Koliko puta ste čuli da je Bosna i Hercegovina evropska, sekularna država, a ne Bliski istok ili džamahirija? Ovi islamofobični komentari, nažalost ne samo neukog svijeta već i mnogih prominentnih ličnosti ovog grada i države, prolaze bez osude, često i sa odobravanjem. I istina, Bosna i Hercegovina je sekularna država, bez službene religije. Sekularizam, u svom izvornom i demokratskom značenju, podrazumijeva neutralnost države prema svim religijama ili uvjerenjima, a ne njihovo isključivanje.
Država nema svoju religiju, ali građani imaju pravo da svoju vjeru slobodno manifestiraju, i privatno i javno. Suprotno tome, militantni sekularizam predstavlja ideološku devijaciju, u kojoj se vidljiva religijska pripadnost doživljava kao prijetnja, a ne kao pravo. Upravo tu vrstu shvatanja sekularizma često prepoznajemo u institucionalnoj praksi kada se ograničava pravo na nošenje hidžaba.
Pravna opasnost militantnog sekularizma leži u činjenici da on zamjenjuje zaštitu pluralizma nametanjem jedne svjetonazorske matrice, čime se krši sama srž ljudskih prava. Evropski sud za ljudska prava je više puta naglasio da pluralizam, tolerancija i otvorenost predstavljaju temelje demokratskog društva, te da sekularizam ne može služiti kao opravdanje za automatsko ograničavanje slobode vjere.
Stoga, razlika između sekularizma i militantnog sekularizma, nije teorijska, već duboko praktična: prvi štiti slobodu, drugi je ograničava; prvi omogućava suživot, drugi proizvodi isključivanje. Upravo tu razliku moramo jasno imenovati kada govorimo o zabrani hidžaba i drugim oblicima institucionalne diskriminacije muslimanki.
Članom II Ustava Bosna i Hercegovina se obavezala da će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući i pravo na slobodu vjere ili uvjerenja. U tom smislu, prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i njenim protokolima, direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
Upravo iz ovog razloga, naše pravosuđe se gotovo isključivo poziva na EKLJP . No, važno je istaći i da zabrana vjerske diskriminaciju, uključujući zabranu nošenja marame na radnom mjestu, a kao dio pravo na slobodu vjere, ne krši samo člana 9. Evropske konvencije, već istovremeno krši CEDAW, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, konvencije Međunarodne organizacije rada i evropske standarde zabrane diskriminacije žena – čineći je klasičnim primjerom sistemske i intersekcijske diskriminacije. No, iz praktičnih razloga fokusirat ćemo se na član 9. EKLJP. Član 9. propisuje pravo svake osobe da vjeruje ili ne vjeruje, te da svoju vjeru izražava javno i privatno, kroz obrede, propovijedanje i vršenje vjerskih dužnosti i rituala. Sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava ukazuje na to da se državama članicama, pa tako i Bosni i Hercegovini, ostavlja tzv. široko polje slobodne procjene prilikom tumačenja i primjene ovog zakona, tj. da li je i u kojoj mjeri ograničenje prava na manifestiranje religije ili uvjerenja „neophodno“.
No, to ne znači neograničenu slobodu države. Države članice mogu nametnuti samo ona ograničenja koja imaju legitiman cilj i koja su nužna u demokratskom društvu. A taj legitiman cilj ne može biti proizvoljan, već je jasno definiran članom 9. Konvencije i mora služiti zaštiti javne sigurnosti, javnog poretka, zdravlja ili morala, te prava i sloboda drugih ljudi. Ključ je interpretacija.
Ono što, nažalost, često vidimo u domaćoj sudskoj praksi jeste da se presude Evropskog suda za ljudska prava preuzimaju metodom „copy-paste“, bez ozbiljnog razmatranja historijskog, kulturnog i religijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine. Pri tome se zanemaruje činjenica da Bosna i Hercegovina nije laicistička država poput Francuske, te da sudovi imaju pravo i obavezu da član 9. Evropske konvencije tumače i primjenjuju na način koji je prilagođen vlastitom društvenom kontekstu, kao što to, primjera radi, čine zemlje poput Italije, kada je Sud prihvatio argument ove države da isticanje križa u javnim školama predstavlja dio njenog historijskog, kulturnog i identitetskog naslijeđa, te da samo prisustvo vjerskog simbola u javnom prostoru ne predstavlja indoktrinaciju, niti povredu člana 9. EKLJP. Sud je naglasio da pluralizam ne zahtijeva uklanjanje svih vjerskih simbola, već toleranciju različitih identiteta.
Sloboda vjere zaštićena je i domaćim zakonima poput: Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica – koji također garantira javno manifestiranje religije. Ipak, u praksi i dalje svjedočimo ne samo privatnim oblicima islamofobije, već i sistemskoj diskriminaciji, koja proizlazi iz islamofobnih shvatanja prema kojima religiozna osoba mora dokazivati svoju neutralnost, nepristrasnost i sposobnost da profesionalno obavlja svoje radne zadatke. Ta navodna nepristrasnost, koja se posebno imputira ženama muslimankama, u stvarnosti predstavlja pretpostavljenu i nikada dokazanu osnovu zbog koje se prema ženama koje nose hidžab postupa drugačije, kroz ograničenja u zapošljavanju, isključivanje s radnih mjesta ili zabrane obavljanja određenih poslova. Takvo postupanje predstavlja diskriminaciju u smislu člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije. Ovdje je posebno vidljiva indirektna, diskriminacija. Nju pronalazimo u svim situacijama u kojima naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa ima ili može imati učinak dovođenja određenog lica ili grupe lica u nepovoljniji položaj u odnosu na druge. Do sada u našoj praksi, poput Oružanih snaga i pravosuđa, to su isključivo bile žene sa hidžabom.
Upravo takav stav zauzela je i Agencija za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine povodom zabrane nošenja hidžaba u pravosudnim institucijama. Na osnovu zahtjeva iz 2016. godine, koji je podnio Saša Gavrić radi ispitivanja povrede Zakona o ravnopravnosti spolova BiH u vezi sa zaključkom VSTV-a o zabrani nošenja „vjerskih obilježja“ zaposlenima u pravosuđu, Agencija je utvrdila postojanje indirektne diskriminacije. U samom zahtjevu, između ostalog, navedeno je da je odluka VSTV-a protivustavna. Iako se radi o normi koja je formalno neutralna i ne zabranjuje nošenje vjerskih obilježja samo jedne religijske zajednice, ona u suštini najviše, a možda i isključivo, pogađa žene muslimanke koje nose maramu. Istaknuto je i da se pokrivanje ne može svesti isključivo na vjerski simbol, jer ono predstavlja dio identiteta žena koje pripadaju islamskoj vjeroispovijesti.
Na Dan hidžaba, važno je da jasno kažemo: hidžab nije suprotnost sekularnom pravu, on je njegovo ogledalo. Način na koji se jedno društvo odnosi prema ženama koje nose hidžab pokazuje koliko je to društvo istinski posvećeno ljudskim pravima, jednakosti i vladavini prava, odnosno temeljima zapadne civilizacije, kako se to voli istaći. Jer sloboda vjere nije apstraktna kategorija – ona živi ili nestaje u svakodnevnim odlukama institucija, sudova i zakonodavaca.
Za žene koje nose hidžab, pravo na rad, dostojanstvo i ravnopravnost ne smije biti uslovljeno odricanjem od vlastitog identiteta. Ukoliko je isticanje religijskog identitetita zabranjeno, da li to znači da država promovira ateističke ili agnostičke vrijednosti? Hidžab ne ugrožava javnu sigurnost, ne narušava javni poredak i ne umanjuje profesionalnost – on samo podsjeća da pravo postoji da štiti različitost, a ne da je sankcionira.
Zato Dan hidžaba nije samo dan solidarnosti sa ženama koje ga nose. To je dan podsjećanja institucijama da su Ustav, zakoni i međunarodne konvencije obaveza, a ne opcija. To je dan kada potvrđujemo da borba protiv diskriminacije nije pitanje vjere, nego pitanje pravde. I da u Bosni i Hercegovini, državi čije je pravo izgrađeno na pluralizmu, nijedna žena ne smije biti primorana da bira između svoje vjere i svog mjesta u društvu.
Naš zadatak kao autohtonih evropskih muslimanki je jasan: da radimo, obrazujemo se, ukazujemo na diskriminaciju i borimo se za ljudska prava.
Povodom Svjetskog dana hidžaba želim odati počast svim Bošnjakinjama koje su, ne tako davno, podnijele žrtvu i i dalje je podnose, zbog svog prava da slobodno nose hidžab. Riječ je o pedagogici u jednoj sarajevskoj školi čije je odijevanje na razgovoru za posao ocijenjeno kao „neuredno“ i „neprikladno“; o profesorici matematike u Maglaju koja je doživjela uvrede i zahtjeve da skine maramu; o učiteljici Lejli Avdić, protiv koje su sveštenik i učiteljica u Srebrenici pokrenuli peticiju s ciljem da je prisile da skine maramu ili bude otpuštena; o Emeli Mujanović, koja je ostala bez posla u Oružanim snagama BiH jer njen hidžab „smeta drugima“; o Azri Okanović i Aidi Mustafić Bošnjić, koje je Općinski sud u Tuzli odbio, iako su ispunile sve kriterije za radni odnos, zbog marame kao smetnje; te ženama širom Republike Srpske kojima je nezakonito onemogućeno izdavanje ličnih dokumenata zbog hidžaba. Posebnu počast dugujemo našim sestrama koje su bile izložene fizičkom nasilju zbog svog izbora da nose hidžab – Jasmini Kurti i njenoj kćerci, koje su brutalno pretučene. Koliko je još žena, Bošnjakinja, za koje ne znamo bilo izloženo diskriminaciji? Za kraj zamolit ću vas da sve skučajeve prijavljujemo i izbog sebe ali i zbog generacija koje nam dolaze.
dr. Amila Svraka Imamović