Piše: Ševka Kulovac
Juli je. Ljeto, sunce, odmor od svakodnevnih obaveza – za većinu svijeta, to je ono što predstavlja mjesec juli.
Ovdje, juli je hladniji od decembra u Sibiru.
Ovdje, juli je mjesec u kojem više ni ptice ne pjevaju veselo.
Ovdje, u ovim bosanskim brdima i dolinama, juli je mjesec u kojem majčin vapaj odjekuje jače nego inače.
Jula 1995. godine, u Srebrenici – zaštićenoj zoni UN-a, snage takozvane VRS umarširale su u Srebreni grad, dostigavši vrhunac onog što su započeli skoro četiri godine prije – genocid.
O Srebrenici su pričane priče, donošeni dokazi, usvajane i odbijane Rezolucije, prihvatana krivica i odbijana ista, negirane one primarne, sekundarne i tercijarne grobnice u kojima je majka sastavljala kosti svoga sina jedinca, posipana sol na ranu duboku skoro tri decenije.
O Srebenici su pričane priče, a nikad nijednom nije uspješno opisana bol za djetetom, ocem, bratom, mužem – onim sa čime svaki dan posljednjih dvadeset i osam godina žive naše majke, kćeri, sestre, supruge.
O Srebrenici su pisani stihovi, a nijedan nije približio očaj oca koji svojim očima gleda sina koji mrtav pada od agresorske ruke.
Srebrenicu riječi ne mogu opisati, niti stihovi dočarati sparinu tih nekoliko dana jula 1995. godine, kada su u redu čekali, nadajući se da će njihovi dželati biti „dobri“ i da će sve biti brzo gotovo. Ta se sparina, u srebreničkom zraku, osjeti i danas.
Kad dođeš u Dolinu bijelih nišana, riječi utihnu. Glas se izgubi, oči zasuze, suze postaju dove i pogledom dok prelaziš očima preko nišanskih čalmi u mirnim Potočarima, shvatiš da ti ni ta sparina ne smeta, šutiš i osluškuješ tišinu, gledajući poneku staricu kako sjedi kraj nišana učeći Ja-sin.
Daš se u razmišljanje, danas, 28 godina nakon genocida u Srebrenici, na sceni je zadiranje u majčinu ranu posljednjom fazom genocida – negiranjem. Mučiš, ubiješ, zakopaš, otkopaš, opet zakopaš – i tako skoro 10.000 puta – pa kažeš „NE! To je laž, mi to nismo radili, to se nije desilo!“ Oni koji su bili rukovodioci genocida, danas truhnu po bjelosvjetskim zatvorima, osuđeni da do kraja života sjede u ćelijama i čekaju smrtni čas, odlazeći Tamo gdje će Najpravedniji Sudija donijeti presudu.
U toj tišini i sparini, zapitaš se – Bože mili, kako li je bilo njima dok su čekali, tog jula 1995, ne znajući gdje će završiti, na slobodnoj teritoriji ili nekoj od masovnih grobnica? Odgovora nema, i neće ga biti. Ostaje vjera u Milostivog, da će srebrenički šehidi biti svjetlo ummeta na Danu polaganja računa.
A majka… Sjedi na svojoj verandi, u svojoj Srebrenici, gledajući u sokak kojim je sin jedinac dolazio iz škole, nadajući se i maštajući o tome da će se jednog dana vratiti. I tako svaki dan, dok i ona ne sklopi oči moleći Gospodara da se Tamo sa njim sretne.
Molimo Te, Bože Svemogući,
neka tuga postane nada!
Neka osveta bude pravda!
Neka majčina suza bude molitva:
da se nikome nikad
ne ponovi Srebrenica!