vremenom izgrade nešto veliko i trajno.
Iz ove priče jasno vidimo da ne postoje idealni uslovi za učenje Kur’ana. Postoje samo oni koji odluče da počnu, bez obzira na obaveze, umor ili sumnje. Upravo u tim trenucima slabosti krije se najveća vrijednost ovog puta, jer svaki povratak Kur’anu, nakon pauze ili pada, ima posebnu težinu i ljepotu. To je dokaz da veza sa Allahovom riječju nije prolazna, nego duboko ukorijenjena u srcu.
Hifz nije samo pamćenje ajeta, nego odgoj duše. Kroz njega čovjek uči sabur, disciplinu, iskrenost i poniznost. Uči kako da se nosi sa greškama, kako da ustane nakon zastoja i kako da nastavi dalje čak i kada mu se čini da ne može. Upravo taj proces mijenja čovjeka iznutra, čini ga smirenijim, strpljivijim i svjesnijim svoje svrhe.
Ova priča nas podsjeća i na to koliko je važno imati podršku, ali i koliko je važno biti ustrajan čak i onda kada podrška izostane. Jer hifz nije utrka s drugima, nego put između čovjeka i njegovog Gospodara.
Na kraju, možda je i najvažnija poruka ta da ne čekamo savršene okolnosti. One rijetko dolaze. Početak je uvijek sada, makar bio i mali. Jedan ajet, jedna stranica, jedan iskren korak. Jer oni koji ustraju, makar sporo, na kraju stignu dalje nego oni koji nikada nisu ni krenuli. Kur’an nije samo cilj koji se postiže, nego svjetlo koje prati čovjeka kroz cijeli život. A onaj ko ga iskreno nosi u svom srcu, nikada nije sam.
Intervju uredila: Anesa Vatrić