“Srca koja čuvaju Kur'an” – Hafize Eldina, Almedina i Amina Imamović

Iz jednog doma ponikle su tri čuvarice Kur'ana – Eldina, Almedina i Amina Imamović

“Najbolji među vama je onaj koji nauči Kur’an i druge njemu podučava.” (Buharija)

Sa posebnom zahvalnošću i radošću nastavljamo našu rubriku „Srca koja čuvaju Kur’an“ koja već punih godinu dana donosi priče žena i djevojaka čiji su životi isprepleteni s Allahovom Knjigom. Pred nama je dvanaesti nastavak ove rubrike, u kojem imamo posebnu čast predstaviti tri sestre hafize: Aminu, Almedinu i Eldinu Imamović. Njihova priča ujedno predstavlja i lijepu prekretnicu našeg zajedničkog putovanja, jer tačno godinu dana bilježimo svjedočanstva onih koje su svoje srce ukrasile Kur’anom i svoj život posvetile njegovom učenju, razumijevanju i čuvanju.

Tokom proteklih dvanaest mjeseci upoznali smo dvanaest različitih životnih puteva, dvanaest jedinstvenih iskustava i mnogo poruka koje svjedoče o neprolaznoj vrijednosti hifza. Svaka hafiza koju smo predstavili nosi svoju posebnu priču, ali sve ih povezuje ista ljubav prema Allahovoj riječi, isti trud, sabur, odricanje i iskrena želja da Kur’an bude njihov stalni životni saputnik.

U ovom jubilarnom nastavku upoznajemo tri sestre hafize Imamović, čija priča na poseban način potvrđuje koliko su porodica, odgoj i zajednička ljubav prema Kur’anu snažan temelj na putu hifza. Njihov primjer pokazuje da hifz nije samo memorisanje ajeta, nego životni put koji oblikuje karakter, učvršćuje vjeru i približava čovjeka njegovom Gospodaru. Kada u jednom domu odrastaju tri čuvarice Allahove Knjige, to nije samo porodična radost, nego i inspiracija cijeloj zajednici.

Pozivamo vas da kroz naredne redove upoznate hafize Aminu, Almedinu i Eldinu Imamović, njihovo putovanje do časne titule hafize, iskustva koja su ih oblikovala i poruke koje nose. Vjerujemo da će njihova priča, baš kao i priče svih hafiza koje smo do sada predstavili, biti podstrek svima koji žele da Kur’an postane njihova snaga, smiraj i svjetlo na životnom putu.

Nakon uvodnih riječi, vrijeme je da upoznamo tri sestre hafize Imamović kroz njihove životne priče. Iako je svaka od njih svojim putem došla do časne titule hafize, zajednički im je temelj ljubav prema Kur’anu, odgoj u porodici u kojoj je Allahova Knjiga zauzimala posebno mjesto te ustrajnost koja ih je pratila na putu stjecanja znanja. Njihove biografije svjedoče o godinama truda, odricanja i predanog rada, ali i o tome da je hifz početak jednog cjeloživotnog putovanja, a ne njegov kraj.

Prve harfove naučile su uz svog oca, Mirzet-efendiju Imamovića, koji je bio njihov prvi učitelj Kur’ana. Od mektepskih dana, preko medrese i fakulteta, pa sve do stjecanja časne titule hafize, svaka od njih gradila je svoj put, ostajući čvrsto vezana za Allahovu Knjigu. Danas, svaka na svoj način, kroz nauku, odgoj, rad i društveni angažman, nastavlja služiti vjeri i zajednici, potvrđujući da je hifz mnogo više od memorisanja ajeta, to je životni put.

Njihove biografije prenosimo onako kako su ih same zapisale:

Hafiza Eldina Imamović

“Rođena 1987. godine u Turalićima, općina Kakanj, gdje sam pred imamom (mojim babom) Mirzet-efendijom naučila prve harfove na mektebskoj pouci. 2006. godine završila sam Medresu ‘Osman-ef. Redžović’ u Visokom, a nakon toga Pravni fakultet u Zenici. Hifz sam pred Komisijom Rijaseta Islamske zajednice položila 1. oktobra 2014. godine. Muhaffiz mi je bio hafiz Safet-ef. Husejnović, imam Sejmenske džamije u Zenici.”

Hafiza Almedina Imamović Hodžić

“Rođena sam 8. maja 1994. godine u Kaknju. Završila sam Osnovnu školu ‘Rešad Kadić’ u Brnjicu, zatim Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Godine 2018. diplomirala sam na Fakultetu islamskih nauka, smjer teologije. Na istom fakultetu magistrirala sam u oblasti fikha 2020. godine. Trenutno sam na doktorskom studiju istog fakulteta, te zaposlena kao stručna saradnica fetvai-emina Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Pred Komisijom Rijaseta hifz sam položila 4. juna 2014. godine, uz mentorstvo muhaffiza prof. Mensuda Đulovića. Udata sam i majka jedne djevojčice. Druga sam kćerka u porodici Imamović, od majke Azemine i oca Mirzeta. Porodica u kojoj sam odrasla gajila je posebnu ljubav prema znanju, učenosti i vjeri. Otac mi je imam duže od 35 godina u Kaknju, te je bio naš prvi učitelj Kur'ana. Majka i otac imali su najznačajniju ulogu u procesu našeg odgoja i usvajanja vrijednosti koje su nas oblikovale.

Hafiza mr. Amina Imamović

“Završila sam Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, zatim Fakultet islamskih nauka kao dobitnica priznanja Srebrena značka Univerziteta u Sarajevu. Hifz sam počela učiti u medresi pred muhaffizom hfz. Mensudom Đulovićem. Pred Komisijom za hifz Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini hifz sam uspješno položila 22. decembra 2021. godine. Svoje interesovanje za kur'anske nauke usmjerila sam i tokom izrade master rada, te sam 2023. godine odbranila master rad iz oblasti kiraeta pod nazivom ‘Tedžvidsko-tefsirska analiza sedam kiraeta u suri El-En'am’. Pored islamskih nauka, svoje profesionalno usavršavanje usmjerila sam ka novinarstvu. Danas radim kao novinarka BIR televizije.”

 Na kraju ovog predstavljanja izdvajamo misao hafize Amine Imamović koja na poseban način oslikava životni put sve tri sestre: „Bereket je u pokretu.“

Ljubav prema Kur'anu kao životni poziv

Put hifza rijetko počinje jednom odlukom. Mnogo češće on započinje godinama prije nego što se izgovori prvi naučeni ajet napamet,  u porodičnom okruženju, kroz prve susrete s Kur'anom, u iskrenoj želji da čovjek bude bliži svome Gospodaru. Upravo tako bilo je i kod sestara Imamović. Iako je svaka od njih prošla svoj jedinstveni put, njihove priče povezuje ista nit: ljubav prema Allahovoj Knjizi, želja za njenim dubljim razumijevanjem i svijest da hifz nije samo učenje napamet, već cjeloživotni proces izgradnje karaktera, discipline i duhovnog sazrijevanja.

Svaki put hifza nosi svoje posebnosti. Iako cilj ostaje isti, sačuvati Allahovu Knjigu u srcu , motivi koji čovjeka pokrenu, kao i izazovi s kojima se susreće tokom tog puta, razlikuju se od osobe do osobe. Kod sestara Imamović zajednička je iskrena ljubav prema Kur'anu i želja da se približe svome Gospodaru, ali svaka od njih na svoj način opisuje trenutke koji su je ohrabrili da krene putem hifza, kao i iskušenja koja su je oblikovala tokom tog procesa. Njihova svjedočanstva potvrđuju da hifz nije samo memorisanje ajeta, već put koji traži ustrajnost, disciplinu, strpljenje i stalno oslanjanje na Allahovu pomoć.

Motivacija za učenje hifza kod sestara Imamović proistekla je iz iskrene ljubavi prema Allahovoj Knjizi i želje da Kur'an bude neizostavan dio njihovog svakodnevnog života. Iako je svaka od njih ovim putem krenula u različitim životnim okolnostima i nosila vlastita iskustva, zajedničko im je uvjerenje da hifz nije samo proces memorisanja ajeta, već put koji zahtijeva predanost, disciplinu, strpljenje i potpuno oslanjanje na Allaha. Tokom tog procesa susretale su se s različitim izazovima, ali su upravo oni dodatno učvrstili njihovu odlučnost i potvrdili da se uz iskren nijjet, trud i ustrajnost svaka prepreka može savladati. U nastavku slijede njihova razmišljanja o motivaciji koja ih je pokrenula, kao i izazovima koji su obilježili njihov put do časne titule hafize.

  • Hafiza Eldina Imamović: „Motivacija za učenje hifza na samom početku mi je bila ljubav prema Gospodaru, postizanje visokih stepena kod Njega, i uvjerenost u ono što je Gospodar obećao kao nagradu za one koji se najviše druže sa Kur'ani-kerimom. Pad motivacije i otežavajuće okolnosti dešavaju se redovno u procesu učenja, no kad imate jasan cilj da nešto želite postići, prepreke na tom putu lakše otklonite. Što se tiče pitanja o metodi učenja, mislim da je najefikasnija metoda za naše prostore ovdje u Bosni i Hercegovini, učenje po krugovima zbog održavanja hifza i ponavljanja naučenog. Savjet za one koji se boje krenuti putem hifza: Put hifza je individualan i drugačiji svakoj osobi koja se odluči za njega, ali iskustva koja se dešavaju na tom putu su neprocjenjiva. Zajedničko većini hafiza koji su prošli tim putem je: iskrenost, ispravan pristup prema vrijednosti znanja, veliki trud, jasan cilj i kontinuitet. A Allah daje olakšanje, bereket i čini krajeve lijepim onima koji ustraju. “

  • Hafiza Almedina Imamović-Hodžić: „Motivacija za učenje hifza bila je moja želja da se dublje posvetim onome što nam Gospodar objavljuje. Sam proces hifza zahtijeva stalnu povezanost s kur'anskim tekstom, neprekidno vraćanje njegovim ajetima i bdijenje nad onim što učimo. Vodila me je misao da hifz u svakom trenutku ima snagu čovjeka držati budnim i svjesnim, te da takva vrsta veze s Kur'anom ostavlja dubok trag na njegovo razumijevanje i ustrajno praktikovanje onoga što nam je Gospodar objavio. Danas, dvanaest godina nakon polaganja hifza, mogu potvrditi da on zaista ima ulogu trajnog podsjetnika u čovjekovom životu i iskustvu. Hifz sam učila tokom srednjoškolskog obrazovanja. Lično mi nije bilo teško uskladiti školske obaveze i učenje hifza. Naprotiv, upravo mi je hifz pomogao da bolje organizujem svoje vrijeme, razvijem disciplinu i posvećenost. Međutim, najveći izazov predstavljalo mi je razumijevanje samog kur'anskog teksta. Nastojala sam da, uz memorisanje, razumijem i značenje onoga što učim, ali sam tek u medresi započela izučavanje arapskog jezika. Zbog toga često nisam mogla u potpunosti razumjeti pojedine izraze niti izgraditi jasnu sliku značenja ajeta. Ipak, to je proces koji se uzajamno nadopunjuje, jer je Kur'an neiscrpna riznica arapskog jezika. Upravo me je želja za dubljim razumijevanjem Kur'ana dodatno motivirala da se više posvetim učenju arapskog jezika. Drugi izazov svakako je održati kontinuitet učenja i pronaći metodu koja najbolje odgovara vlastitom načinu pamćenja. Pamćenje Kur'ana predstavlja veliki poduhvat, a mnogima najveća prepreka nije nedostatak sposobnosti, nego pronalaženje obrasca učenja koji odgovara njihovim individualnim mogućnostima. Na tom putu od izuzetne je važnosti imati muhaffiza koji će usmjeravati, pratiti i pomoći da se pronađe najprikladniji način učenja i ponavljanja. Većina hafiza potvrdit će da je upravo to period najveće motivacije i poleta. Kada završite jednu suru ili džuz, prirodno se javlja želja da odmah nastavite dalje. Posebno je to izraženo kada u toku učenja doživite novo razumijevanje kur'anskog teksta, otkrijete značenja koja ranije niste primjećivali ili u ajetima pronađete odgovore na vlastita životna iskustva i pitanja. Upravo u tome leži posebna snaga Kur'ana: svaki novi uvid budi dodatnu želju za učenjem, razmišljanjem i daljnjim napredovanjem na putu hifza. Moj cilj nije bio da nužno naučim cijeli Kur'an napamet, već da naučim što više i da u tom procesu istinski uživam. Iako hifz zahtijeva mnogo truda i discipline, nisam se forsirala da učim kada sam bila umorna ili preopterećena obavezama samo da bih “položila” još jednu stranicu. Vodila sam se mišlju da je bolje pronaći način da se odmorim nego odustati od učenja. Veliki značaj imala je i jedna rečenica mog muhaffiza: “Za kvalitetan rad potreban je i kvalitetan odmor.” Upravo mi je takav pristup pomogao da održim kontinuitet, uskladim hifz sa školskim obavezama i ne izgubim motivaciju kada naiđu umor ili izazovi. Smatram da je period srednjoškolskog obrazovanja bio idealno vrijeme za učenje hifza, jer sam tada mogla posvetiti dovoljno vremena učenju zbog manje životnih obaveza nego što ih čovjek ima kasnije.“

  • Hafiza Amina Imamović: „Od djetinjstva Kur'an sam doživljavala kao „bijeg“ od svakodnevnih obaveza. U okruženju u kojem sam odrastala Kur'an se posebno doživljavao i njegovao. Takvo okruženje je utjecalo da Kur'an pozicioniram u svom životu na visoko mjesto i da mi Kur'an bude odmor u periodu dana kada imam potrebu da se osamim i uzmem vrijeme za sebe. Kada sam upisala medresu već tada sam imala nijjet da krenem s memorisanjem Kur'ana napamet. Međutim sačekala sam neko vrijeme kako bi se ta odluka slegla i želja pojačala. Nije postojala neka posebna motivacija osim želje i potrebe da što više provodim vrijeme s Kur'anom. Svoj put hifza bih upravo tako i opisala. Kada svakodnevno učite Kur'an, prirodan slijed je da u nekom periodu poželite da svoj odnos prema Kur'anu podignete na viši nivo, a u mom slučaju je to bilo memorisanje Kur'ana napamet. Vremenom kako sam sve više džuzova znala napamet, spoznala sam da je u tom procesu učenja, pored želje i lijepog osjećaja, važna diciplina i organizacija. Jedino tim balansom, ljubavlju i diciplinom, moguće je uspješno naučiti Kur'an. Uvijek sam se vodila time da želju za nečim dobijamo tek kad se aktiviramo, pokrenemo, tako je i moja motivacija bila samo učenje. Svaki put kad bih savladala jedan ajet ili stranicu, osjećaj zadovoljstva u tom momentu i želja za Božijim zadovoljstvom me je motivisala da svaki naredni dan učim. Hifz je dugoročan proces i naravno da u tom periodu nailazite i na poteškoće i izazove. Posebno zato što sam ja Kur'an napamet učila u periodu odrastanja, kada je nevezano za hifz bilo različitih faza i promjena u mom života. Tako je u tom procesu mog mijenjanja i sazrijevanja bio uključen i Kur'an jer je bio moja svakodnevnica i saputnik u svim izazovima s kojima sam se kao tinejdžerka, a poslije i djevojka susretala. Kada je u pitanju hifz, najizazovniji period u mom učenju je bio period nakon neformalnog završetka pred muhaffizom do perioda zvaničnog polaganja pred komsijom. To je period u kome sam naučila da je diciplina ključna kako bi se sve ono što sam godinama učila sleglo i dobro ‘utabanalo’. Tu je naravno postojao i pritisak od samog polaganja. Zato je u tom periodu bilo važno da potpuni fokus bude samo na ponavljanju zbog čega sam tih nekoliko mjeseci sve obaveze i svoju svakodnevnu rutinu prilagodila tome. Zahvaljujući tom periodu, polaganje pred komsijom je bilo dosta olakšano i bez prevelikog psihičkog pritisaka. Zato, s ove vremenske distance, to polaganje, iako je bilo u formi ispita i velikog izazova za mene, predstavlja jedan od ljepših perioda u mom životu.

Hifz kao životni put

Polaganjem hifza ne završava odnos hafiza prema Kur'anu – naprotiv, tada počinje njegova nova dimenzija. Čuvanje Allahove Knjige u srcu podrazumijeva svakodnevno ponavljanje, stalno vraćanje Kur'anu i nastojanje da njegove poruke budu prisutne u svim segmentima života. To zahtijeva dobru organizaciju vremena, jasno postavljene prioritete i kontinuiran rad na vlastitom duhovnom usavršavanju. Hafiza Eldina Imamović govori o tome kako usklađuje hifz s drugim obavezama, šta smatra najvažnijim za očuvanje hifza, kakav savjet upućuje onima koji su krenuli tim putem, ali i koje sure posebno voli učiti. U nastavku razgovora hafiza Eldina Imamović govori o svom odnosu prema Kur'anu nakon položenog hifza, načinu na koji usklađuje svakodnevne obaveze s učenjem i ponavljanjem, važnosti očuvanja hifza, savjetima koje bi uputila onima koji su tek krenuli ovim putem, ali i o surama kojima se posebno rado vraća i koje zauzimaju posebno mjesto u njenom srcu.

  • Hafiza Eldina Imamović: “Usklađivanje hifza sa drugim obavezama je individualno, svaki hafiz ponaosob ima vlastitii put, ali svi naši putevi imaju zajedničku odrednicu, a to je da smo svjesni činjenice da Kur'an mora biti prioritet u svakoj fazi života. Dakle, kad se odlučite za takav put, red postoji, prvo Kur'an, a zatim ostalo. Moj savjet onima koji su krenuli putem hifza bio bi da održavaju srce čistim, duhovna čistoća je najpotrebnija da bismo Kur'an razumjeli i prihvatili, jer kako nas Allah u Kur'anu obavještava, neki ljudi čitaju Kur'an, ali im nije jasno šta Allah želi poručiti u njemu zbog perde koju je Gospodar spustio na njihova srca radi njihovih grijeha. Svakako treba spomenuti i važnost ljudi koje birate za društvo u svakodnevnici jer oni uveliko mogu utjecati na vaš svakodnevni život. Iako nemam omiljenu suru ili ajet, mogu reći da volim učiti suru Ta-ha i Feth, sure koje sam voljela učiti i prije polaganja hifza.“

Kontinuitet, organizacija i svakodnevno druženje s Kur'anom

Jedna od najvećih vrijednosti hifza ne ogleda se samo u memorisanju Allahove Knjige, već u njenom svakodnevnom čuvanju kroz redovno ponavljanje, razumijevanje i življenje kur'anskih poruka. Održavanje hifza zahtijeva kontinuitet, dobru organizaciju vremena i spremnost da se rutina prilagođava različitim životnim okolnostima. Hafiza Almedina Imamović-Hodžić govori o metodama učenja koje su joj najviše pomogle, načinu na koji usklađuje hifz s porodičnim, akademskim i poslovnim obavezama, te savjetima koje bi uputila svima koji žele da Kur'an postane njihov svakodnevni saputnik. Dok hafiza Eldina Imamović poseban naglasak stavlja na čistoću srca, ispravno postavljene prioritete i duhovnu dimenziju hifza, hafiza Almedina Imamović Hodžić govori o njegovoj praktičnoj strani. Kroz vlastito iskustvo objašnjava koje metode učenja smatra najefikasnijim, kako godinama uspijeva održavati hifz uz brojne akademske, porodične i profesionalne obaveze, te zašto su dobra organizacija vremena i kontinuitet ključ uspjeha na ovom putu. U nastavku donosimo njena razmišljanja i savjete proistekle iz dugogodišnjeg iskustva čuvanja Allahove Knjige.

  • Hafiza Almedina Imamović Hodžić: „Po mom mišljenju metoda učenja po krugovima, koja se kod nas najčešće primjenjuje, jedna je od najefikasnijih. Meni je posebno pomogla u utvrđivanju i očuvanju naučenog, jer najveći izazov u hifzu nije naučiti novu stranicu, nego redovno obnavljati prethodno naučeno. Upravo zbog toga mnogi odustanu, a metoda učenja po krugovima omogućava da se novo gradivo uči uz stalno ponavljanje već naučenog. Smatram da je u procesu hifza najvažnije kvalitetno utvrditi naučeno. Što je taj temelj čvršći, lakše je kasnije održavati i obnavljati hifz, iako svaki hafiz prirodno želi što prije doći do kraja. Dodatno vrijeme uloženo u kvalitetno učenje kasnije se višestruko isplati. Hifz nije prepreka da čovjek bude uspješan i na drugim poljima. Uz dobru organizaciju i ispravnu motivaciju, on postaje sastavni dio svakodnevnog života. Mene i danas pokreće ista motivacija kao i na početku, tj. želja da se posvetim onome što nam Gospodar objavljuje u Kur'anu. Duboko vjerujem da nema boljeg vodiča za razumijevanje života, vlastitih iskustava i ličnog razvoja. Zato Kur'an za mene nije još jedna obaveza, već vjeran saputnik kroz sve životne okolnosti. Kao što sam već navela, smatram da su dvije najvažnije stvari za uspješan hifz lična motivacija i dobra organizacija vremena. Moj savjet je da svako pronađe dio dana u kojem može biti prisutan, i intelektualno i duhovno, te ga posveti učenju Kur'ana. Nekome najviše odgovara jutro, dok je meni uvijek više odgovarala noć, kada sam bila rasterećena i mogla dan završiti učenjem Kur'ana. To se, naravno, mijenja u različitim životnim periodima – moja organizacija danas znatno je drugačija nego što je bila u srednjoj školi. Zato vjerujem da je najvažnije poznavati vlastite mogućnosti, prilagoditi učenje svojim obavezama i, prije svega, ustrajati u odluci da se svakodnevno družimo s Kur'anom. Nakon dvanaest godina održavanja hifza mogu reći da sada za ponavljanje nije potrebno mnogo vremena – za jedan džuz često je dovoljno oko sat vremena dnevno. Ipak, hifz je mnogo više od pukog ponavljanja napamet. Nastojim da Kur'anu pristupam kao najvažnijoj knjizi i uputstvu, pa uz ponavljanje redovno nastojim različitim metodama i kroz tefsir i tedebbur analizirati ajete i sure. To umnogome pomaže i u održavanju samog teksta Kur'ana. Ono što smatram posebno važnim jeste kontinuitet. Budući da je hifz cjeloživotni proces, rutina se mora prilagođavati životnim okolnostima. Naprimjer, otkako sam postala majka, svoje ponavljanje usklađujem s ritmom djeteta i najčešće učim dok beba spava. Vremenom sam shvatila da nije potrebno po svaku cijenu insistirati na istoj rutini, jer to može stvarati nepotreban pritisak. Mnogo je važnije sačuvati kontinuitet i pronaći način da Kur'an ostane dio svakodnevnog života, bez obzira na životne izazove. U procesu samog učenja, najveći izazov su predstavljali slični ajeti ili riječi koje se ponavljaju u različitim ajetima s nekim manjim razlikama u formulaciji. Potpuno sistematiziranje tih razlika uglavnom dolazi tek nakon završetka hifza. Na tom putu pomogle su mi vlastite bilješke u kojima sam izdvajala takva mjesta. Važno je prepoznati i sistematizirati ove razlike, jer to znatno olakšava pamćenje i sigurnost prilikom ponavljanja. Jednom usvojenu grešku u hifzu nije lahko ispraviti. Zato je u procesu učenja izuzetno važno imati muhaffiza koji će kontinuirano preslušavati i novo i ranije naučeno. Moj muhaffiz je bilježio greške koje sam pravila, što mi je pomoglo da im kasnije posvetim posebnu pažnju. Budući da i danas za ponavljanje koristim isti mushaf iz kojeg sam učila hifz, te bilješke mi i dalje služe kao vrijedan podsjetnik.“

Na kraju razgovora s hafizom Almedinom Imamović govorimo o tome kako je hifz oblikovao njen pogled na život, svakodnevne obaveze i odnos prema Allahu, dž.š., ali i o odgovornosti koju nosi kao čuvarica Allahove Knjige. Kroz svoje iskustvo govori o tome kako Kur’an postaje oslonac u različitim životnim okolnostima, kako hifz utiče na razvoj čovjekove discipline i karaktera, te koje poruke i dove nosi u srcu za svoju porodicu i buduće generacije.

  • Hafiza Almedina Imamović: “Za mene je proces hifza, prije svega, način kontinuirane povezanosti s Objavom. Ne smatram da hifz treba romantizovati ili glorificirati: samo učenje Kur'ana napamet ne znači da će čovjek odjednom imati savršen život ili da će se bez izazova nositi sa svim situacijama. Svi smo ljudi i na naš život utječu različiti faktori. Međutim, kada čovjek ima čvrst oslonac kojem se vraća u životnim okolnostima, a taj oslonac je Božija Objava, ona mu otvara nove perspektive, razumijevanja i snagu za suočavanje sa svakodnevnim izazovima. Osim toga, sam proces hifza razvija disciplinu, strpljivost, ustrajnost i sposobnost organizacije vremena, a to su osobine koje se prenose i na druge oblasti života. Kur'an zato doživljavam kao princip prema kojem nastojim usmjeravati svoj život kroz različite faze i iskustva. Iako hifz smatram dijelom svog ličnog identiteta, svjesna sam da on nosi i određenu društvenu odgovornost. Ta odgovornost podrazumijeva nastojanje da čovjek svojim ponašanjem bude primjer vrijednosti koje nosi i da usklađuje svoj život s kur'anskim principima. Upravo zato hifz doživljavam kao cjeloživotni proces, proces stalnog preispitivanja, rada na sebi i usavršavanja vlastitih osobina i mislim da taj proces nikad na dunjaluku neće biti okončan.  Vjerujem da u životu nema „praznog prostora“. Naše vrijeme uvijek ispunjavaju određene aktivnosti, navike i vrijednosti. Ako svjesno ne odredimo vlastite ciljeve i ne usmjerimo život prema vrijednostima koje smatramo važnim, lahko se može desiti da prihvatimo ciljeve i vrijednosti koje nam se nameću s drugih strana. Znanje je, po mom mišljenju, jedan od temelja kvalitetnog života, a Kur'an je naš epistemiološki centar, odnosno izvor našeg razumijevanja sebe i svijeta. Ne vjerujem da postoji ljepši put ka istinskoj kvaliteti života od druženja s Kur'anom, ali to ne podrazumijeva samo učenje ajeta napamet, već i njihovo razumijevanje i usvajanje kur'anskih principa kao izvora znanja i spoznaje. Hifz upravo daje posebnu mogućnost da čovjek bude stalno povezan s Objavom. Iskrena namjera i čvrsto uvjerenje da je Allah učinio Kur'an lahkim za učenje, po meni imaju snagu da prevaziđu zahtjevnost i težinu ovog procesa. Dova koju nosim u srcu jeste: Gospodaru moj, dozvoli mi da ti budem zahvalan na blagodati koju si darovao meni i mojim roditeljima, i pomozi da činim dobro kojim ćeš biti zadovoljan, i potomstvo moje učini dobrim. Ja se, zaista, kajem, i odan sam Tebi. (Al-Ahkaf, 15)“

Duhovno iskustvo i savjeti na putu hifza

Hifz nije samo proces učenja i memorisanja kur'anskog teksta, već put koji duboko oblikuje čovjekovu ličnost, njegov odnos prema Allahu i pogled na život. Svaki hafiz kroz godine druženja s Kur'anom razvija poseban odnos prema ajetima, koji se često mijenja i produbljuje kroz različite životne faze. Nekada čovjeka posebno dotaknu ajeti koji govore o vjeri, karakteru i ponašanju vjernika, nekada oni koji nose poruke smirenosti i nade, a nekada ljepota njihovog izraza, kompozicije i dubine značenja.

Kur'an za hafiza ne ostaje samo naučeni tekst koji se čuva u memoriji, već postaje stalni saputnik, izvor smjernica i podsjetnik na Allahovu blizinu. Kontinuirano druženje s Kur'anom razvija svijest o Božijoj prisutnosti, Njegovim naredbama i granicama, ali istovremeno podstiče čovjeka da preispituje vlastite postupke i nastoji živjeti u skladu s porukama Objave. Povezanost s Kur'anom ne ogleda se samo u vremenu provedenom uz njegovo učenje, već prije svega u kvalitetu tog odnosa – u tome koliko Kur'an utiče na čovjekove misli, odluke i svakodnevni život.

U ovom dijelu razgovora hafiza Almedina govori o svom posebnom odnosu prema kur'anskim ajetima, surama koje su kroz različite periode života ostavljale trag na njenom srcu, ali i o tome kako kontinuirano druženje s Kur'anom utiče na njenu povezanost s Allahom. Također, prisjeća se svog puta hifza, govori o iskustvima koja su je oblikovala i upućuje vrijedne savjete onima koji su krenuli ili tek planiraju krenuti putem čuvanja Allahove Knjige. Govoreći o ajetima koji su joj posebno dragi, hafiza Almedina ističe da njen odnos prema kur'anskim porukama nije uvijek bio isti, već se mijenjao u skladu s različitim životnim periodima. Nije izdvojila jedan ajet koji bi joj u svim okolnostima bio jedini moto, jer je kroz godine u različitim ajetima pronalazila različite poruke, odgovore i smirenost.

U periodu srednje škole posebno su je privlačili ajeti koji govore o osobinama vjernika, njihovom ponašanju i odnosu prema životu, zbog čega je voljela proučavati i analizirati sure poput El-Isra, El-Mu'minun i sure Lukman. Kasnije su njenu pažnju više privlačile dublje poruke ajeta, njihova unutrašnja značenja i posebna ljepota kur'anskog izraza. Među surama koje posebno voli učiti i analizirati izdvojila je sure El-A'la i En-Neml, zbog njihove dubine, kompozicije i stila. Posebno mjesto u njenom odnosu prema Kur'anu zauzima 35. ajet sure En-Nur: „Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje…“. U ovom ajetu prepoznaje jednu od najljepših kur'anskih poruka i jedan od najfascinantnijih primjera dubine i ljepote Allahove Knjige. Govoreći o povezanosti s Allahom kroz učenje Kur'ana, hafiza Almedina naglašava da odnos hafiza prema Kur'anu ne prestaje završetkom hifza. Naprotiv, tada počinje nova faza odgovornosti i dubljeg razumijevanja. Kur'an ostaje stalni vodič, podsjetnik i izvor unutrašnje snage. Što se čovjek više približava Objavi, to postaje svjesniji vlastitih odgovornosti i potrebe da kur'anske poruke ne ostanu samo naučene riječima, nego pretočene u djela. Osvrćući se na svoj put hifza, hafiza Almedina ističe da ne bi mijenjala nijedan njegov dio. Iako put do hifza nije uvijek bio jednostavan, a njegovo očuvanje ostaje trajna obaveza i svojevrsna „slatka briga“, vjeruje da je svaki trenutak tog puta imao svoju svrhu i mudrost. Iskustva, izazovi i odricanja kroz koja je prolazila ostavili su dubok trag na njen život i karakter. Kada govori o savjetima za buduće hafize, naglašava da joj najveći izvor motivacije nije bila samo vanjska inspiracija, već prije svega sama ljepota, dubina i mudžiza Kur'ana. Smatra da su vrijedni svi sadržaji koji pomažu čovjeku da bolje razumije Allahovu Knjigu, ali da je najvažnije pronaći ličnu povezanost s Kur'anom i razlog zbog kojeg se čovjek vraća njegovim ajetima iz dana u dan. Posebno ističe značaj druženja s ljudima koji prolaze ili su prošli isti put, jer njihova iskustva i podrška mogu biti dragocjeni na ovom posebnom životnom putu. Priča hafize Almedine podsjeća da hifz nije samo ostvarenje jednog cilja, već početak trajnog putovanja uz Allahovu Knjigu. To je put koji zahtijeva trud, sabur i iskrenost, ali istovremeno donosi posebnu blizinu s Kur'anom koja čovjeka prati kroz cijeli život.

  • Hafiza Almedina Imamović Hodžić: „Omiljeni ajet zavisi od perioda života kroz koji prolazim. Nemam jedan univerzalno najdraži ajet koji mi je uvijek moto, jer se moj odnos prema kur'anskim ajetima mijenjao kroz različite faze života. U srednjoj školi posebno su me privlačili ajeti koji govore o osobinama vjernika i načinu ponašanja, pa sam voljela proučavati i analizirati sure kao što su El-Isra, El-Mu'minun i sura Luqman. Kasnije su me više okupirale dublje poruke ajeta, njihova unutrašnja značenja i jezička ljepota. Nekada su to ajeti koji čovjeku daju odgovor na određena životna iskustva i donesu smirenost. Među surama koje posebno volim učiti i analizirati izdvojila bih El-A'la i En-Neml, zbog njihove dubine, kompozicije i stila. Također, jedan od ajeta kojem se iznova uvijek vraćam je 35. ajet sure an-Nur: “Allah je izvor svjetlosti nebesa i zemlje…“ Kur'an obiluje navođenjem predivnih primjera, a ovo je po meni jedan od najfascinantnijih. Bez obzira na to što hafiz poznaje tekst Kur'ana napamet, kontinuirano druženje s Kur'anom ostaje trajni podsjetnik i uputa u svakodnevnom životu. Ono kod čovjeka razvija svijest o Božijoj prisutnosti, Njegovim zahtjevima i granicama. Što se čovjek dublje povezuje s Objavom, to postaje odgovorniji prema sebi i svijetu u kojem živi. Pri tome ne mislim nužno na količinu vremena provedenog uz Kur'an, već na njegov kvalitet, na vrijeme koje čovjeka povezuje s Gospodarom ne samo kroz razmišljanje, nego i kroz konkretna djela i postupke. Ne bih mijenjala ništa. Proces hifza nije uvijek bio lahak, a i nakon njegovog završetka hifz ostaje jedna slatka briga. Ipak, ne bih mijenjala nijedan dio tog puta, jer vjerujem da je sve što sam na njemu proživjela imalo svoju svrhu i mudrost. Ovo iskustvo ostavilo je na mene neizbrisiv trag i umnogome oblikovalo moj život i karakter. Nemam određenu knjigu koja mi je bila posebna inspiracija. Kao što sam već navela, sama dubina i mudžiza Kur'ana bile su mi najveći izvor motivacije. Zbog toga su mi sve knjige koje pomažu u boljem razumijevanju ajeta i kur'anskog teksta bile vrijedna pomoć na tom putu. Nisam osoba koju prvenstveno motiviraju priče ili predavanja o učenju hifza, već sam uvijek nastojala pronaći ličnu motivaciju koju mi je Kur'an pružao. Također, smatram važnim druženje s ljudima koji prolaze ili su prošli kroz isti proces, jer njihova iskustva, ideje i razmišljanja mogu biti podrška u učenju. „

Snaga ustrajnosti i ljepota puta hifza

Put hifza nije samo niz naučenih stranica i ajeta, već proces kroz koji čovjek upoznaje sebe, svoje mogućnosti, granice, ali i snagu koju pronalazi uz Allahovu pomoć. Svaki novi naučeni ajet nosi posebnu radost i osjećaj postignuća, ali istovremeno donosi i novu odgovornost, da se naučeno čuva, obnavlja i živi kroz svakodnevnicu. Upravo zbog toga hifz predstavlja put koji zahtijeva strpljenje, dosljednost, dobru organizaciju i stalnu unutrašnju motivaciju. Tokom ovog putovanja postoje trenuci zadovoljstva i posebne bliskosti s Kur'anom, ali i trenuci umora, iscrpljenosti i iskušenja. Ono što razlikuje uspješne kandidate jeste spremnost da u tim trenucima pronađu način da nastave dalje, da prepoznaju vlastite potrebe i da se ponovo vrate izvoru snage , Allahovoj Knjizi i dovi Gospodaru.

Hafiza Amina Imamović govori o osjećaju koji je pratila nakon savladavanja novih sura i džuzeva, izazovima s kojima se susretala tokom učenja hifza, načinima na koje je prevazilazila trenutke slabosti, ali i metodama koje su joj pomogle da ustraje na ovom posebnom putu. Kroz svoje iskustvo ističe važnost upoznavanja sebe, pronalaska odgovarajućeg načina učenja, ali i razumijevanja značenja ajeta koji se uče, jer hifz nije samo čuvanje riječi Kur'ana u memoriji, već i nastojanje da se te riječi razumiju i približe srcu. Govoreći o završavanju određenih sura ili džuzeva, hafiza Amina Imamović ističe da joj je upravo samo učenje bilo najveća motivacija. Svaki naučeni ajet i nova stranica davali su joj dodatnu snagu i podsticaj da nastavi dalje, posebno u trenucima kada bi savladala dijelove koji su joj na početku predstavljali veći izazov. Kroz taj proces, kako naglašava, čovjek ne upoznaje samo Kur'an, već i samoga sebe – svoje mogućnosti, način na koji prevazilazi prepreke i vlastitu sposobnost ustrajnosti. Posebno ističe da joj je put hifza, pored osjećaja zahvalnosti i zadovoljstva, donio i dodatno samopouzdanje te spoznaju da se uz trud, odlučnost i Allahovu pomoć mogu ostvariti ciljevi koji se na početku možda čine dalekim.

Osvrćući se na trenutke umora i slabije motivacije, hafiza Amina naglašava da od samog početka učenja hifza do polaganja pred komisijom nikada nije sebi ostavljala mogućnost potpunog odustajanja. Za nju bi odustajanje od hifza značilo udaljavanje od Kur'ana, jer emanet hafiza nije samo u učenju novih stranica, već i u očuvanju i ponavljanju onoga što je već naučeno. Ipak, svjesna ljudske prirode i trenutaka iscrpljenosti, ističe da su postojali periodi odmora u kojima je prikupljala novu snagu za nastavak. Budućim hafizama savjetuje da upoznaju sebe, svoje mogućnosti i načine na koje najbolje prevazilaze stres i poteškoće, uz stalno oslanjanje na dovu i molbu Allahu da olakša njihov put. Kada govori o metodama učenja, hafiza Amina naglašava da ne postoji jedan univerzalan način koji odgovara svima. Svaki kandidat treba pronaći metodu koja odgovara njegovim sposobnostima pamćenja i ličnim afinitetima, uz savjetovanje s muhafizom. Posebno ističe važnost dosljednosti u primjeni odabrane metode, kao i značaj razumijevanja značenja ajeta kroz uporedno čitanje prijevoda. Za nju hifz nije samo proces memorisanja, već put razumijevanja, izgradnje ličnosti i približavanja Allahovoj Knjizi. Iskustvo hafize Amine Imamović svjedoči o tome da se kroz trud, sabur i iskrenu namjeru svaki korak na ovom putu pretvara u vrijednu životnu lekciju.

  • Hafiza Amina Imamović: „Kako sam već i navela, samo učenje je za mene bila motivacija jer su mi svaki naučeni ajet i nova stranica davali više elana i energije da dalje učim. Posebno u momentima kad bih savladala stranice koje su bile teže na početku. U tom procesu upoznajete sebe, svoje mogućnosti, kao i načine kako da prevaziđete određene poteškoće. U svemu tome, pored osjećaja zahvalnosti i zadovoljstva, naučeni ajeti su mi dodatno izgradili samopouzdanje da sve što zamislim, uz Božiju pomoć, mogu i postići. Od momenta početka učenja hifza do završetka pred komsiijom nisam sebi davala opciju niti sam ikad razmišljala o potpunom odustajanju od hifza. O takvim ishodima nisam razmišljala iz razloga što je za mene odustajanje od hifza predstavljalo udaljavanje od Kur'ana jer i da prestanemo učiti nove stranice, postoji emanet prema starim stranicama koje moramo održavati i ponavljati. Prema tome, kad jednom Kur'an uđe u srce čovjeka ne smije postojati opcija odustajanja. Naravno u mometima preplavljenosti, umora, iscrpljenosti ili nedostatka motivacije postojali su kratki odmori u kojima bih prikupljala snagu za dalje učenje. I u tim situacijama poteškoća savjetovala bih da svaki kandidat dobro promisli i upozna sebe, kako bi lakše prepoznao načine na koji će prevazići određeni stres. Također, neizostavna je konstantna duhovnost i dova Gospodaru da nam olakša taj put i očisti nas svakom poteškoćom koja nas zadesi na tom putu. Smatram da svaki kandidat treba odabrati metode učenja shodno poznavanju vlastitih afiniteta i načina pamćenja, uz konsultaciju s muhafizom. Istakla bih da je važno da se u procesu učenja ne miješaju metode, nego da se svaki kandidat dosljedno drži metode koju primjenjuje od početka. Pored poznatih metoda, predložila bih da se tokom učenja hifza uporedo konsultuje s prijevodom zbog poznavanja značenja onog što učimo napamet. Ovakav pristup se kroz moje iskustvo pokazao vrlo učinkovitim kako za lakše pamćenje tako i zbog većeg interesovanja i znatiželje za kur'anskim porukama.“

Između sabura, odgovornosti i unutrašnje promjene

Put hifza nije lišen izazova. Pored radosti koju donosi svaki naučeni ajet i svaka savladana stranica, on zahtijeva i suočavanje sa trenucima zaboravljanja, ponavljanja, umora i preispitivanja. Hafiz kroz ovaj proces ne uči samo kako pamtiti Kur'an, već uči i kako biti strpljiv, kako prihvatiti vlastite slabosti, kako se iznova vraćati učenju i kako graditi odnos prema Allahovoj Knjizi koji traje cijeli život. Očuvanje naučenog gradiva zahtijeva posebnu disciplinu i stalno ponavljanje. Zaboravljanje određenih stranica ne treba posmatrati kao neuspjeh, već kao prirodan dio procesa kroz koji svaki hafiz prolazi. Upravo kroz ponavljanje, ispravljanje grešaka i rad s muhafizom izgrađuje se sigurnost i čvrstina naučenog hifza. Pored samog znanja, hifz donosi i unutrašnje promjene – mijenja čovjekov odnos prema vremenu, obavezama, strpljenju i vlastitim mogućnostima.

Hafiza Amina Imamović govori o izazovima s kojima se susretala tokom ponavljanja naučenog gradiva, načinu na koji je prevazilazila trenutke nesigurnosti i greške, ali i o odnosu prema pritisku okoline nakon odluke da krene putem hifza. Posebno govori o ajetima i kur'anskim kazivanjima koja su je inspirisala kroz život, te o promjenama koje je primijetila u svom karakteru, načinu razmišljanja i odnosu prema životnim izazovima nakon godina druženja s Kur'anom. Govoreći o zaboravljanju naučenog gradiva, hafiza Amina ističe da je sasvim prirodno da se tokom aktivnog procesa učenja hifza pojave trenuci kada određene stranice djeluju kao da ih čovjek prvi put vidi. I sama je prolazila kroz takve situacije, ali je tada pristupala tim stranicama kao da ih ponovo uči. Kroz dodatno ponavljanje i utvrđivanje vremenom je spoznavala da pojedinim dijelovima nije potrebno novo učenje, već više pažnje, ponavljanja i vraćanja u različitim vremenskim intervalima. Ističe važnost metode učenja u krugovima, kroz koju se naučene stranice više puta ponavljaju pred muhafizom i utvrđuju tokom različitih faza. Na taj način, završetkom hifza, hafiz ne završava samo proces memorisanja, već dolazi do stepena sigurnosti i čvrstine naučenog gradiva koje je kasnije lakše održavati. Posebno naglašava važnost uloge muhafiza u ispravljanju grešaka, jer svaka greška treba biti uočena, ispravljena i zabilježena odmah kako se ne bi prenosila u naredne krugove ponavljanja.

Kada govori o pritisku okoline, hafiza Amina naglašava da je hifz uvijek doživljavala kao ličnu i privatnu stvar. Iako su njena porodica i bliže okruženje znali za njeno učenje i pružali joj podršku, detalje procesa nije često dijelila s drugima. Smatrala je da je to ibadet koji treba čuvati i kojem treba pristupiti s iskrenošću, bez potrebe za vanjskom potvrdom. Takav pristup pomogao joj je da se oslobodi osjećaja pritiska tokom samog procesa učenja. Smatra da je važno postaviti određene granice i sačuvati vlastiti put od prevelikog utjecaja drugih ljudi. Ipak, najveći osjećaj odgovornosti i pritiska osjetila je nakon završetka hifza, kada su ljudi iz iskrene namjere pokazivali interesovanje za njen put, dok je ona još uvijek u sebi procesuirala završetak jednog velikog životnog poglavlja. U tim trenucima vodila ju je svijest da Allah ne stavlja čovjeku na pleća emanet koji nije sposoban nositi, te da onaj kome je povjerena čast čuvanja Njegove Riječi ima i snagu da taj emanet ponese. Govoreći o ajetima i kur'anskim kazivanjima koja su je posebno inspirisala, hafiza Amina ističe da je Kur'an neiscrpan izvor nadahnuća i da se čovjekov odnos prema određenim ajetima mijenja kroz život. Nekada iste ajete učimo mnogo puta, ali njihovo dublje razumijevanje dođe tek u određenom trenutku, kada čovjek sazrije ili se susretne s određenim životnim iskustvom. Posebno je inspiriše kazivanje o kraljici Sabe, koja je, iako je bila vladarka, imala snagu da prepozna istinu, prizna grešku i prihvati poziv Sulejmana, a.s. U toj priči pronalazi snažnu poruku da čovjek ne smije dozvoliti da ga vlastiti položaj, titule ili ego spriječe u prihvatanju onoga što je ispravno. Također posebno izdvaja lik Sulejmana, a.s., čiji karakter i način vladanja vidi kao primjer vjernika potrebnog savremenom vremenu – vjernika koji objedinjuje snagu, mudrost, odgovornost i stalnu svijest o Allahovoj prisutnosti.

Osvrćući se na promjene koje je hifz donio u njenom karakteru i načinu razmišljanja, hafiza Amina ističe da najveće blagodati vidi upravo u navici stalnog druženja s Kur'anom i promjenama koje se u čovjeku događaju kroz taj proces. Kur'an, kako naglašava, odgaja čovjeka i priprema njegovo srce da nosi emanet koji mu je povjeren. Za sebe kaže da je osoba koja je često težila da brzo ostvari ono što zamisli, ali ju je hifz naučio da za određene rezultate treba vrijeme, sabur i unutrašnja promjena. Upornost koju je nosila u sebi nije nestala, ali ju je kroz hifz naučila uskladiti sa strpljenjem, kako bi razumjela da se plodovi truda ne vide uvijek odmah, ali da će uz ustrajnost doći u pravom trenutku. Posebno ističe da su trenuci poteškoća u hifzu bili prilika za lično preispitivanje  odnosa prema Allahu, drugim ljudima i samoj sebi. Kroz takva promišljanja dolazila je do vlastitih spoznaja i promjena koje su se s vremenom odrazile ne samo na njeno učenje Kur'ana, već i na njen životni put. Iskustvo hafize Amine Imamović pokazuje da je hifz mnogo više od memorisanja ajeta. To je proces izgradnje čovjeka, oblikovanja karaktera i stalnog vraćanja Allahu, put na kojem se kroz Kur'an ne uči samo kako sačuvati riječi Objave, već i kako dopustiti da te riječi mijenjaju čovjekovo srce i život.

  • Hafiza Amina Imamović: „U procesu aktivnog učenja hifza dešava se da neke stranice kada krenete ponavljati, imate osjećaj kao da ih prvi put vidite. Dešavalo se naravno i meni. U tom slučaju bih pristupala kao da tu stranicu učim ponovo, međutim nakon nekoliko ponavljanja i utvrđivanja spoznamo da je za određene stranice potrebno samo više utvrđivanja i ponavljanja u različitim vremenskim intervalima. U praksi to znači da kroz učenje, metodom po krugovima, određene stranice koje ste naučili pred muhaffizom ćete ponoviti na desetine puta u različitim vremenskim intervalima. Tako da ćete u konačnici kada završite hifz imati dobro utvrđene stranice koje je poslije lahko održavati. Osjećaj da sam zaokružila učenje i mogućnost vladanja svim stranicama sam stekla tek nakon završetka. Tokom učenja fokus mi je bio na džuzu kojeg trenutno učim kako bi bio u tom momentu kvalitetno pripremljen i proučen pred muhaffizom. Kada su u pitanju greške, uloga muhaffiza je u tome ključna. Važno je svaku grešku ispravljati i zabilježiti odmah na prvom preslušavanju kako se ne bi ponavljala u narednim krugovima. Učenje hifza sam uvijek doživljavala kao ličnu, privatnu stvar koju sam često čuvala samo za sebe. Iako su u mom okruženju znali da učim hifz i imali razumijevanja, detalje vezano za učenje često nisam dijelila osim s muhaffizom i porodicom. To sam doživljavala kao ibadet o kojem ne trebam govoriti. Takav pristup mi je olakšao da ne osjećam pritisak okoline koja nije bila toliko detaljno upućena u moj proces učenja hifza. Rekla bih da je i u tome ključno postavljanje određenih granica i zadržavanje vlastitih planova daleko od drugih. Najveći pritisak sam osjećala tek nakon završetka hifza, kada su ljudi iz dobre namjere interesovali za moj hifz, dok sam ja u toj fazi još uvijek procesuirala taj završetak. Naravno osjećate pritisak i od emaneta kojeg nosite, ali me je u tome vodila misao da nam Gospodar neće staviti na teret emanet kojeg ne možemo ponijeti. Ako smo od Gospodara odabrani da prenosimo Njegovu Riječ na ovom svijetu, istinski vjerujem da upravo taj emanet i možemo ponijeti. Na taj način sam se nosila s pritiskom kojeg sam osjećala od okoline nakon završetka. Rekla bih da je Kur'an neiscrpna inspiracija. Iz vlastitog iskustva bih mogla reći da su me određeni ajeti i sure posebno inspirisali i duhovno dotakli zavisno od sazrijevanja i okolnosti koje sam proživljavala u tom momentu. Neke ajete možda proučimo na hiljade puta, ali se u nekom momentu dok uči zna desiti da nam se određeno razumijevanje tih ajeta otvori tek nakon nekog vremena. Jedno od kur'anskih kazivanja koje me posebno inspiriše jeste kazivanje o kraljici Sabe, koja je iako bila kraljica nakon nekog vremena shvatila grešku i pristupila pozivu u islam Sulejmana, a.s. To kazivanje me je često inspirisalo da me vlastiti ego, funkcije, titule nikada ne spriječe da razmislim o određenim postupcima i pristupim onome što osjećam da je ispravno. Također iz istog kazivanja posebno mi je fascinantan opis Sulejmana, a.s. kojeg sam kroz čitanje kur'anskih ajeta u kojima je opisivan, doživljavala kao vjernika koji je potreban današnjici, počevši od načina vladanja, stava, duhovnosti i svjesnosti o Bogu. Često kažem da su za mene dvije najveće blagodati hifza: navika sticanja druženja s Kur'anom i promjene u odnosu prema životu tokom tog procesa učenja. Neminovno je da nas Kur'an odgaja i mijenja dok ne dođemo u fazu da naše srce može ponijeti taj emanet. Naravno i nakon završetka kao ljudi skloni smo greškama, zato nas Kur'an preodgaja dok god je dijelom naše svakodnevnice. Za sebe mogu reći da sam osoba koja često, kada nešto „zacrta“ uporno radi na tome da što prije riješi tu svoju zamisao. Kur'an me je kroz hifz naučio upravo da za neke stvari treba vrijeme, strpljenje, proces, lična promjena kako bismo u konačnici postigli vidljive rezultate. Osobina upornosti koja je izražena u mojoj osobenosti u ovom slučaju nije loša, ali ju je na neki način trebalo filtrirati i balansirati sa saburom kako se ne bi demotivisala jer plodove hifza ne možemo vidjeti uvijek u onom momentu kada mi zacrtamo, ali svakako da će vremenom doći. U određenim fazama kada sam doživljavala poteškoće u hifzu pitala bih se u čemu je problem, pa sam u takvim situacijama često preispitivala svoj nijjet, odnos prema Gospodaru, drugim ljudima, samoj sebi te sam kroz zaključke o tim promišljanjima dolazila i do određenih promjena, koje su vremenom utjecale i na pamćenja Kur'ana i odnos prema hifzu.“

Hifz kao prioritet, disciplina i životna promjena

Uspješan put hifza zahtijeva mnogo više od samog učenja i memorisanja ajeta. On traži sposobnost organizacije vremena, jasno postavljene prioritete, disciplinu i spremnost da se Kur'anu dodijeli posebno mjesto u svakodnevnom životu. Upravo kroz taj proces čovjek ne razvija samo sposobnost pamćenja, već uči kako bolje upravljati svojim vremenom, kako uskladiti različite obaveze i kako prepoznati ono što mu je u životu najvažnije. Hifz istovremeno predstavlja i put lične promjene. Kroz stalno druženje s Kur'anom čovjek razvija strpljenje, odgovornost i unutrašnju stabilnost, a naučene stranice postaju ne samo dio memorije, nego i dio njegove svakodnevnice. Za mnoge hafize završetak hifza nije krajnji cilj, već početak još dubljeg odnosa s Allahovom Knjigom i trajne odgovornosti njenog čuvanja.

Hafiza Amina Imamović govori o važnosti pravilne organizacije vremena tokom učenja hifza, savjetima koje bi uputila djevojkama i ženama koje žele krenuti ovim putem, ali i o duhovnim praksama koje su joj bile oslonac tokom ovog posebnog životnog putovanja. Također se osvrće na ono što bi danas možda drugačije uradila kada bi ponovo prolazila kroz proces hifza, kao i na sadržaje i literaturu koje smatra korisnim budućim hafizama. Govoreći o organizaciji vremena, hafiza Amina ističe da je prvi korak u uspješnom usklađivanju obaveza davanje Kur'anu posebnog mjesta u dnevnom rasporedu. Smatra da svaki hafiz mora biti svjestan da učenje i ponavljanje Kur'ana treba biti prioritet, posebno u periodu aktivnog učenja i utvrđivanja stranica. Iz vlastitog iskustva navodi da joj je upravo hifz pomogao da se bolje organizuje i u drugim životnim obavezama, jer je kroz njega razvila sposobnost postavljanja prioriteta i bolje raspodjele vremena.

Posebno naglašava da učenje Kur'ana donosi bereket u vremenu, te da se kroz stvaranje navike druženja s Kur'anom razvija osjećaj odgovornosti prema toj obavezi. Tokom studiranja nije prekidala učenje novih stranica čak ni u ispitnim rokovima, jer je kroz hifz razvila rutinu u kojoj je odsustvo druženja s Kur'anom postalo nezamislivo bez obzira na druge obaveze. Ističe da organizacija ne znači opterećenje, već realno sagledavanje vlastitih mogućnosti i raspoređivanje vremena u skladu s važnosti obaveza. Važno je prepoznati vlastite granice i pronaći ravnotežu između različitih životnih uloga, bez osjećaja pritiska i krivice.

Obraćajući se djevojkama i ženama koje žele krenuti putem hifza, hafiza Amina naglašava da trebaju biti svjesne da je to put promjene, strpljenja, discipline i velikog ulaganja vremena i energije. Iako nije uvijek jednostavan, smatra da je upravo zbog toga jedan od najljepših puteva kojima čovjek može krenuti. Prema njenim riječima, ljepota hifza nije samo u njegovom završetku, već prije svega u procesu ,u svakodnevnom druženju s Kur'anom, učenju i unutrašnjem rastu koji se kroz taj put događa. Završetak hifza nije kraj, već prva stepenica dugotrajnog i intenzivnog odnosa s Allahovom Knjigom.

Kao poruku ohrabrenja navodi misao kojom se vodi u svim hairli poslovima, ako je neko na svijetu uspio ostvariti određeni cilj, onda je moguće da to, uz Allahovu pomoć, postigne i drugi čovjek. Nekada je potrebno više vremena, truda i strpljenja, ali uz iskrenu namjeru i ustrajnost put postaje moguć. Govoreći o dovama i praksama koje su joj pomagale tokom učenja, hafiza Amina ističe da je najiskrenija i najvrijednija upravo ona dova koja dolazi iz srca u trenutku potrebe. Ne izdvaja jednu posebnu dovu kao „recept“ za hifz, već naglašava važnost iskrenog obraćanja Allahu i otvorenosti da Mu čovjek povjeri svoje želje, slabosti i potrebe. Osvrćući se na mogućnost da ponovo prođe kroz proces hifza, hafiza Amina kaže da ne bi mijenjala svoj pristup u velikoj mjeri, ali bi još više nastojala uživati u samom procesu učenja i memorisanja. Za nju je upravo put kojim je prolazila ostavio snažniji trag od samog završetka, jer se najveća vrijednost hifza krije u svakodnevnom druženju s Kur'anom i promjenama koje ono donosi.

Kada govori o preporukama za buduće hafize, ističe da nije bila posebno sklona motivacionim tekstovima i predavanjima o hifzu, jer smatra da svaki čovjek mora pronaći vlastitu unutrašnju motivaciju. Vrijeme koje bi se potrošilo na traženje dodatne motivacije, prema njenom mišljenju, bolje je usmjeriti na konkretno učenje novih ajeta i ponavljanje naučenog. Od literature posebno preporučuje tefsirska djela, jer razumijevanje značenja ajeta, pozadine kur'anskih kazivanja i poruka sura može dodatno obogatiti proces učenja hifza. Za nju hifz nije samo pamćenje riječi, već nastojanje da se te riječi razumiju, zavole i primijene u životu.

Priča hafize Amine Imamović svjedoči da je hifz mnogo više od jednog ostvarenog cilja. To je put koji čovjeka uči disciplini, strpljenju, zahvalnosti i stalnom vraćanju Allahu, a svaka naučena stranica postaje dio životnog iskustva koje traje i nakon završetka hifza.

  • Hafiza Amina Imamović: „Svaki hafiz će Vam reći da je za dobru organizaciju u učenju hifza potrebno da Kur'an stavite na visoko mjesto u svom dnevnom rasporedu, odnosno da učenje Kur'ana bude prioritet u odnosu na sve ostalo, posebno u fazi aktivnog utvrđivanja stranica. Iz svog iskustva bih mogla reći da mi je hifz olakšao da se bolje organizujem kada su u pitanju i druge obaveze. Hifz pored toga što pospješuje memoriju, djeluje na duhovni rast i promjenu svakog čovjeka, pomaže da se samoorganizujemo i bolje posložimo prioritete u svojoj svakodnevnici. Dodala bih da bereket u vremenu dolazi uz učenje Kur'ana. Tokom studija nisam prekidala učenje novih stranica za vrijeme ispitnog roka iako sam tada imala više obaveza na fakultetu iz razloga što kroz učenje hifza steknete rutinu u kojoj postaje neobično da preskačete učenje Kur'ana bez obzira na druge obaveze. Kako rekoh na početku odgovora, važno je prioritet dati onome što vam je najvažnije, a svakako da je to za svakog hafiza Kur'an. Organizaciju obaveza usklađujem na način da svakoj obavezi dajem onoliko prostora koliko mi je ta obaveza važna u životu. Prepoznajem svoje granice, bez opterećenja i posložim onoliko koliko imam vremena i kapaciteta u jednom danu ili sedmici. Poručila bih da kretanjem na taj put budu svjesne da je to put promjene, strpljenja, discipline, ulaganja dosta vremena i energije, ali da je od svih drugih puteva ovo možda i jedan od najljepših bez obzira na poteškoće. Rezultati ne dolazi preko noći, ali bih rekla da slast hifza i jeste u tom porcesu i druženju s Kur'anom, a ne u toj završnici koja je u suštini samo prva stepenica našeg životnog intenzivnog druženja s Kur'anom. Postoji jedna misao kojom se ja vodim u svim hairli poslovima pa može poslužiti i za hifz: Ako je jedna osoba na svijetu uspjela to nešto da postigne, to znači da možemo i mi, uz Allahovu pomoć, samo nam možda u nekim momentima treba više. Vjerovala sam i danas vjerujem da je dova u momentu potrebe iz srca najintimnija i najučinkovitija. Zato ne postoji dova koju bih podijelila kao „recept“ za učenje hifza, nego naša iskrena otvorenost da Gospodaru kažemo i zamolimo za ono što nam kao želja u tom momentu „leži na srcu“. Iako se u velikoj mjeri nisam opterećavala završetkom, da ponovo učim hifz još više bih uživala u tom procesu učenja i memoriranja jer je na mene lično jači utisak ostavljao taj proces učenja nego sami završetak. Lično nisam bila simpatizer motivacionih tekstova i predavanja o hifzu, mislim da je to lično iskustvo i da lični motivi moraju biti dominantni. Ono što bih preporučila da to vrijeme koje bismo iskoristili za iščitavanje motivacione literature i predavanja, koristimo u konkretno učenje novih ajeta i ponavljanje starih. Od literature općenito tokom učenja hifza preporučila bih tefsirska djela koja nam tokom učenja hifza dodatno mogu pomoći da saznamo značenja i pozadinu određenih sura i kazivanja.“

Kako je jedan porodični dom postao mjesto iz kojeg su ponikle tri hafize?

Priča o tri sestre hafize nije počela onog trenutka kada su otvorile mushafe s namjerom da uče hifz, već mnogo ranije,  u njihovom porodičnom domu, kroz odgoj, atmosferu i vrijednosti koje su od najranijih dana nosile u sebi. Kur’an je bio sastavni dio njihove svakodnevice, a ljubav prema Allahovoj Knjizi rasla je kroz primjer roditelja, porodične navike i stalno podsjećanje na vrijednost druženja s Kur’anom. Upravo je taj ambijent postao temelj na kojem su kasnije gradile svoj put do časnog emaneta hifza. Svoja sjećanja na djetinjstvo, porodični odgoj i prve korake u ljubavi prema Kur’anu dijele tri sestre hafize, prisjećajući se doma u kojem je Allahova Knjiga zauzimala posebno mjesto. Posebnost njihove priče ogleda se upravo u tome što se kroz jednu porodicu može vidjeti kako odgoj, trud i iskrena posvećenost mogu donijeti plodove koji ostaju generacijama. Tri sestre, tri različite ličnosti i životna iskustva, a jedna zajednička nit – ljubav prema Kur’anu koja ih je pratila od djetinjstva i vodila do časnog emaneta hifza.

Svoja sjećanja na godine odrastanja, porodični ambijent i prve dodire s Kur’anom dijele tri sestre hafize, vraćajući nas u vrijeme kada su se postavljali temelji njihove ljubavi prema Allahovoj Knjizi. Svaka velika životna priča svoje temelje ima u prvim godinama odrastanja. Prije nego što se pojavi odluka o učenju hifza, prije naučenih stranica i prvih preslušavanja pred muhafizom, postoji jedno okruženje koje oblikuje čovjeka i usmjerava njegove vrijednosti. U slučaju tri sestre hafize, taj temelj nastajao je u porodičnom domu u kojem je Kur’an imao posebno mjesto. Ljubav prema Allahovoj Knjizi nije bila samo zaseban ibadet kojem se pristupalo u određenim trenucima, već dio svakodnevnog života, porodične atmosfere i odgoja koji su nosile sa sobom.

Kroz roditeljsku podršku, primjer i način života, sestre su od najranijih dana učile vrijednostima koje će kasnije postati osnova njihovog puta. Iako je svaka od njih imala svoj karakter, svoje izazove i svoj ritam na putu hifza, ono što ih je povezivalo bila je ista početna tačka – dom u kojem se Kur’an volio, poštovao i čuvao. Upravo iz tog ambijenta izrasla je njihova želja da Allahovu Knjigu ne samo uče, već da je nose u svojim srcima. O njihovom odrastanju, porodičnom okruženju i prvim susretima s Kur’anom, tri sestre hafize svjedoče kroz sjećanja na godine koje su oblikovale njihov životni put.

Tri sestre hafize u jednoj porodici predstavljaju posebnu blagodat i rijedak primjer. Kada se vratite u godine djetinjstva, kakvo je bilo vaše odrastanje, kakvu je ulogu Kur’an imao u vašem porodičnom životu i na koji način su roditelji i porodični ambijent utjecali na razvijanje ljubavi prema Allahovoj Knjizi?

  • Hafiza Eldina Imamović: „Odrasle smo u imamskoj porodici, te smo od ranog djetinjstva svjedočile u praksi ljubav prema vjeri, požrtvovanost i odgovornost prema njenim principima od strane naših vrijednih roditelja. Prvim harfovima nas je naučio babo, Mirzet efendija Imamović, a kasnije smo tu ljubav širile u medresi. Allah nas je počastio dobrim muhaffizima i profesorima od kojih smo učile.“

  • Hafiza Almedina Imamović Hodžić: „Za mene je najvažnije to što sam odrastala uz majku i oca koji nisu vršili pritisak niti neprirodno insistirali na određenim izborima, pa tako ni na učenju Kur'ana. Naš otac, kao imam i prvi učitelj Kur'ana, imao je cilj da ga naučimo pravilno čitati i da se vežemo za njegove vrijednosti. Vjerujem da se vrijednosti djeci ne prenose samo informacijama, nego prije svega primjerom. Redovno učenje Kur'ana, život ispunjen knjigama, čitanjem i traganjem za znanjem, ali iznad svega primjer roditelja koji žive te vrijednosti, oblikovali su naš odnos prema vjeri i doveli nas do odluka koje su kasnije obilježile naš život.“

  • Hafiza Amina Imamović: „Za naš odnos prema Kur’anu najviše je doprinijelo, pored Božijeg određenja, okruženje u kojem smo odrastale. U period našeg odrastanja nije bilo govora o učenju hifza ili pamćenja Kur’ana napamet. Mi smo bile djevojčice čije djetinjstvo je oblikovala igra, druženje i učenje, upravo onako kako jedno zdravo djetinjstvo, u mojoj percepciji i treba izgledati.  S druge strane, odluke koje smo poslije donosile su upravo bile povezane s djetinjstvom jer nam je u tom period izgrađen senzibilitet prema Kur’anu kroz čitanje i druženje s Kur’anom. Momenat kojeg se sjećam iz tog peiroda jeste učenje Kur’ana naglas poslije akšam-namaza. Cijelom kuće je odzvanjao kur’anski tekst. Posebno je to ostavljalo utisak na mene kao djevojčicu koja je tokom dana provodila vrijeme napolju u igri, a u akšamsko doba je bio imperativ da smo kući kada su stariji članovi moje porodice ponaosob učili Kur’an. Tako je podsvijesno kod mene izgrađen osjećaj da Kur’an pozicioniram na važno mjesto i dnevnu rutinu. Poslije kad sam odrastala, poseban utisak na mene su ostavljala takmičenja iz kiraeta za koje sam se svakodnevno pripremala, zbog čega je moja veza s Kur’anom postajala sve intimnija i važnija aktivnost u mojoj svakodnevnici. Takav odnos od djetinjstva je utjecao da se vremenom, kad sam postala svjesna emaneta Kur’ana, odlučim na put učenja hifza.„

Put prema hifzu često počinje jednom tihom željom koja se s vremenom razvija i prerasta u veliku životnu odluku. Kod mnogih hafiza taj trenutak nije vezan samo za jedan događaj, već za niz iskustava, susreta i podsticaja koji čovjeka približavaju Allahovoj Knjizi. U njihovoj priči posebno je zanimljivo upoznati trenutak kada se rodila želja za hifzom, šta ih je najviše motivisalo i ko je svojim primjerom, podrškom ili riječima imao poseban utjecaj na taj važan korak. Prisjećajući se početka vašeg puta prema hifzu, kada se u vama prvi put pojavila želja da Allahovu Knjigu sačuvate u svom srcu i koji su ljudi ili događaji najviše doprinijeli toj odluci?

  • Hafiza Eldina Imamović: „Hifz sam počela učiti u medresi. Tada je postojala sekcija hifza koju je vodio Abdulkadir Kadrić, prof. kiraeta, i moj prvi muhaffiz. Nakon medrese hifz sam učila na Fakultetu pred muhaffizom Safet ef. Husejnovićem, imamom sejmenske džamije. Izazov je hifz učiti na studiju zbog rasporeda ispita i rokova, ali uz Božiju pomoć i ustrajnost rezultati se postignu. Trenutno i sama vodim školu hifza pri medžlisu Kakanj i drago mi je da svoje iskustvo i trud mogu usmjeriti na one koji su krenuli sličnim putevima prema hifzu.“

  • Hafiza Almedina Imamović Hodžić: „Odluku o učenju Kur'ana napamet donijela sam krajem prvog razreda medrese. Tokom raspusta posvetila sam se učenju kako bih vidjela mogu li ustrajati na tom putu i kako mi taj proces odgovara. Nakon povratka u drugi razred medrese počela sam intenzivnije učiti hifz. Dodatnu motivaciju pružala mi je starija sestra koja je tada već naučila dobar dio Kur'ana. Njeno zadovoljstvo, motivacija i polet bili su mi lijep primjer na tom putu.“

  • Hafiza Amina Imamović: „Želja za učenjem hifza se javila u medresi, dok sam bila učenica Gazi Husrev-begove medrese. Kako sam već navela u prethodnom odgovoru, posmatrajući s ove vremenske distance takva odluka je bila prirodan slijed nakon što se Kur’an urezao u moju svakodnevnicu. Još kao dijete sam sebi odredila vird da svaki dan pročitam tri stranice Kur’ana melodično po tilavetu, a nakon toga da pročitam prijevod tih stranica. Odluka da učim hifz je bila samo intenziviji stepen druženja s Kur’anom. U period kad sam odlučila da učim hifz moje sestre su već bile u tom procesu, tako da sam iz njihovih iskustva znala određene metode koje će mi olakšati. Prije nego sam zvanično krenula pred muhaffizom, naučila sam sedam stranica napamet. Na taj način sam testirala svoju volju i kapacitet. Iako mi je dosta olakšalo okruženje i sestre koje su već učile hifz, takva odluka se donosi samo onog momenta kad se u našem srcu pojavi žiška ljubavi prema tome. Zbog toga smatram da odluke o učenju hifza ne bi trebale biti pod dojmom ili utjecajem bilo čijeg iskustva niti euforične u jednom momentu fascinacijom tuđeg iskustva. Motivacija svakako mora biti unutrašnja kako bi rezultati bili dugoročni.“

Put hifza, iako je lični poduhvat svakog pojedinca, često prati posebna snaga podrške onih koji dijele isti put. Kada su u pitanju sestre koje zajedno prolaze kroz proces učenja Kur’ana napamet, njihova međusobna blizina može biti dodatni izvor motivacije, razumijevanja i ohrabrenja u trenucima kada put postane zahtjevniji. Zajednički trenuci učenja, preslušavanja, radosti zbog savladanih stranica, ali i međusobna podrška u trenucima umora ostaju posebne uspomene koje ovaj put čine još vrijednijim. Koliko vam je značila međusobna podrška tokom puta hifza i na koji način ste jedna drugoj bile oslonac, motivacija i podstrek u trenucima učenja, izazova i radosti? Možete li izdvojiti neki trenutak koji je posebno ostao u vašem sjećanju?

  • Hafiza Eldina Imamović: „Odnos nas tri je poseban, i cijeli put hifza bile smo jedna drugoj najveća podrška. Najviše se razumiju oni sličnih pogleda i ciljeva u svemu pa i u ovome. Ja kao najstarija sam osjećala taj dio odgovornosti da će one gledati mene i da mogu utjecati na njihov put, pa sam se trudila da to bude prema najvišim i najplemenitijim ciljevima.„

  • Hafiza Almedina Imamović Hodžić; „Hifz smo učile u različitim periodima života. Kada sam ja počela učiti, starija sestra je već bila odmakla u svom učenju, a kada je mlađa sestra krenula tim putem, ja sam već bila pri kraju procesa. Naravno da smo jedna drugoj bile motivacija, ali više kroz međusobno razumijevanje i razmjenu iskustava, jer smo sve prošle isti put i znale stanja i izazove s kojima se druga susreće. Ipak, smatram da je put hifza veoma ličan i iskustva se razlikuju. Ja sam hifz završavala tokom srednje škole, dok su sestre prolazile kroz taj proces tokom studija, pa su se i naše okolnosti razlikovale. Ponekad smo se međusobno preslušavale, ali smo sve tri smatrale da je važno imati muhaffiza koji nije član porodice, jer takav odnos nosi posebnu vrstu autoriteta i odgovornosti. Sama činjenica da imate članove porodice koji prolaze isti put i proces predstavlja veliku olakšicu i daje određenu sigurnost. Ne morate objašnjavati svoja stanja, izazove ili način organizacije vremena, jer postoji razumijevanje koje je nekad teško pronaći kod onih koji nisu prošli kroz isto iskustvo. Zajednička povezanost s Kur'anom, ista interesovanja i razmjena iskustava za mene su bili posebna duhovna snaga i izvor inspiracije. Prolaziti isti put jeste velika olakšica, ali ponekad predstavlja i izazov. Kao i u svakoj porodici, roditelji su od nas očekivali uključenost u zajedničke obaveze i doprinos porodičnim ciljevima. To je nekada zahtijevalo dodatno usklađivanje, jer je svaka od nas imala vlastitu organizaciju vremena i tempo. Vjerujem da je ljudima to inspirativno, ali lično ne volim romantizovati činjenicu da smo sve tri hafize. Hifz ne doživljavam kao titulu, već kao dio svog identiteta i odgovornosti koju nosim, poput drugih vrijednosti koje sam prihvatila u svom životu. Ne vjerujem da moje sestre na to gledaju drugačije. Ipak, kao što sam već navela, međusobno razumijevanje koje imamo jedna prema drugoj posebno je vrijedno i sigurno je u velikoj mjeri proizašlo iz toga što smo sve prošle isti proces.“

  • Hafiza Amina Imamović: „Obzirom da sam ja najmlađa, podrška i razumijevanje od sestara su mi dosta olakšali. Najbolje nas razumiju oni koji su prošli ili prolaze kroz slične izazove. Prije nego sam krenula s učenjem hifza iz njihovih iskustava sam znala da dobro utvrđena stranica podrazumijeva onu stranica koju mogu proučiti mehanički u jednoj minuti. Naravno to ne znači da ne trebamo razmišljati tokom učenja hifza, ali standard dobro naučene stranice je značio da je možemo proučiti bez umaranja i podsjećanja na riječi iz stranice. Sjećam se prve stranice s kratkim ajetima koju sam učila u 26. džuzu gdje su mi sestre sugerisale da stranicu podijelim na nekoliko dijelova i utvrđujem po cjelinama. Takva metoda mi je olakšala da savladam stranice s kraćim ajetima koji su mi predstavljali izazov na početku.“

Iza svake priče o hifzu često stoji i priča o porodici koja je pružala podršku, razumijevanje i oslonac. Iako je odluka o učenju Kur’ana napamet lični put svakog hafiza, podrška roditelja kroz ohrabrivanje, stvaranje odgovarajućeg ambijenta i razumijevanje obaveza koje hifz nosi može imati neizmjernu ulogu u ustrajnosti i uspjehu. Posebno je vrijedno kada roditelji od najranijih dana podstiču ljubav prema Kur’anu i svojim primjerom pokažu važnost vjere, truda i posvećenosti. Vaši roditelji bili su važan dio vašeg puta prema hifzu. Na koje načine su vas pratili, podržavali i ohrabrivali tokom tog procesa, te koliko je njihova uloga doprinijela vašoj ustrajnosti i uspjehu na putu čuvanja Allahove Knjige?

  • Hafiza Eldina Imamović: „Naši roditelji imali su veoma važnu ulogu u našem odrastanju i putu prema hifzu. Od najranijih dana trudili su se da u nama izgrade ljubav prema vjeri, Kur’anu i vrijednostima koje će nas pratiti kroz život. Njihova podrška nije se ogledala samo u riječima ohrabrenja, već prije svega u stvaranju ambijenta u kojem smo osjećale da vjeruju u nas, naše sposobnosti i odluke koje donosimo. Nikada nismo osjećale pritisak niti nam je hifz bio nametnut, ali smo uvijek osjećale njihovu podršku i sigurnost da imamo njihov oslonac u svemu što radimo.“

  • Hafiza Almedina Imamović Hodžić: „Roditelji su centralne figure mog života. Najveći utjecaj ostvarili su svojim primjerom i nastojanjem da život uskladimo s vjerskim vrijednostima. Posebno mi je bilo važno što su poznavali našu ličnost. Ja, naprimjer, ne volim pritisak, i nikada nisam osjećala da me usmjeravaju kroz nametanje, nego kroz razumijevanje i podršku. Vjerovali da smo sposobne ostvariti velike ciljeve. Također, nije bilo jednostavno prilagoditi porodični život tako da sve tri kćerke imaju prostor za ostvarenje svojih ciljeva. Beskrajno sam zahvalna roditeljima jer su i otac i majka često preuzimali dodatne odgovornosti i odricali se vlastitog vremena kako bismo mi imale mogućnost slijediti svoje puteve.“

  • Hafiza Amina Imamović: „Roditelji su imali veliku ulogu od perioda djetinjstva u kojem je izgrađen senzibilitet i osjećaj za vjerom i Kur’anom, a kasnije kroz podršku u period odrastanja. Istakla bih da je njihov odnos prema nama rezultirao i izgradnju samopouzdanja kod svake od nas, da u konačnici i postignemo određene uspjehe. Iako nikad nisam osjećala pritisak ili forsiranje, svako dijete osjeti kad roditelj vjeruje u njega, njegove sposobnosti i njegov izbor. Takav osjećaj sam i ja, a vjerujem i sestre, imale od naših roditelja u svemu što smo radile, pa u i učenju hifza. Uvijek su nas učili samostalnosti, kritičkom mišljenju naspram svega i osjećaju da možemo postići sve što zamislimo, uz Božiju pomoć. Učili su me da uspjehe koje postižem, radim zbog sebe, u svoju korist i ličnih benefita neopterećena njihovim željama ili ambicijama. Što je za jedno dijete veliki vjetar u leđa.“

Trenutak završetka hifza za svakog hafiza predstavlja posebno i teško opisivo iskustvo. Nakon godina truda, odricanja, ponavljanja i brojnih trenutaka učenja, dolazak do posljednjih stranica nosi sa sobom spoj različitih emocija – radosti zbog ostvarenog cilja, zahvalnosti Allahu na uputi i snazi, ali i svijesti o novoj odgovornosti koja dolazi s emanetom čuvanja Allahove Knjige. Za tri sestre hafize, taj trenutak nije bio samo završetak jednog procesa, već kruna dugog puta koji je oblikovao njihov karakter i odnos prema Kur’anu. Sjećanje na trenutke kada su proučile posljednje stranice hifza i stale pred završetak ovog velikog životnog poglavlja ostalo je duboko urezano u njihovim srcima. Emocije koje su tada osjećale bile su ispunjene zahvalnošću, radošću i sviješću o veličini emaneta koji su prihvatile.  Da li se sjećate trenutka kada ste položile posljednje stranice hifza? Kakve su emocije tada ispunile vaše srce?

  • Hafiza Eldina Imamović: „Što se tiče osjećaja nakon završetka procesa hifza, mogu reći da vas niti jedna druga blagodat u životu nakon prilike koju Vam je Gospodar dodijelio da naučite Kur'an neće „očarati“ više, niti će vam neki posao ili učenje od ovoga biti teže. Naši roditelji su radili sve drugo što bi nama olakšalo da smo danas ovo što jesmo, i uz njih naši prijatelji sa kojima smo to sve skupa prošle. Na koncu, Allah je Gospodar krajeva i Njemu pripada rezultat, a naše je da se trudimo.“

  • Hafiza Almedina Imamović-Hodžić: „U mom slučaju to je bio važan trenutak, ali najveća radost bila mi je zbog osjećaja koje sam priuštila svojim roditeljima i porodici. Znala sam da time ništa za mene nije završeno, jer polaganje hifza nije kraj jednog puta, nego početak nove odgovornosti. Ipak, vidjeti radost i ponos na licima svojih najbližih bila je trunka moje zahvalnosti za sve ono što su oni učinili za mene tokom tog procesa.„

  • Hafiza Amina Imamović: „Naravno, to je jedan od ljepših perioda i osjećaja koje sam doživjela u životu. Za sebe bih rekla da sam neko ko emocije voli proživjeti samostalno, zato najjači utisak mi je ostavio momenat kad sam u sobi sama naučila zadnje ajete i osvijestila da je to zadnje što iz Kur’ana nisam već imala u memoriji. U tom momentu su pomiješani osjećaji žala i sreće uz osjećaj odgovornosti.“

Zaključak

Na kraju ove posebne i nadahnjujuće priče o tri sestre hafize, ostaje snažan dojam jedne porodične priče ispunjene ljubavlju prema Allahovoj Knjizi, trudom, saburom i odgojem koji je kroz godine donosio svoje najljepše plodove. Put hafiza Eldine, Almedine i Amine Imamović nije samo priča o tri uspješno završena hifza, već svjedočanstvo o snazi porodičnog ambijenta, podrške, međusobnog razumijevanja i vrijednosti koje se prenose iz doma u kojem Kur’an zauzima posebno mjesto.

Njihova priča pokazuje da hifz nije samo proces memorisanja ajeta, nego put koji oblikuje čovjeka, gradi njegov karakter i uči ga disciplini, strpljenju i odgovornosti. Svaka od njih imala je svoj lični put, svoje izazove i trenutke iskušenja, ali ih je povezivala ista ljubav prema Allahovoj Knjizi i zajedničko iskustvo koje je dodatno učvrstilo njihovu sestrinsku povezanost. U njihovom slučaju hifz nije bio samo individualni uspjeh, već i porodična radost i blagodat koja je obuhvatila cijeli njihov dom.

Posebnost njihove priče ogleda se upravo u tome što tri sestre iz iste porodice nose časni emanet čuvanja Kur’ana. Iako ovu činjenicu ne posmatraju kao titulu kojom se ističu, već kao odgovornost koju nastoje živjeti sa skromnošću i zahvalnošću, njihov primjer ostavlja snažan trag i šalje poruku da se ljubav prema Kur’anu najprije gradi u srcu, a zatim potvrđuje kroz trud i djela.

Ova priča podsjeća nas na važnost roditeljskog odgoja, podrške i stvaranja ambijenta u kojem djeca mogu razvijati svoje potencijale i težiti visokim ciljevima. Roditelji koji su ih pratili na tom putu nisu samo pomagali u praktičnim izazovima hifza, već su im dali ono najvažnije – osjećaj sigurnosti, vjeru u njihove sposobnosti i slobodu da vlastiti uspjeh grade iz iskrene želje i ljubavi prema Allahovoj Knjizi.

Put hafiza Eldine, Almedine i Amine Imamović svjedoči da se najveći uspjesi ne rađaju preko noći, već kroz svakodnevnu posvećenost, dovu, odricanje i ustrajnost. Njihova priča može biti podsticaj mnogim porodicama i mladima koji u svojim srcima nose želju za druženjem s Kur’anom, podsjećajući ih da svaki iskren korak prema Allahovoj Knjizi ima svoju vrijednost i nagradu.

Neka ova porodična priča ostane svjedočanstvo o tome kako jedan dom može postati mjesto iz kojeg će izrasti srca koja čuvaju Kur’an. Molimo Allaha da hafizama Eldini, Almedini i Amini podari bereket u znanju, ustrajnost u čuvanju Njegove Knjige, iskrenost u svakom djelu i da ih učini od onih čiji će životi biti odraz ljepote Kur’ana koji nose u svojim srcima.

Jer hifz se ne završava posljednjim naučenim ajetom, tada tek počinje najvažniji dio puta: živjeti s Kur’anom, čuvati ga i dopustiti da on oblikuje čovjeka kroz cijeli život.

Intervju uredila: Anesa Vatrić