Već je prošlo mnogo vremena otkako su prve vijesti o još jednom krvavom napadu na Gazu obišle svijet. Tada su mnogi od nas, po ko zna koji put, osjetili ono poznato gušenje u grlu – osjećaj nemoći, ali i duboku potrebu da nešto uradimo. Da ne ostanemo tihi. Da ne budemo samo posmatrači.
Jer ono što se dešava u Palestini više nije pitanje samo jedne zemlje. To je pitanje svih nas. To je pitanje istine, pravde, ljudskosti.
U Pojasu Gaze i na okupiranim teritorijama dešava se tragedija koja traje već predugo. U Gazi se mjesecima unazad dešava genocid. Etničko čišćenje jednog naroda pred očima cijelog svijeta. Iza brojki koje svakodnevno kruže – broja mrtvih, ranjenih, raseljenih – kriju se ljudi. Lica. Porodice. Snovi koji nikada neće biti ostvareni. Gaza nije samo geografska tačka na mapi. Gaza je simbol – simbol otpora, vjere, i neuništive nade.
U tom prostoru gdje su dan i noć zamijenili mjesto, gdje se dove preklapaju s detonacijama, narod je odlučio da ne odustane. Ne od svoje zemlje, ne od svog identiteta, i ne od svoga prava da postoji. Otpor u Palestini nije samo oružani – on je svakodnevan, kulturološki, duhovni. On se ogleda u pogledu dječaka koji nosi ruksak u školu koje sutra možda neće biti. U majci koja peče hljeb pod opsadom. U medicinskom radniku koji bez lijekova spašava živote. To su ljudi koji nisu zaboravili šta znači dostojanstvo, iako im je svijet oduzeo gotovo sve drugo.
Zato se i pitamo: šta ja mogu učiniti za Palestinu? I to pitanje nije slabost. To je početak odgovornosti. U vremenu kada se istina guši pod teretom medijske manipulacije, kada se zločin opravdava, a žrtva kriminalizuje – naše riječi, naši postupci, naša svijest dobijaju novu težinu.
Možda nismo na frontu. Možda ne donosimo rezolucije. Možda nemamo moć da zaustavimo rakete. Ali imamo nešto drugo, a to je savjest. I ona nas ne smije ostaviti na miru.
Mi, koji dolazimo iz zemlje koja je preživjela genocid, znamo koliko boli tišina svijeta. Znamo kako izgleda kad pomoć ne dolazi. Kako zvuči praznina nakon masakra. Kako je teško kada se tvoje suze ne priznaju. I zato ne možemo ostati po strani. Ne zbog njih, nego zbog nas samih. Jer ako nismo glas onih koji ga više nemaju, postajemo saučesnici u njihovom ušutkivanju.
I ako se pitaš šta možeš učiniti – možeš mnogo.
Možeš doviti. I to nije malo. Dova je snaga duše. Svaka iskrena dova za Palestinu, svako spominjanje njihove boli pred Bogom, je čin otpora protiv nepravde. Kada ne možeš djelovati rukom ni jezikom, srce je tvoja utvrda. Neka Palestina živi u tvojim dovama.
Možeš govoriti. Biti glas onih čije glasove pokušavaju ušutiti. Dijeliti istinu. Pisati. Edukovati sebe i druge. Postavljati pitanja. Suočavati neistine. Na poslu, u školi, na društvenim mrežama, jer svako mjesto gdje se šuti o zločinu postaje mjesto njegovog produžetka.
Možeš bojkotovati. Birati šta kupuješ. Ne davati svoj novac onima koji direktno ili indirektno podržavaju nasilje. Tvoja potrošačka moć je politička. Koristi je savjesno.
Možeš donirati. Postoje provjerene humanitarne organizacije koje djeluju na terenu. Svaka marka, može značiti hranu, lijek, sklonište, život. Naše malo nekome je mnogo.
Možeš pamtiti. Jer zločini se nastavljaju tamo gdje ih zaboravimo. A zaborav je drugo ime za saučesništvo.
I najvažnije – ne smiješ se naviknuti. Ne dopusti da slike ruševina postanu samo “još jedan dan u vijestima”. Ne dopusti da se broj ubijenih svede na statistiku. Iza svakog broja je neko ko je volio i bio voljen. Neko čiji je život prekinut jer je rođen s “pogrešne” strane zida.
Palestina nas ne traži da budemo heroji. Samo da budemo ljudi.
Njihova borba je i naša borba, borba protiv svijeta koji je otupio, protiv moći koja opravdava zločin, protiv sistema koji vrijednost života mjeri u pasošima, ne u dušama. Palestina nas poziva da se ne zaboravi šta znači biti čovjek.
Zato, ne prestaj doviti, govoriti, osjećati. I ne daj da ova borba postane samo još jedna priča u prošlom vremenu. Jer Palestina nije prošlost – ona je sadašnjost. Ona je pitanje svakog savjesnog čovjeka. I dokle god je nosimo u srcima, dokle god ne zaboravljamo, dokle god ustajemo kada drugi šute – Palestina živi.
Neka živi istina. Neka živi otpor. Neka živi Palestina.
Piše: Merima Buljubašić