Piše: Enisa Bajraktarević
Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, Vladaru Dana sudnjeg, Koji je stvorio sve, a stvoren nije! Neka je salavat i selam na najodabranijeg od ljudskog roda – Muhammeda, s. a. v. s., na njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe!
Stvoreni smo da kao prolaznici u vremenu čulima doživljavamo ovosvjetske ljepote što su zbog nas stvorene i, tako, često zaboravimo na pravo duše, jer je skrivena, oku nevidljiva, koprenom materije zastrta. Zaboravimo da njoj damo ono šta njoj treba. Stoga nam je Gospodar dao sveti mjesec kako bismo nju napojili, nahranili onim neophodnim da bi bila spokojna u mjesecima koji slijede, u periodima kad opet na nju zaboravimo. Šta je to čemu nas ramazan uči, šta je to što svakoj duši treba da bi bila jaka, da ne poklekne pod različitim svakodnevnim problemima, kušnjama što iza svakog ugla vrebaju; šta je to što našu dušu jača i čini je svjetlijom i svetijom?! Evo, navest ćemo neke njene poslastice što nam ih ramazan otkriva:
– svjesnost o postojanju Gospodara koji nas stvara, hrani, održava, koji nam otvara puteve tamo gdje ih ne vidimo i ne očekujemo, svjesnost koja je u uskoj vezi sa zahvalnošću i pokornošću, jer post je Njegov i samo zbog Njega postimo od svega onoga što svakodnevno s radošću radimo; postimo da bismo Mu pokazali da Ga vjerujemo i da Mu vjerujemo kako bismo ojačali našu vezu s Njim, Uzvišenim, Najvećim, Najljepšim;
– svjesnost o vlastitoj tjelesnoj slabosti posebno dolazi do izražaja u mjesecu ramazanu, jer bez hrane, pića i sna čovjek osjeti nemoć, usporenost te počne drugačije vrednovati blagodat hrane, pića, pokretljivosti, zdravlja; u ovim danima tjelesne slabosti duša značajnije dolazi do izražaja, postaje toplija, otvorenija, željna dobra;
– zikir i veličanje Milostivog te donošenje salavata na Pejgambera, a. s., hrana je duše koju posebno konzumiramo u ramazanu, jer nam „se traži“, jer osjećamo da duši treba hvala i veličanje Gospodara svega stvorenog i Njegovog poslanika Muhammeda, s. a. v. s.; ovo je jedna od poslastica kojom vjernici hrane duše i po izlasku iz ramazana; estagfirullah, subhanallah, elhamdulillah, Allahu ekber, la havle ve la kuvvete illa billah, Allahumme salli ala sejjidina Muhammedin ve ala ali sejjidina Muhammed – neke su od poznatih riječi kojima, veličajući Njega i Njegovog miljenika, jačamo svoju dušu, sebe;
– duši treba davanje, dijeljenje tome nas uči ramazan posebno; da bi ona bila kreposna, zdrava, traži da drugome želimo ono što i sebi pa otuda jaka potreba da damo od sebe, da udijelimo, podijelimo, jer bliskost, radost, ljubav dijeljenjem se povećavaju, a tako i duša; ako sebi želimo nutarnji smiraj i ljepotu, nahranimo dušu sadakom i dobrim djelima;
– da duši trebaju druge bliske duše pokazuju nam iftarski sohbeti, druženja u kojima nema nepotrebne priče, susreti u kojima se svako raduje svakome bez ikakvog drugog interesa, osim da podijele tu sreću iftara i imana.
Molim Uzvišenog da nas okruži iskrenim dušama, čije je prisustvo dovoljno da bismo bili sretni i Njega svjesni! I da ne zaboravimo da potrebe duše kad kročimo iz ramazana! Allah vas volio!