Već četvrti put u našoj rubrici “Srca koja čuvaju Kur’an” otvaramo vrata života jedne čuvarice Allahove riječi. Svaka priča do sada bila je jedinstvena, ali sve su nas vodile istom izvoru, snazi koju daje Kur’an kada se smjesti u srce. U ovom nastavku donosimo priču naše četvrte hafize, čiji put hifza svjedoči o tome da ustrajnost, iskren nijjet i oslonac na Gospodara mogu pretvoriti i najtiše korake u putovanje svjetlom. Njena priča je nastavak mozaika ženske hrabrosti, skromnosti i ljubavi prema Kur’anu, kojim ova rubrika iz sedmice u sedmicu sve snažnije svjedoči da još uvijek postoje srca koja ga čuvaju i koja on čuva.
Tokom studija u Damasku našli ste se u posebnoj, pomalo izazovnoj situaciji kao jedina strankinja među Sirijkama, suočena s ispitom iz Kur’ana i profesorom kojeg su mnogi željeli izbjeći. Upravo tada desio se trenutak koji je obilježio vaš životni put. Možete li nam ispričati kako je baš ta situacija postala početak vaše ljubavi prema hifzu?
Ljubav za hifzom mi se rodila na prvoj godini fakulteta, u Damasku, u jednoj neobičnoj i zanimljivoj situaciji prilikom polaganja ispita iz Kur’ana. Naime, obzirom da sam bila jedina strankinja među Sirijkama, mislila sam da je moje znanje tedžvida i naučenih stranica vrlo površno i nedovoljno za prolazak a kamoli nešto veće. Uz to razmišljanje i u opciji da mi u komisiji bude ‘najstrožiji’ profesor, kojeg su svi poželjeli izbjeći, šanse su bile, po mom mišljenju, minimalne. Međutim, kada sam završila sa odgovorom na treće pitanje, uz prethodna dva tačna, profesor je podigao glavu i kazao mi: “odlično”, što bi mi rekli, aferim. Taj momenat nikad neću zaboraviti i taj momenat je bio presudan u mojoj ljubavi prema hifzu i želji da ostvarim taj cilj.
Vaš odnos s Kur’anom nije bio kratkoročan projekat, nego proces koji je trajao godinama od studentskih dana pa sve do perioda ispunjenog porodičnim i poslovnim obavezama. Kako gledate na taj dugotrajni, ponekad isprekidani put i šta vam je u tim godinama bilo najveći izazov, a šta najveća podrška?
Moja veza sa Kur’anom, odnosno učenje, mogu slobodno kazati da je trajala godinama. Sa završetkom fakulteta, znala sam pola Kur’ana, ali onda je, usljed porodičnih obaveza, posla i svega što život donese, ta veza opstajala ponavljanjem i učenjem koliko sam mogla. Intenzivnije učenje nastupilo je kad su mi obaveze dozvolile, te sam u kontinuitetu od dvije godine, svaki san odvajala po dva sahata, ponavljajući staro i učeći jednu stranicu napamet. Kada iz ove perspektive sagledam, možda je najveći izazov upravo bilo to vrijeme koje je trebalo svaki dan organizovati.
Postoje različiti pristupi hifzu od strogo organizovanih planova po kruhovima do fleksibilnih metoda učenja. Vi ste se odlučili za ritam koji je odgovarao vašem životu i vašoj motivaciji. Šta vas je vodilo u izboru tog pristupa i kako ste se nosili s trenucima sumnje, posebno imajući u vidu da ste u hifz krenuli u kasnijim tridesetim?
U toku učenja hifza, nisam se držala nekog prethodno utvrđenog plana, kao što je npr. učenje po kruhovima. Učila sam po surama, kada bih završila neku dužu suru, uzimala bih neku kraću, jer bi me to dodatno motivisalo. I svaki put kada bih završila neku suru, osjećaji uspjeha bi me držali sve do završetka sljedeće sure. Posebno, jer sam ipak bila u kasnim tridesetim, i vrlo često bi mi navirala u razmišljanje sumnja u uspjeh.
Na putu dugom kao što je hifz neizbježno je susresti se s umorom, preprekama, emocionalnim padovima i sumnjama. Ipak, vi naglašavate da nikada niste pomislili odustati. Šta je činilo snagu vašeg ustrajanja i kako se taj životni put, kako ga nazivate, razlikovao od pukog ostvarivanja cilja?
Moj put hifza je bio životni put, i nikad se nisam predavala osjećajima odustajanja, jer mi je važniji bio sam put od cilja. Uživala sam sa svakom novom stranicom, i ako je bilo nekad teže, nikad nisam pomislila da odustanem. Također, meni je najveća podrška bio suprug, kao i ja njemu, ali tu su bila i naša djeca, koja su, samim tim što nisu zahtijevali puno, bili od velike pomoći. Ali i pored toga, preslušavali su nas i na taj način doprinosili pozitivnom rezultatu.
Završetkom hifza mnogi hafizi kažu da se odnos prema Kur’anu mijenja, postaje dublji, stabilniji i ispunjen posebnom slasti. Kako danas izgleda vaše svakodnevno druženje s Kur’anom i na koji način osjećate da vas je hifz promijenio iznutra?
Sada učim i ponavljam za sebe. Uživam u svakoj proučenoj stranici, suri i džuzu. I danas je to slatka borba kao što je bila i za vrijeme učenja napamet. U tome i jeste čar. Najveća blagodat hifza je da te priveže za Kur’an i duhovno i fizički, da mu se vraćaš uvijek i iznova sa željom tog najljepšeg osjećaja, koji se ne može ni sa čim porediti.
Organizacija vremena, rutina, odmor i postavljanje prioriteta, sve to igra veliku ulogu u procesu hifza, posebno kod osoba koje balansiraju posao, porodicu i druge obaveze. Šta biste savjetovali onima koji žele započeti ili završiti hifz, a boje se da nemaju dovoljno vremena ili snage?
U toku učenja hifza, neophodna je dobra organizacija. Hifz traži vrijeme, po mogućnosti u istom ili sličnom terminu u toku dana. U ovisnosti o tome kakva si osoba, kad ti više odgovara da učiš, spram toga ćeš se i organizovati. Ono što je također bitno je odmor. Umorni ne možete učiti hifz, jer je neophodna potpuna koncentracija, a nje nema ako ste umorni. Osim svakodnevnih obaveza, hifz treba biti prioritet. Ukoliko želimo zaista ostvariti taj cilj, onda sve ostalo treba podrediti tome, naravno koliko je moguće.
Šta želite poručiti onim djevojkama/ženama koje imaju želju da uče hifz, ali se ne usuđuju da počnu? Koji je najvažniji prvi korak?
Mislim da je za ostvarivanje cilja, od presudne važnosti iskren nijet. Allah dž.š. na osnovu toga, spušta na insana Svoju milost, koja mu olakšava put hifza. Treba imati visoke ciljeve, ali kad je u pitanju putanja, treba krenuti polako, bez nekih velikih očekivanja, uložiti puno sabura na tom putu i uživati u kratkotrajnim ciljevima, npr. zadati sebi da do određenog datuma naučiš amme džuz. Pri planiranju treba biti racionalan. Ako uspiješ, to će ti biti velika motivacija i da se uvjeriš da možeš. A onda nastaviš dalje uživati u tim nejvrijednijem dunjalučkom ‘putovanju’.
Šta vam je bila glavna motivacija i kako ste tu motivaciju održavali?
Onog momenta kad mi se javila želja da postanem hafiza, a što sam već spomenula, spoznala sam i činjenicu da mi je Allah dž.š. podario tu sposobnost i da je trebam iskoristiti. Ustvari da je to, na neki način, dug prema tom talentu i velikoj blagodati koju mi je Allah dž. š. podario. Takođe, uvijek me motiviše i činjenica da me Allah dž.š. počastio da budem jedna niska u nizu onih koji čuvaju Allahov govor. To je velika čast. Poslanik a.s. je rekao: ”Hafizi Kur'ana su plemići mog ummeta.”
Za kraj, imate li neku poruku koju želite poslati našim čitateljkama?
Mnogo je plemenitih ciljeva na dunjaluku, ali definitivno najplemenitiji i najvrjedniji cilj je biti čuvar Časnog Kur'ana. Naravno, dosljedno, biti primjer kakav je naš Poslanik a.s., bio. Molim Allaha dž.š. da svim Vašim čitateljkama/čitateljima podari hajr i pomogne ih u činjenju dobra. A onima koje uče Kur'an napamet ili su u fazi da li početi, da Allah dragi podari uspjeh na tom putu i nagradi ih i na dunjaluku i ahiretu.
Hafiza Adisa i hafiz Nijaz Aganhodžić posebna su porodica čiji je život isprepleten s Kur’anom, znanjem i zajedničkim trudom. Njihova priča posebno je nadahnjujuća jer su svoj hifz položili zajedno, na isti dan, što smatraju Allahovom velikom blagodati i jasnim znakom hairli i harmoničnog braka. Taj trenutak je za njih bio kruna godina međusobnog podsticanja na dobro, sabura, ljubavi prema Kur’anu i iskrene podrške koju su pružali jedno drugom.
Nakon završetka hifza, oboje su nastavili aktivno raditi u medresi “Osman ef. Redžović”, pripremajući nove generacije učenika i prenoseći im ljepotu islamskih nauka. Njihov zajednički angažman u obrazovanju i odgoju mladih dodatno je utvrdio njihov odnos, jer dijele iste vrijednosti, iste ciljeve i isto poslanje, da Kur’an bude živ u njihovom domu i njihovom radu. Uz to, oboje su trenutno na postdiplomskom studiju i preostalo im je još da završe svoje radove, što je još jedan dokaz njihove neprekidne želje za napretkom, znanjem i stalnim usavršavanjem.
Ta posvećenost odrazila se i na njihovu djecu. Njihov sin Madžid je 2023. godine položio hifz pred Komisijom Rijaseta Islamske zajednice u BiH i tako nastavio porodičnu tradiciju učenja i čuvanja Kur’ana. Danas je student Fakulteta islamskih nauka i svoju ljubav prema vjeri gradi upravo na temelju koje su mu roditelji usadili.
Njihov drugi sin, Muaz, studira Građevinski fakultet i također raste u okruženju porodične harmonije, znanja i duhovnih vrijednosti. Porodica Aganhodžić ostaje primjer kuće u kojoj se Kur’an ne samo uči, nego živi i prenosi. Njihov brak potvrđuje da zajedništvo, istinska vjera i podrška mogu iznjedriti rezultate koji nadilaze jednu generaciju. Oni su svojim životom pokazali da je moguće da se ljubav prema Kur’anu pretoči u porodično jedinstvo, u djecu koja slijede isti put, i u dom ispunjen Allahovom milošću i svjetlom Kur’ana.
Intervju priredila: Anesa Vatrić