TREĆI KORAK
Jedan od problema zajedničkog (bračnog) života jeste i odsustvo konkretnog, postojanog i nepromjenjivog mjerila za prosuđivanje i donošenje odluka.
Najznačajnije promjenjivo mjerilo svakako je „mišljenje naroda“. Nažalost, mnogi životi, od početka do kraja, zasnivaju se na „mišljenju/želji naroda“. Naš izbor bračnog druga, način organiziranja svadbe i vjenčanja, obilježavanje rođendana, pa čak i organiziranje ukopa i dženaze nerijetko ovise o tome „šta će narod kazati“. A život čiji je put određen mišljenjem i željama naroda nikada nas neće dovesti do sreće, mira i zadovoljstva? Kako se ukusi „naroda“ razlikuju, bračni život usklađen sa mišljenjem naroda uvijek će biti na „klimavim nogama“.
Nekada u „zadovoljavanju“ mišljenja naroda idemo toliko daleko da smo spremni postupati i suprotno svojim uvjerenjima, kako bismo zadovoljili druge. Spremni smo pred oltarom tuđeg dunjaluka žrtvovati svoju vjeru. U religijskoj tradiciji takvi su ljudi označeni kao najnesretniji.
Čak i u vezi sa samim stupanjem u brak neki ljudi postupaju u skladu sa mišljenjem naroda, odnosno sklapaju brak sa osobom koja će se svidjeti drugima. Ne treba očekivati da će takvi brakovi imati osobitog uspjeha.
Osoba koja nastoji steći naklonost i odobravanje drugih, čak i po cijenu svojih krajnje religijskih principa i obaveza, neće uspjeti ni ljude zadovoljiti. Viđenje drugih ljudi nipošto ne može biti pouzdanim mjerilom u našem životu, jer se mišljenja naroda vrlo lahko mijenjaju pod utjecajem promjene društvenih i drugih uvjeta, da nam se vrlo lahko može desiti da naš današnji hvalitelj i podržavatelj već sutra bude naš najoštriji kritičar i oponent.
Da neko ne bi pomislio kako nipošto ne treba uzimati u obzir mišljenja drugih moramo napomenuti da ne mislimo kako trebamo živjeti bez i najmanjeg osvrtanja na to što ljudi misle, već nam je namjera naglasiti kako u tome treba imati razumnu mjeru. Ne smijemo, naime, sebi dozvoliti da se ponašamo, poput kameleona koji u svakom okruženju poprima boju okruženja. Trebali bismo, dakle, u svome životu imati određena načela i kriterije. Drugim riječima, moramo imati neke „svoje crvene linije“ i ne dozvoliti drugima da nas „povuku“ preko tih linija. Ako bismo htjeli živjeti po volji drugih, život bi bio nemoguć. Koliko je samo različitih mišljenja. Kojem se, onda, prilagoditi. Na koncu, za samu ljudskost čovjekovu je uvredljivo da živi mimo svoje volje i uzde svoga života prepusti drugima.
I dalje, dokle ćemo uspijevati udovoljavati drugima i čuvati njihovo zadovoljstvo? Pa većina tih ljudi danas misli jedno, sutra drugo.
Svaki dan sviraju neku novu melodiju. Kako onda da uskladim svoj život sa mišljenjem čovjeka? Ako u tome nekako i uspijem, može li se to što ja živim uopće nazvati životom? Valja nam, uistinu, vjerovati načelu prema kojem će Bog sam uskladiti naš odnos sa drugim ljudima ukoliko mi uskladimo svoj odnos prema Bogu. On će usaditi ljubav prema nama u srca ljudi, ukoliko mi izvršavamo svoje obaveze prema Njemu.
Kur'an: „One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti.“ (Merjem, 96)
Ponekad, opet, za osnovni kriterij i mjeru svoga života uzimamo živote drugih ljudi, tj. poredimo se i nadmećemo s drugima. (Zaboravljajući da život na ovom svijetu nije takmičenje u jednoj te istoj disciplini, već prije će biti da ima onoliko disciplina koliko i ljudskih bića, te shodno tome, svi mi možemo biti pojedinci, nap. prev.)
Ovo je jedna od pošasti koje neumitno uništavaju živote mnogih ljudi, a zanimljivo je da na tu opasnost upozorava i sama religija.
Lični ukusi i prohtjevi su također promjenjivi, te uzmemo li ih za apsolutne kriterije slijepo ih slijedeći ustvari negiramo svaku vrijednost života kao takvog. Jedan od glavnih razloga razdora u porodici jeste upravo to što muž i žena, svako za sebe, nastoji udovoljiti svojim prohtjevima i porivima, zaboravljajući da uzmu u obzir i Božije zadovoljstvo. Još jedan od nepouzdanih kriterija jeste ekonomski momenat. Neki misle da će njihov život biti siguran i imun na sve opasnosti ukoliko postignu prihvatljiv i poželjan nivo ekonomske moći. Međutim, iskustvo i statistički pokazatelji uopće ne potvrđuju ovu tezu. Uzmimo samo poražavajuće veliki procenat brakova koji završavaju razvodom. Njih je nažalost sve više. A zanimljivo je da je upravo među bogatijom populacijom taj procenat iznimno velik.
„Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.“ (An-Nahl, 97)
„O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od Vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati; i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova, i da ćete se svi pred Njim sakupiti.” (Al-Anfal, 24)
Osoba koja Boga uzme za osnovni kriterij u svome životu, svoje će prohtjeve i težnje uskladiti s Njegovim zadovoljstvom, a time svoj život učiniti uvijek svježim i spasonosnim.
A onaj koji se udalji od ovog načela i ne drži se Božijeg zadovoljstva kao osnove svoga života, zacijelo neće uživati u životu.
„A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudjem danu ćemo ga slijepa oživjeti.“ (Ta-ha, 124)
Možda će neko sada postaviti pitanje: Kako da znamo čime je Bog zadovoljan, a šta izaziva Njegovu srdžbu? U odgovoru na ovo pitanje treba kazati: najmanje što jedan musliman ili muslimanka mogu učiniti u svome životu jeste to da proučavanje islama učine jednom od svojh glavnih dužnosti na ovome svijetu.
Religija je ustvari skup Božijih uputa i propisa za uređivanje svakog trenutka čovjekova života. Kada smo spoznali vjeru, najbolja stvar koju možemo uraditi da bi našim životom upravljala postojana i umirujuća osnova, jeste snaženje vlastite duhovnosti. O tome ćemo govoriti u sljedećem „koraku“.