U 74. broju magazina za ženu i porodicu Bosanska Sumejja, u rubrici “Sumejjina kutubhana” objavljen je osvrt na knjigu “Život u pramenu kose”, autorice Enise Grabus, a kojeg je napisala dr. Mubina Moker. U nastavku vam donosimo tekst navedenog osvrta.
Enisa Grabus, Život u pramenu kose, životna priča Zehre Murguz (rođ. Kovačević), Izdavač: Organizacija za promociju pozitivnih vrijednosti u društvu “Bahar”; Suizdavač: Udruženje žrtava rata Foča 92-95, Sarajevo, Foča, 2024, str. 70.
Knjiga simboličkog naslova Život u pramenu kose koja predstavlja prvu priču iz edicije „Istina u sjeni“, istovremeno je i prvo autorsko djelo Enise Grabus, svršenice dva dodiplomska studija, studij bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti naroda Bosne i Hercegovine i studij Perzijskog jezika i književnosti.
Knjiga pripada žanru dokumentarističke književnosti i svjedoči istinitu potresnu životnu priču Zehre Murguz, rođ. Kovačević iz Foče. Djelo je nastalo na temelju intervjua kojeg je autorica Grabus sa glavnom junakinjom Zehrom zabilježila 30. novembra 2023. godine.
Život u pramenu kose sadrži 26 kratkih priča, zapravo slikā, koje autorica Grabus veoma uspješno vizualizira.U tekstu se prepliću pripovjedačke slike autorice s autentičnim iskazom g-đe Zehre Murguz. Premda se radi o njenom prvijencu, ali autorica Grabus u maniru iskusne pripovjedačice, ne dopušta da njezino pripovjedačko umijeće izađe iz okvira Zehrinog načina izražavanja; njeno pero je tu samo da bi zabilježilo i objelodanilo gorku i bolnu Zehrinu istinu, vjerno prenijelo Zehrine emocije; zbog toga njeno pripovijedanje, zapravo, predstavlja Zehrin način izražavanja, stilski i umjetnički uobličen. Samo boldirani tekst diferencira razliku između zabilješki autorice Grabus i izravnog iskaza svjedokinje Zehre.
Knjiga prati Zehrin život od najranijih sjećanja skromnog i nimalo lahkog, ali sretnog djetinjstva provedenog u okrilju porodične topline; perioda sazrijevanja i zasnivanja porodice sa Mujom Murguzom; snova o zajedničkoj budućnosti naglo prekinutih četničkom okupacijom Foče i golgotu proživljenu u periodu od 6. aprila 1992 – do 19. augusta 1992. kada je uspjela napustiti Foču; život u izbjeglištvu u izbjegličkom kampu u Turskoj, te potom u Hrvatskoj; odluku da se vrati u Bosnu i Hercegovinu; nastavak mirnodopske borbe da se Zločinac privede pravdi i dostojno ukopaju članovi suprugove porodice, svekar, svekrva i zaova, i konačno borba da ima vlastiti krov nad glavom.
Svaka ljudska individua na ovaj svijet dolazi sa određenim životnim zadatkom, ali većina ljudi (pro)putuju ovim svijetom ne želeći sebi posvijestiti zadatak koji im je stavljen u dužnost. Zehra je odlučila iskoračiti iz zone konformizma i progovoriti o ličnom i kolektivnom bolnom iskustvu silovanja bijelih, čistih, neukaljanih djevojačkih pupoljaka i žena Foče koje su silovane „na redaljke“ (str. 22), temi koja i nakon više od 30 postratnih godina predstavlja svojevrstan „tabu“ u bosanskohercegovačkom društvu kojeg je najbolje prešutjeti i zatomiti u bezdane dubine svoga napaćenog bića. I zasigurno mnoge naše žene, majke, sestre, zbog neadekvatnog odgovora društva, duboko u sebi potiskuju ovo traumatično iskustvo, a neke su ga odnijele sa sobom u grob. Ali, Zehra Murguz je u maniru Poslanikove plemenite kćerke Zehre po kojoj je i dobila ime (str. 54.) odlučno, hrabro i dostojanstveno odlučila prekinuti ovu muklu tišinu i realizirati svoju životnu zadaću onoga trenutka kada je donijela odluku da se uprkos tome što je započela s procesom papirologije za odlazak u Luksemburg vrati u Bosnu:
Ako se ne vratim, ko će naći moga Muja i moga baba? Ko će ekshumirati moje svekra, svekrvu i zaovu? Ko će ratnom Zločincu zalijepiti etiketu ratnog zločinca ( str. 41).
Snagu da realizira pred sebe postavljene zadatke Zehri daje vjera u Boga s kojom su je odgajali čestiti roditelji kada je još od ranog djetinjstva vikendima ujutro skupa sa sestrama i ostalom djecom odlazila u mejtef da pred starim hodžom što naukova na prijašnjim visokim školama uči o svome dinu (str. 8). Zehrina vjera će u svom punom sjaju zablistati kroz učenje Ajetul-kursije kada se nakon silovanja izranavljena, obnažena, izmučena skrivala u tikvama zasađenim ispred kuće skrivena Božijom perdom od očiju silovatelja koji je pored nje prolazio više puta, ali ju nije vidio (str. 32); Ajetul-kursiju je učila i dok je, kada se malo povratila od zločina počinjenog nad njom, tumarala po šumi boreći se da pobjegne od četničke ruke (str. 33); kada je u visočkoj sali među vrećama sa šehidskim kostima iz dubine njene duše odjeknuo jasni babov glas: Zehra, ja sam ovdje! koji ju je doveo do vreće sa babinim kostima (str. 47).
Indikativno je da Zehra u knjizi ne navodi ime i prezime prvog komšije, nečovjeka koji ju je silovao i pred njenim očima usmrtio svekra, svekru i zaovu. On je jednostavno determiniran uopćenim imenom Zločinac, ali koje je, zapravo, njegovo suštinsko ime s kojim će stupiti pred Boga. Primjereno je kao potvrdu ovoga navesti stih hazreti Mevlane s komentarom Ahmed-ef. Mešića:
Čovjek će dobiti (pravo, konačno, trajno) ime na Sudnjem danu,
Ali neće to biti ovo ime koje mu je na ovom svijetu samo kao pozajmica, privremeno.
O ovom stihu Ahmed-ef. Mešić kaže:
Značaj i značenje valja pridavati koncu i kraju našemu, po kojem ćemo dobiti pravo ime kod svoga Stvoritelja na Sudnjem danu, jer ovo ime koje nosimo za vrijeme svog kratkog života na ovom svijetu, je prolazno, a trajno će biti ono ime koje dobijemo na osnovu svojih djela na ovom svijetu. To ime daće nam Vrhovni Suditelj na Sudnjem danu… (Rumi 2016: 481).
Dakle, osoba iz Zehrine životne priče, ali i na desetine drugih silovatelja, njihova suštinska odrednica je Zločinac, stoga njihova pojedinačna, konkretna „pozajmljena“ i prolazna imena i nisu toliko bitna, ne samo za ovu nego i za sve druge neispričane sudbine, jer vječnost će objelodaniti njihovo stvarno ime – Zločinac. Zehra Murguz je to svojom dubokom intuicijom vjerovatno i prepoznala, te Zločinca u knjizi nije oslovila imenom i prezimenom.
Ono što daje poseban pečat knjizi jeste Zehrin krajnje iskreni odnos u prenošenju svoje životne priče, jer su roditelji u nju i njene sestre usadili vrline poštenja i čestitosti, kako će kazati … naš babo je nama vjerov'o. On i majka su nas učili poštenju, te se to vidjelo u našem ponašanju (str. 11). Zehrino poštenje iskristalisalo se i u činjenica da u knjizi spominje ime Mikajla Bodiroge, srbina, koji joj je pomogao da napusti Foču, da ostane zabilježeno da nisu svi Srbi neljudi kao onaj nesoj ljudski, naš prvi komšija (str. 34). Pred ovom ljudskošću i dostojanstvom čitalac zanijemi.
Zbog Zehre Murguz i svih silovanih „Zehri“ ukratko ćemo se osvrnuti na status silovanih žena u islamu, ponukani jednom upečatljivom rečenicom:
Zovem se Zehra. Ime mi je po Poslanikovoj kćerki dala moja majka koja me je za svoga života i rodila i sahranila, a još sam živa (str. 54).
Prvi koji je u tragediji rata iz duboke ljudske i vjerničke potrebe uputio Poruku silovanim ženama, a zbog činjenice da se nijedna Institucija nije oglasila po ovom pitanju, bio je Ahmed-ef. Mešić, iz Tuzle. Poruka je objavljena u časopisu Islamska misao (XV/155: 25-27, 1993. god.). S obzirom da je bio Kadija i da je mogao dati relevantno islamsko-teološko stanovište o ovom pitanju, a u nedostatku društvene reakcije, Ahmed-ef. je to smatrao svojom ličnom dužnošću (fardulajn). Kako je u Poruci kazao Ahmed-ef., po učenju islama silovane žene spadaju u kategoriju šehida, a rangirane su u tri grupe: prva su žene-šehide koje su najprije divljački silovane, a onda još divljačkije ubijene;druga su, žene koje su silovane, pa onda zatrudnjele bez mogućnosti da se oslobode tog tereta; treća su žene koje su samo silovane …, ali one su, eto, Allahovom voljom (sudbinom) ostale u životu i bez trajnijih posljedica ovog divljačkog čina prema njima.
U Poruci Ahmed-ef. ističe da njegova poruka ni po kom osnovu nije obavezujuća, nego da joj je jedini cilj da bude utjeha i razgovor u nevolji mnogima.
Dakle, Zehrina konstatacija iz gornje rečenice a još sam živa korespondira u odnosu na ovosvjetovna mjerila i relacije, ali kao što nas uči Božija Riječ (al-Baqara: 154), sve naše silovane kćerke, majke, sestre zato što su šehide su vječnožive.
Na kraju, jedno veliko hvala odvažnoj, ponosnoj i dostojanstvenoj Zehri Murguz na njenoj volji i hrabrosti da posvjedoči bolnu istinu, ali i autorici Enisi Grabus, pripadnici mlade generacije koja ne pamti ratna zbivanja, ali je studijom pamćenja Život u pramenu kose dala svoj pečat da autentična povijesna istina, na ravni kolektivne memorije, ostane zabilježena za buduće generacije, kao opomena i pouka.
Organizacija za promociju pozitivnih vrijednosti u društvu “Bahar” se svrsrdno zahvaljuje poštovanoj dr. Mubini Moker, kao i Redakciji magazina Bosanska Sumejja na podršci i prostoru kojeg daju važnim temama.
Tekst možete pročitati i u magazinu Bosanska Sumejja na ovom linku.