Petak je, cik zore. Provirih kroz prozor ka nebu, vedro je. Sinoć nisam oka sklopila, da li od uzbuđenja ili strepnje ni sama ne znam. Danas će stići, mora stići. Znam to, osjećam da će me ovaj put pozvati i primiti. Rekli su da trebaju učiteljicu, a već su im dvije otkazale. Trebam tu službu. Jedva kraj sa krajem sastavljamo. Svega smo željni.
“Šta si se tako ushodala, vidi koliko je sati, deder pristavi da popijemo po findžan”, reče babo. “Neka babo, pit ćemo kad se vratim, slatku, vidjet ćeš, eto mene brzo ću, idem do pošte.” “Dobro kćeri kad moraš! Lijepa ti je ta rozava mahrama, ista si svoja mati”, tiho reče i zašuti. Znao bi tako zašutiti pa danima ne progovoriti. Otkad je mati preselila, ima tome već tri godine, svako jutro u isto vrijeme pijemo kahvu. Uglavnom šutimo, svako svoju muku muči, babo popije gutljaj pa odhukne i tako nekoliko puta. Kako koja teška misao naleti
uzdah je sve teži. Ponekad nam je isto na pameti, al’ ne govorimo. Ne želimo jedno drugom pristajati na muku i rane dirati.
Babo već godinama nije u službi. Pozvaše ga dušmani jedno jutro i rekoše: “Huseine, lažu na tebe da si bio u džamiji u petak.” “Ne lažu gazda Ibro, bio sam i ne stidim se svoje vjere, Bog me duži, a treb’o bi i ti ići, jesi li musliman ili nisi!” odgovorio je.“Jel’ tako?” upitao ga gazda. “Tako i nikako drugačije!” “Onda ti nemoj više na posao dolaziti, zna se red, a ti ga ne poštuješ.” Babo tog dana nije bio tužan, nije čak ni zašutio. “I bolje je ovako, džaba im njihov red!”, govorio je. Dali mu neku otpremninu što ga sljeduje pa on kupio dvije koze. Od toga smo živjeli, Nismo bili gladni. Nije izlazio često, a kako je mati preselila skoro pa nikako.
Jutro je prohladno, mahala se budi. Brzo sam strčala kaldrmom bojeći se da će klepet nanula probuditi narod pa će pomisliti: “Šta se ova uzoholila, 24 klepeće li klepeće”. Ma nek se probude. Danas je mubarek. Samo, kako ću babi reći? Kako će podnijeti da njegova mezimica ode u tuđinu, da radi sa tuđom djecom? Još ženska glava, sama bez muža i brata. Golemo je to prihvatiti, golemo.
“Trebaš svoju rađati i odgajati!”, govorio je dok me pratio u Sarajevo. “Pa, svoje i tuđe i moje ćeš Mino,” kikotala se moja rodica Hajra, “Šta fali hadžija Huseine?” Svi su ga zvali hadžija, a hadž nije obavio. Prodao je neku njivu što mu je rahmetli dedo ostavio, a onda mene u učiteljsku školu u Sarajevo poslao. Al’ je bio onako kako hadžija treba biti, u svemu. Valjda zato.
Stigla sam tačno u sedam, tek su donijeli poštu. Ni pošteno vrata otvorila nisam, a već mi je poštar rekao da ima pošte za mene, pružajući mi veliku bijelu kovertu. Znala sam da će doći. Prvo sam je prislonila na grudi, možda ću osjetiti šta piše. Neka me strepnja mori. Šta ako me odbiju, šta ako me pozovu da dođem? Nema treće. I jedno i drugo treba prihvatiti, od Boga je.
Srce mi brzo zalupa, dlanovi orosiše, otvaram i čitam, ne vjerujem pa se ponovo vraćam, jel’ to meni poslano, da nisu pogriješili ime? Nisu … ime je moje. “Što si tako ublijedila kćeri. Da se nije šta desilo onoj ti tetki što imaš u Olovu?” upita poštar.“Nije, tetka je hvala bogu dobro, ovamo nešto, za službu učiteljice.”“Jel to u Gradini, kažu da se ne mogu na dobru učiteljicu namjeriti. A, kako će ti babo sam ostati? Samo ti za svojom nafakom. Da nisi džaba u školu išla. Pa poslije babu na hadž opremi”.
Izašla sam iz pošte i sjela na klupu da još jednom pročitam:
Drugarice Emina,
Želimo vas primiti u službu učiteljice u selu Gradina. Imamo uslov, da se moderno svjetski oblačite, tako mora. Ovo je miješano selo muslimanskog i srpskog življa, složno živimo i o svemu dogovaramo. Svi su pristali, samo taj uslov treba ispuniti. Vraćamo vam fotografiju.
Pozdrav, javite odluku.
Upravnik Izet.
Kako modernije, šta to oni misle? Mogu se modernije obući, suknju malo kraće porubiti, imam za početak dvije svilene košulje, a poslije ću se snaći. A, mahramu imam ovu rozu i onu zlatno žućkastu što mi je tetka donijela, imam i nebo plavu što mi je mati rahmetli kupila, ta mi je najdraža. Dimije i zar ću ostaviti, neću nositi. Nek’ imam kad babi dođem.
Nek’ su mi vratili sliku, trebat će mi. Nešto su napisali na njoj: bez marame. Šta znači bez mahrame, kako bez mahrame? Ne mogu se slikati bez mahrame. Otkad sam se pokrila sa svojih nepunih jedanaest godina prije bih bosa i po trnju hodala, al’ bez mahrame ne mogu. Neka mi struja kroz tijelo prođe, udari vrućina u obraze, ostadoh bez glasa. Kao da se nebo sručilo na mene. Znam, oni me prihvataju, ali da skinem mahramu. Mogu im biti učiteljica, ali bez mahrame. To je njima moderno.
Ne znam ni kako sam stigla do kapije naše avlije. Babo je već čekao sa kahvom na stolu. “Hajde kćeri Emina, ponos babin? Hajde srkni jednom pa pričaj babi gdje si bila. Slađa je, baš kako ti voliš. Sipaj sebi i varenike, ima.” “Odgovorili mi, primili me u službu.” “Pa lijepo kćeri, a kad ideš?” “Idući mjesec počinje škola, bezbeli ću onda trebati. To ti je u Gradini, nije daleko. Eto me za tri sahata autobusom, ako ne i prije. Samo…” “Šta samo?”, upita me radoznalo.“ Rekoše da se moram lijepo obući, nekako moderno.” “Pa obuci kćeri, to je sad takvo vrijeme, mora se biti moderan.” “Ti to stvarno misliš babo?” “Mislim, mislim! Hairli da bude.” “Al ’kako ću ja to babo?” “Fino kćeri, kako svijet tako i ti.”
Nismo više o tome progovarali.
Babo je zašutio. Jel’ to što mu čeljade ode iz kuće, a on ostade sam ili onako, ne znam.
Sutradan sam im poručila da pristajem, a onda i oni meni par dana poslije kako im drago što sam pristala na njihove uslove i da će me čekati idući četvrtak na stanici. Imaju spremnu
sobu prekoputa škole za mene. Čista i okrečena, ima krevet, stol i furna. Ako još šta bude trebalo nabaviće kad neko bude silazio u Travnik. To jutro sam pokrila onu nebo plavu mahramu od rahmetli majke. Iščešljala kosu, isplela dvije plete i podvila pod mahramu. Kad sam stigla u Gradinu svukla sam mahramu i zavezala je oko vrata da je ne vidi taj što me čeka na stanici. Ruke su mi se tresle. Od stida nisam mogla glavu podići i dobro ga vidjeti. Ispratio me do moje sobe. Samo smo dvije-tri riječi razmijenili. Vidjela sam podsmijeh na njegovom licu. Poslije sam saznala da je on jedan od onih iz školskog odbora.
Već sutradan sam počela raditi. Ujutro bih prvo krišom provirila ka tom crnom turobnom nebu kroz odškrinuta vrata, a onda brzim hodom do škole. Uglavnom sam samo djecu viđala. Kada bih se na kraju dana vratila u svoju sobu, navukla bih zastore na prozore i stavila mahramu. Jer meleki su sa mnom na večeri. Po selu su govorili kako je učiteljica plaha i divlja, neće na sijela i igranke, bježi od svijeta. Patila sam, nisam bila sretna. Osjećala sam da tu ne pripadam. Po hiljadu puta sam se pitala što mi je to trebalo. Plakala bih za ocem, majkom, za onim što sam postala. A, nisam imala kome reći, jer ko bi me razumio? Tješila sam se da je babo rekao da tako uradim, bar mislim da jeste, nisam sigurna. Da sam ga bar priupitala. Možda sam se bojala odgovora.
Zašto mi nije rekao onaj dan kad me pratio u Gradinu, ostala bih, ne bih otišla. Bila sam slaba, ispijena. Ponekad danima nisam ni jela ni spavala. Pravila sam se da to nisam ja, da se ne radi o meni, nego nekom drugom. Kao da mi je pamet oduzeta, tuđa glava, tuđe tijelo. To nisam ja. Obamrla sam i prazna izvana i iznutra. Sve mi bilo svejedno. Nikakve slasti ni u čemu nisam osjećala.
Radila sam tako više od mjeseca, dok jedno jutro komšijsko dijete ne utrča u dvorište škole, k’o bez duše. “Učiteljice, požuri ima pismo za tebe!” Brzo sam stigla do pošte. Sigurno je greška. Možda su poslali učiteljici što je prije mene radila. Pa da i to razjasnim.
Dali su mi papir u ruke, telegram:
Za mladu učiteljicu. Hitno. Babo preselio. Dženaza sutra…
Moj babo, babuka, onaj što me je na svom krilu othranio. Moja stijena, sve moje. Samo njega na dunjaluku imam. Ne može tako. Ne vjerujem. Lažu me, hoće da dođem da ga vidim. E, vala sam i mogla otići, šta mi fali. Poželila sam babu.
Na kućnom pragu me dočekala tetka iz Olova. To je bila očeva jedina sestra.“Kćeri moja, haman mu srce prepuklo. Znaš kako mu je bilo kad ti je majka rahmetli preselila, pa i godine su. Kako si ti otišla bio je slab. Žalio je za tobom, al’ je bio ponosan na tebe. Jučer mu Himzo bio i nešto mu reko. Samo je zašutio, ništa više nije prozborio ni kap vode u usta uzeo. Jutros ganisu mogli dozvati, bezbeli je u snu preselio. Nek se makar nije napatio. Puno si omršala.”
“Šta mu je rekao tetka?” upitah.
“A ko narod, zli jezici lažu. Reko mu je da si se ti otkrila i gologlava hodaš po Gradini. To mu je rekao. Da si eto prodala vjeru za večeru. I da svi o tome znaju. Jel de nisi tetkino, živa bila, reci tetki.”
“Nisam tetka, nisam.”
Pod mojim nogama se tlo izmaklo, nebo zacrnilo. Dok me tetka umivala naučenom vodom, čvrsto sam stezala mahramu na glavi kao da će mi je neko sa glave strgati i vidjeti onda dvije pletenice. Pa zar ću babi umjesto ihrama ćefine bijele krojiti.
Tu veče sam sama zanoćila u kući. Ujutro sam ispekla kahvu, sama je popila, nikad gorču i čemerniju. Isti dan sam javila upravniku da se neću vratiti u službu, ne mogu ugasiti oganj i kućni prag ostaviti. Nek’ se snađu. Ja nisam ono što traže. Da mi pozdrave dječicu i pošalju moje stvari.
Nekoliko dana poslije, poslali su kofer sa mojim stvarima po nekom radniku iz sela. Na vrhu kofera pismo od djece. Nevještim rukopisom ispisano za najbolju učiteljicu i crtež modro plava svilena košulja, duga crna suknja i dvije pletenice. To sam ja, djeca me nacrtala. Moja slika, al’ bez mahrame. Kako bez mahrame?
U koferu majkina nebo plava mahrama. Prislonila sam je licu, pomirisala i pokrila glavu. Počela sam se tresti, plakati. Kao da sam prvi put bila svjesna situacije. Pogriješila sam majko, oče pogriješila sam! Bože, oprosti mi! Zna se šta je preče. Kako ću pred Boga stati, kako ću sebe u ogledalu pogledati, kako?
Izdala sam sebe, izdala sam vjeru! Prodala sam svoj ponos i obraz, bogatstvo za šaku jada i čemera! Dala sam svoju sreću za tugu, tamnicom prostranstvo zamijenila!
Dala sam svoje nebo za kišni oblak!
Dugo sam poslije žalovala i godinama se krila od svijeta i od sebe. Ponekad bih se zamislila, a onda opipala glavu da vidim jel’ mahrama na mjestu. Ogledala u kući sam bijelim čaršafima pokrila. Bezbeli se nisam u oči mogla pogledati.
Jedne večeri u suzama čvrsto sam zaspala. Otac mi u san dođe i reče da ne hatori, sve halali. Kao da sam planinu sa prsa skinula.
Dvadeset godina nikome o svojoj tuzi i sramoti nisam pričala. Nikad se nisam kako treba oporavila i čestito nasmijala.
Udala sam se u drugo selo, rodila kćerku i po rahmetli majci je nazvala. Bog mi je samo nju dao, ona mi je vazda bila najveća radost i briga.
Dok stojim na peronu, pratim je u bijeli svijet i guram joj u ruke šal što sam skoro isplela tiho joj po stoti put ponavljam:
“Čuvaj se kćeri i ne daj svoje nebo nizašta!”
Autorica: Alma Švraka
Odlomak iz Knjige Osnažena hidžabom.