Mišljenja sam da nije prikladno da pišem nekakav veliki ekspoze i teorijska naklapanja o tome šta jeste ili nije socijlna pravda, na čemu ona počiva za jednu, a ne počiva za drugu grupu autora i tome slično. Neće nikoga od vas to sigurno obogatiti, zato ću u tek nekoliko rečenica, svojim riječima, bez citiranja Kanta, Fridriha Hayeka, Nigela Ashforda i niza drugih teoretičara, kazati što bi to bila socijalna pravda i imamo li je mi danas u našem društvu.
Dakle, teoretski, socijalna pravda podrazumijeva duštvo, u kojem svi ljudi zaslužuju jednake uvjete života i zasniva se na principima poštenja, jednakosti, poštivanja različitosti, pristupu društvenoj zaštiti, kao i primjeni ljudskih prava u svim područjima života. Primarni cilj socijalne pravde bio bi onda smanjenje i iskorjenjivanje siromaštva, povećanje zaposlenosti i dostojanstva rada, osiguravanje jednakih mogućnosti i pristupa blagostanju i pravdi za sve muškarce i žene, djecu, osobe u trećoj životnoj dobi i sve druge kategorije koje mi kaodruštvo raspznajemo u našem raslojavanju društva.
Na ovim temeljima, odnosno ovakav koncept socijalne pravde star je koliko i čovječanstvo i na njega upućuju i sve kulturološke, civilizacijske i religijske vrijednosti i imperativi. Ipak, takav koncept, uprkos njegovoj utemeljenosti u teorijskom okviru, kao i navedenim civilizacijskim, kulturoškim, religijskim i svim drugim značajnim vrijednostima društva i društava, danas, a i kroz ljudsku povijest gotovo je nedostižan.
Kako bi, kao društva, moderna i zasnovana na demokratiji i uvažavanju ljudskih prava, ostvarili socijalnu pravdu, mi u našim društvenim sistemima imamo neke druge instrumente i mehanizme, kao što su pravni, ekonomski, kao i sistem solidarnosti i empatije kroz koje se pokušava dosegnuti ta socijalna pravda.
U našem, kako ga, po mom mišljenju, pretjerano i neosnovano već trideset godina nazivamo postkonfliktnim i društvom u tranziciji, socijalna pravda nikad kao ovih godina nije bila na većem ispitu. To dakako, umnogome zavisi od politika koje se provode i prakticiraju u našem društvu, ali i od nas samih. Svi mi govorimo o pravdi i kako treba da sistem bude pravedan prema svima, a onda kad pravdu treba primjenjivati, mi bismo nekako da krene od onog poslije nas. Pa ćemo i dalje, svojim praksama i postupcima, hraniti sve one društvene anomalije koje podrivaju nastajanje i opstajanje koncepta pravde u društvu.
Mi, ni kao pojedinci, ni kao društvo nismo birali model pravde, teži model u kojem bismo gradili društvo. Išli smo linijom manjeg otpora i mahom svi žmirili na devijantne pojave koje su postale pravilo, svi zajedno smo učestvovali i učestvujemo u njima jer prihvatanjem takvih modela i sami postajemo saučesnici. Pojedinac sam ne može promijeniti društvo, ali grupa pojedinaca može biti generator promjena. Grupa upornih pojedinaca može biti presudna za pokretanje velikih društvenih promjena, a to je ono što nama i našem društvu treba kako bismo krenuli putem ozdravljenja.
Na tom putu bit će mnogo izazova, na tom putu markirat će nas različim etiketama, ali zar nije uvijek bilo tako? Reformatori, Božiji poslanici svi od reda bili su markirani od svojih zajednica. Kada nastupi vrijeme velikih etiketiranja, markiranja, pobuna i nastojanja da vas se diskredituje, tada znate da ste krenuli pravim putem. Tada znate da ima nešto što radite dobro. Bit će grešaka, ali kako je slavni Ajnštajn kazao; samo onaj ko ništa ne radi, taj i ne griješi.
Autorica: Medžida Čajlaković-Kulanić