Piše: Dženita Mušinbegović
Živimo u vremenu velikih kušnji kada se za nepravdu i nasilje iznose besmislena opravdanja, kada se zlo tumači kao dobro, a laž kao istina. Svjedoci smo jednog teškog vakta u kojem svakodnevno učimo lekcije o saburu i gledamo u praktične odgovore na iskušenja koja su zadesila islamski ummet. Pred našim očima se ispunjava kur'anska istina: „Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine. A ti obraduj izdržljive,one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ”Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti! Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravome putu!“ (El-Bekara, 155-157.)
Iz ovog ajeta razumijemo da nijedan čovjek na ovom svijetu nije sačuvan iskušenja. Ona su različita i ne dolaze u obliku koji mi želimo niti onda kada mislimo da smo spremni da se s njima suočimo. Čime i kada ćemo biti iskušani Allahova je odredba i Njegova mudrost koju samo On, Uzvišeni poznaje. Ako su Poslanici kao najodabraniji ljudi bili iskušavani, pa zašto se onda čudimo ako nas zadesi nešto što nismo željeli niti očekivali.
U svemu su znakovi Allahovog postojanja i mudrosti kojom upravlja ovim svijetom. Dovoljno je da posmatrajući promjene kroz koje prolazi jedno obično stablo razumom obdareni uzmu pouku. Još jučer smo uživali u jesenskom suncu i ljepoti njegovih krošnji ukrašenih žutozlatnim listovima, a već danas svjedočimo grčevitoj borbi tog istog drveta i vjetra koji mu nemilosrdno trga preostale uvehle listove. Šta možemo iz toga naučiti? Smjena godišnjeg doba je istovremeno smjena lijepih dana i onih teških u kojima treba odolijevati vjetru, snijegu i hladnoći; to isto stablo jučer je blistalo na suncu, a već sutra će mu grane pucati pod težinom snijega. Uprkos svemu ostat će uspravno i nastaviti svoju borbu nadajući se da će nakon određenog perioda granuti proljetno sunce.
Zar i mi nismo poput stabla? Zar i sami ne putujemo kroz godišnja doba? Zar i naš život nije satkan od lijepih dana, ali i onih popraćenih nevremenom, olujom, gradom, sušom… Ne postoji život bez iskušenja. Svako iskušenje dolazi s razlogom. Sručit će se na nas kao što se snijeg sruči na grane stabla, kao što ih oluja iskrivi i polomi. Ali ono što daje snagu je saznanje da poslije svake tegobe dolazi olakšanje.
Gost kojem se niko ne raduje
Najteža su iznenadna iskušenja, ona na koja čovjek nema apsolutno nikakvog utjecaja. Niko od nas nije spreman da se suoči sa iznenadnom nesrećom, bolešću, gubitkom bliske osobe, neimaštinom ili nekom drugom patnjom. Ono što je prirodno i svojstveno svakom čovjeku kao slabašnom biću jeste da u trenutku kušnje reaguje vrlo emotivno izražavajući tugu, nevjericu, nezadovoljstvo, strah, ljutnju, bol itd. Međutim, čovjek jakog imana i pouzdanja u svoga Gospodara lakše će se nositi sa svakom nevoljom jer će mu njegova vjera pomoći da istraje i prebrodi teške dane. Budući da znamo da su iskušenja sastavni dio života svakog čovjeka na Zemlji i test poslan od Uzvišenog Allaha kao vjernici moramo prihvatiti sve ono što nas zadesi i snaći se kako najbolje znamo i umijemo. Mnogi iskušenje vide kao svoj kraj i propast smatrajući da ih je Bog ostavio i prepustio samim sebi. Nerijetko taj svoj kraj i ubrzaju odajući se griješenju i raznim porocima. Drugi opet iskušenja tumače kao svoju nesretnu sudbinu.
Zašto baš ja? Zašto baš meni?
Ovo su pitanja koja čovjek iako ih i ne izgovori, sigurno pomisli na njih u trenutku kada ga zadesi neko iskušenje. Uistinu nije lahko kada nam nešto neočekivano poremeti životnu idilu. Međutim, život moramo posmatrati kao nepoznat put kojim se prvi put vozimo i ne možemo predvidjeti kada ćemo naići na veću ili manju prepreku te koliko skrivenih rupa krije put kojim prvi put prolazimo. Pa umjesto što se pitamo što baš meni ovo da se desi i što baš ja pored cijelog svijeta, razumnije bi bilo zastati pa promisliti: a ko sam to ja i po čemu sam iznimka od drugih? A potom skupiti snagu i kazati: Bože, hvala ti pa me nisi zaboravio! Bože, hvala ti pa si me zaustavio i Sebi vratio!
Koliko god bilo teško razumjeti i prihvatiti, mnoga iskušenja su, zapravo dio velike Allahove milosti. Uzvišeni Allah ne iskušava roba zato što ga mrzi. Naprotiv, On ga iskušenjem želi opomenuti, očistiti i približiti Sebi. Vjernik zna da ga Allah nikada neće ostavit na cjedilu. Čvrsto je ubijeđen da će biti iskušavan jer je to važan test provjere njegovog imana.
Allah Uzvišeni U Kur'anu kaže: “Zar mislite da ćete ući u Džennet a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji živjeli prije vas?! Njih su pogađale neimaština i bolest,….”( El-Bekare 214)
Pripremi se prije nego iskušenje dođe
Ne postoji recept koji će dati savršene upute za suočavanje sa kušnjama. Kada ga zadesi nevolja vjernik bi istog trenutka naučenu teoriju trebao primijeniti u praksu. Koliko će taj transfer biti uspješan odredit će stepen njegovog imana. Kao što bi trebalo jačati tijelo i imunitet prije bolesti, brinuti se o zdravlju prije nego nam tijelo počne slati simptome, isto tako bi srce morali imanski jačati, dušu pokornošću hraniti kako nas trenutak iznenadne nevolje ne bi bacio u očaj i depresiju.
Nijedan insan ne voli iskušenja…niti ih može, niti mora voljeti, niko to od njeg i ne traži. Ali na megdan izaći mora svjestan da je pred njim period koji će pokazati koliko uistinu vjeruje u ono što jezikom izgovara! Ono što pouzdano znamo jeste da se u situacijama kušnje jak vjernik izdiže iznad slabog. Motivaciju da istrajemo i strpljivi u tegobama budemo crpimo iz Poslanikovih alejhisselam riječi: “… Čovjek se iskušava u razmjeru sa svojom vjerom; pa ako mu je vjera jaka, iskušenja su žešća, a ako ima slabosti u vjeri, iskušava se u razmjeru sa svojom vjerom, a iskušenja neće napustiti čovjeka sve dok ne bude hodao po zemlji bez ikakva grijeha.” (Tirmizi – hasen sahih).
Sretni li su oni koji svoja iskušenja vide kao priliku, kao opomenu da se zaustave, da pogledaju u svoja djela, analiziraju svoj život i njemu poslože prioritete, pa nakon iskušenje očvrsnu, ojačaju i spremniji dočekuju nove životne izazove.
Učimo iz primjera
Poslanik Ejjub a.s. je imao sve što čovjek može imati na ovome svijetu. Ali nakon toga Allah ga je iskušao velikim iskušenjem. Potpuno je nestao njegov imetak. Svih četrnaestero njegove djece je umrlo. Svih blagodati je nestalo. Čak je iskušan i najrazličitijim bolestima po svome tijelu, od čega su mu samo jezik i srce ostali zdravi. Svi su ga napustili osim njegove žene. Na izmaku snaga ona ga je upitala: “Ejjube kada bi zamolio svoga Gospodara sigurno bi te izliječio.” Odgovorio joj je: “U zdravlju sam uživao 70 godina, pa zar je puno da 70 godina osaburim radi Allaha.” U predajama se navodi da je Ejjub a.s. osamnaest godina bolovao teškom bolešću ali je strpljivo podnosio sva iskušenja, uzdao se u Allaha i upućivao mu dovu: Mene je nevolja snašla ,a Ti si od milostivih Najmilostiviji. Dova Ejjubova ubrzo bi uslišana i bi mu objavljeno da udari nogom u zemlju na mjestu gdje je i ležao. Udarcem njegove mubarek noge na tome je mjestu odmah provrio izvor ljekovite vode. Po Allahovom naređenju Ejjub se napi vode i okupa se njome, pa istog trena Allahovo Obećanje se ostvari. Ejjub ustade zdrav kao što je bio i prije mnogo godina.
Gospodaru naš, molimo te da nas ne opterećuješ i ne iskušavaš sa onim što ne možemo podnijeti. Osnaži nas iskrenim imanom i saburom, a onima koji prolaze kroz bilo koju vrstu iskušenja podari olakšanje, popravi njihovo stanje i nagradi ih za sabur. Amin.