Piše: muallima Dženita Mušinbegović
Mjesec ramazan sa sobom donosi obilje darova i radosti koje ispunjavaju srce svakog muslimana. Ramazan je period postizanja unutrašnjeg mira i spokoja, vrijeme dubokog promišljanja o sebi i svijetu oko sebe, obnavljanja i jačanja porodičnih, rodbinskih i prijateljskih veza, opraštanja i saosjećanja. Međutim, ovaj ramazan je drugačiji od prethodnih jer ga islamski ummet proživljava uz uznemirujuće slike i vijesti koje mjesecima pristižu iz mubarek palestinske zemlje. Oči su nam plačne, srca ranjena, a duše pune boli. Gledamo, a pomoći ne možemo. Poslanik, a. s., je još davno nagovijestio ovo vrijeme: „Doći će vrijeme kada će se srce vjernika topiti kao što se topi so u vodi! Bi rečeno: Zbog čega to, o Allahov Poslaniče? Reče: Zbog toga što će vjernik svojim očima gledati zlo koje neće biti u stanju da promjeni!“
Ono po čemu će biti upamćena 2023. godina je bez sumnje patnja i stradanje palestinskog naroda i teror od strane Izraela koji je pred Međunarodnim sudom pravde optužen za genocid. Užasavajuća stvarnost tog genocida je da se on realizira uz masovnu podršku, koja dolazi ili u obliku aktivnog učešća (direktnog i indirektnog) ili saučesništva kroz šutnju. Svima je jasno da je svijet posljednjih mjeseci pao na ispitu ljudskosti, humanosti, solidarnosti i saosjećanja, ali više od toga boli činjenica da milijardu i po pripadnika islamskog ummeta nemoćno posmatra patnju svoje braće i da osim dove Allahu, dž. š., nije u stanju da im na neki drugi način pomogne. Ne samo u zadnjih nekoliko mjeseci nego decenijama unazad palestinski narod je dokazao svoju iskrenu vjeru u Allaha, dž. š., i ljubav prema svojoj zemlji. Palestinski narod pruža otpor jer ne želi da ode sa svoje zemlje. Njihova vjera, snaga, izdržljivost i ustrajnost izazvaju divljenje cijelog svijeta tako da licemjerni odnos vodećih zapadnih zemalja prema stanju u Palestini i njihova šutnja nije obmanula niti spriječila obični narod da vidi istinu, pruži podršku Palestincima i digne svoj glas protiv nepravde i nasilja. Svjedoci smo protesta koji se svakodnevno održavaju u mnogim zemljama diljem svijeta. Mi muslimani pogotovo ne smijemo prestati pričati o Palestini.
ŠTA MI ZNAČI PALESTINA
Bol i iskušenje naroda Palestine sigurno doživljavam jače iz razloga što sam dio svog života proživjela u blizini ove zemlje. Nisam nikada bila u Palestini, ali sam njenu mubarek zemlju posmatrala preko jordanske granice. I danas je, uveliko, živ onaj osjećaj dok s visoravni posmatraš granicu, a znaš da tamo ne možeš tako lahko. I taj pogled je bio dovoljan da osjetim blizinu Kudsa, mubarek zrak i miris palestinske zemlje.
Mrzitelji islama i svega što je muslimansko terorišu palestinski narod decenijama. Tokom masovnih demonstracija pod nazivom “Veliki marš za povratak” na granici Pojasa Gaze i Izraela 2018. god cionisti su kao i danas ubijali nevine žrtve. Tada je ubijena i mlada Razan al-Najjar dok je obučena u bijeli mantil podignutih ruku prilazila ranjenom civilu da mu pruži pomoć. Upucana je od strane izraelskog snajperiste. Ne znam da me je do tada i jedan nesretni događaj u svijetu rastužio kao šehidska smrt ove mlade medicinske sestre. Prelijepo lice mlade Razan podsjetilo me je na moje drage prijateljice koje sam prije otprilike 20 godina upoznala baš tamo u blizini Palestine. Bila sam čak i mlađa od Razan kada sam otišla na studije u Jordan. Bilo je to odmah po završetku srednje škole, davne 1997. godine.
Jordan je granična država pa se veliki broj Palestinaca naselio upravo na jordanskom tlu nakon “Nakbe” palestinske katastrofe. Sa sobom su ponijeli ključeve kuća koje više ne postoje, a koje i danas čuvaju kao simbol nade u povratak. Iako rasuti po bijelom svijetu Palestinci nisu zaboravili svoj identitet izgrađen na evociranju sjećanja i uspomena na voljenu domovinu. Uz ključeve koje čuvaju vide sebe kao nastavak palestinske države.
VIJEST O SMRTI OCA I UTJEHA PALESTINKE
Djevojke palestinskih korijena, koje sam upoznala na fakultetu, a čiji su roditelji i djedovi nakon osnivanja države Izrael 1948. god, kao izbjeglice našli sklonište u Jordanu bile su mi od velike pomoći. To su posebni insani, velikog srca, jakog duha i odlučnog karaktera; spremne uvijek pomoći, uvijek raspoložene i nasmijane bile su oduševljene jer imaju priliku družiti se sa strankinjom, dok sam ja bila još sretnija što sam provodila vrijeme u društvu nekoga ko priča arapski jezik.
Posebno ću pamtiti 2000. godinu i „Sjećanja na Intifadu“ koje se prigodnim programom obilježavalo i na fakultetu na kojem sam studirala. Cijela sedmica bila je u znaku Kudsa i Palestine. Prije samo nekoliko mjeseci dobila sam vijest da mi je preselio otac. Ne trebam pisati kako sam se osjećala. Bez ikoga svoga, osim muža i jednogodišnjeg sina, bila sam skrhana od bola. Imala sam svega 21 godinu. Mjesecima sam tugovala. Došla je i sedmica posvećena Kudsu i “Sjećanje na Intifadu”, ili tzv. “Rat kamenjem”. (U šest godina koliko je Intifada trajala, od 1987- 1993, ubijeno je oko 1.600 Palestinaca, a gotovo ih je četvrtina bila mlađa od 16 godina, i oko 300 Izraelaca. Kroz izraelske zatvore u tom razdoblju prošlo je između 120 i 140 hiljada Palestinaca).
Još uvijek u žalosti za babom, daleko od svoje domovine i najmilijih slušajući pjesme o Palestini suze su se slivale niz lice. Nisam primijetila da me iz drugog ugla sale posmatra moja mila profesorica kiraeta, muallima Aiša. Prišla mi je i upitala me zašto plačem. Odgovorila sam joj da sam jako tužna što sam daleko od svojih i što nisam mogla otići na posljednji ispraćaj svoga babe. Tješila me je govoreći mi da ne plačem i da budem sretna jer znam da mi je otac na Boljem svijetu, za razliku od nje koja o svojim najmilijim ne zna ništa; jesu li živi ili mrtvi, mučeni, gladni, žedni. Ostali su zarobljeni u izraelskom zatvoru. Tada sam je čvrsto zagrlila kao rođenu majku i poželjela da ostanem u njenom zagrljaju sve dok bol ne prođe.
AKO SU NAM RUKE VEZANE, JEZICI NISU
Naša empatija prema palestinskom narodu posebno je izražena u ramazanu, mjesecu Allahove milosti, a zadnji petak u ramazanu obilježavamo kao Dan Kudsa. Ovog ramazana emocije su puno jače jer smo svjesni su ga muslimani Gaze dočekali u razorenim domovina i izloženi svakodnevnim neopisivim patnjama. Glad, razaranja i gubitak najmilijih postali su surova svakodnevica za milione Palestinaca. Sve ove bolne činjenice nisu samo statistike već su svjedočanstvo o dubokoj ljudskoj patnji i zulumu koji se iz mjeseca u mjesec neometano i pred očima cijelog svijeta provodi nad nevinim narodom. Nijedan segment njihovih života nije ostao neizložen brutalnom nasilju.
Obzirom da je mjesecec ramazan mjesec u kojem intenzivnije razmišljamo o potrebama i stanju muslimana kako u našoj blizini tako i u svijetu u tome smislu bi se morali pokrenuti sa tačke tek površnog saosjećanja sa muslimanima Palestine. Ako ništa drugo nismo u stanju učiniti ne smijemo ih zaboraviti u svojim dovama. Pored toga, nikad nemojte prestati pričati o Palestini. Na svojim druženjima pričajte o Palestini. Pričajte djeci u kući, mektebu i školi. Neka znaju da je Palestina važna svakom pravom vjerniku bez obzira kojoj vjeri pripadao i da je palestinsko tlo sveto tlo na kojem su do pokušaja stvaranja cionističke države, okupatorske tvorevine, svi narodi i vjere živjeli u miru.
- Učite djecu da je zbog nepravde i bolesnih umova jednom narodu godinama oduzimana zemlja, da su živjeli i žive u strahu i da se upravo ovih dana taj isti narod, palestinski muslimani dovode do ISTREBLJENJA.
- Naučite djecu da je i Palestina imala svoju djecu kojima je oduzeto djetinjstvo, a san o odrastanju zauvijek zatrpan ispod ruševina razorene Gaze.
- Učite djecu da istinski musliman ne smije mrziti drugog i drugačijeg, drugome misliti zlo, pomagati ga i podržavati te zlo činiti. Ali, isto tako, učite ih dostojanstvu i pravu na odbranu jer biti ponizan i ponižen dva su različita pojma.
- Učite ih da moraju biti jaki, dostojanstveni, pravedni i da ih se treba ticati sve ovo što se događa na palestinskom tlu. Zarad njihovog boljeg i sigurnijeg sutra, zarad budućnosti koja nam je svima neizvjesna.
- Podsjetite svoju djecu da su baš oni najsretnija djeca na svijetu, jer sutra će bezbijedno stići do škole, imati ručak, leći u udobnu postelju i osjetiti roditeljski zagrljaj. Djeca Palestine to nemaju! Djeca Palestine su pod zemljom!!!
Gospodaru naš, u ovom mubarek mjesecu koji obiluje Tvojom milošću, molimo Te da milost Svoju spustiš na narod Palestine. Poginule primi kao šehide, preživjelima podari sabur i sačuvaj nam svetu palestinsku zemlju od din-dušmanina. Popravi stanje ummeta, olakšaj svima onima koji trpe nasilje ma gdje oni bili i svima nam podari mir i sigurnost. Amin.