Piše: Maksida AGIĆ
Mentalitet osobe podrazumijeva način razmišljanja, poimanja svijeta i njegovog funkcioniranja. Ovaj koncept ima svoje postavke u svim aspektima razvoja jedne ličnosti do te mjere da postoje kulturološke odrednice kojima se objašnjava (mentalni) status jednog naroda, skupine ili pojedinca.
Poznato je kako su u nepisanim, narodnim ‘mudrostima’ opisani balkanski narodi, ili kakav glas ‘bije’ Italijane i Špance, Francuze npr, i slično. No pored ovakvih opisa, mentalitetu pripadajau i definicije poput: ”poduzetnički mentalitet”, ”sadakanski mentalitet”, ”neradnički” itd.
No, kad i u kojim okolnostima se formira mentalitet?
Naše su prve životne lekcije ustoličene u najranijim sjećanjima. U njima je sadržana energija onih koji su nam se prvi obratili, načini na koje su nam emocije iskomunicirali, kako su, ili nas nisu, voljeli. Kroz ta sjećanja, mi smo učili prvu istinu o sebi, o poštovanju, uvažavanju, svojoj osobi i onome što nam, od Boga pripada. Kroz učenje samopoštovanja, utiremo prve staze pripremajući se za svoj životni put.
Kroz okolinu kojoj smo izloženi formiramo mišljenje o sebi, doživljavamo se (bez)vrijednim, učimo o (bez)vrijednostima i o tome kako sebe pozicionirati u tom smislu. Taj osjećaj vlastite vrijednosti pomaže nam da osvijestimo šta znači imati pouzdanje u sebe, svoje talente, interesovanja, kompetencije. Samopouzdanje je uvjerenje da smo sposobni razmišljati, učiti, donositi odluke, nositi se s promjenama.
Samopouzdana osoba ima mogućnost da kvalitetno radi na vlastitim potencijalima – emocionalnim, socijalnim, profesionalnim, ukoliko su uspješno prevaziđene faze emocionalnog razvoja u dječijoj i tinejdžerskoj dobi. Naše se kompetencije, osim vrijednim radom i zalaganjem grade i kroz emocionalnu podršku ljudi koji su u našem svijetu kvalitete, koji su naši resursi. Ta snaga, ukoliko izostane ili postane svoja suprotnost, u velikoj mjeri, često opstruira pojedinca u njegovom rastu i razvoju.
Duhovno, emocionalno uskraćena osoba nije u mogućnosti da ima viziju koja će biti u funkciji njegovog prosperiteta.
Naime, naše se kompetencije ‘hrane’ našim unutarnjim govorom, porukama koje naša podsvijest šalje našoj svijesti o tome ko smo mi zapravo. Podsvijest UVIJEK govori istinu o nama, onu u koju ona, podsvijest, vjeruje!
Stoga, ukoliko su poruke iz naših prvih sjećanja bile poruke podrške, ukoliko se sjećamo da smo bili voljeni, dostojanstveno, u istini, to je koncept koji će nam dati bazu za kvalitetnu gradnju.
No, ukoliko su poruke iz materinske škole bile poruke zanemarivanja, nedostatnosti, ataka na našu prirodu, naš (mentalni/duhovni) rast i razvoj neće biti moguć dok se takve emocije ne procesiraju i dok im se, tako negativnima, ne oduzme snaga.
Izjave kao što je, npr: Ti nikad ne pospremaš sobu!, Uvijek praviš nered!, Uvijek kasniš!, jasno imputiraju na osobnost pojedinca, što je degradirajuće. Jer, zar neko kasni BAŠ svaki put?!
Upućene od ljudi koji su nam važni, u određenom periodu razvoja djeteta, ovakve poruke postanu njegova istina, ozbiljno utiču na formiranje mišljenja o sebi, te, ukoliko se ne zamijene obrascima koji su dijametralno drukčiji – u istini – postaju obrazac kojeg pojedinac u odrasloj dobi očekuje od društva u kojem živi.
Otuda pojedinci koji se boje kazati svoje mišljenje, koji nisu u mogućnosti, emocionalno zauzeti se za svoja prava, koji, na koncu nemaju kapacitete da samostalno, kritički i analitički prilaze životnim izazovima.
Prepoznaju se po tome što je njihov ‘jezik ljubavi’ ogromna, neopravdana briga, strah, zabrinutost – često bez mogućnosti za selekcijom ozbiljnosti problema. Brinu se za sebe, za druge, za sve! Prosto su, hodajuća briga…
Kako u takvoj konstelaciji mentalnih snaga postići uspjeh?! Onaj individualni, porodični, profesionalni, a onda da se, kao kad kamenčić ubacimo u vodu, to dobro širi ciklično, na društvo…
Činjenica je da se obrasci koji ne funkcioniraju moraju zamijeniti novima, koji su nam funkcionalni. Emocionalni ožiljci koje svi nosimo, traume, stresovi… dio su našeg razvojnog puta. Svakog od nas. No, važno je na ono iz prošlosti što nas je zakočilo, pogledati iz drukčijeg, drugog ugla.
Sistemska podrška je ključ procesa. To znači da je temeljno važno okružiti se ljudima koji su za nas resursi, emocionalno, snagom produktivne percepcije, a onda i na način da smo spremni da prevladamo trenutke iz prošlosti, da se suočimo, otvorimo, priznamo (sve što nam je potrebno), riješimo praktično – ukoliko je to moguće – no ukoliko nije, da, prosto, otpustimo. Pustimo, oprostimo sebi, zavolimo se, sve sa ožiljcima.
Niko nam o tome ne priča, no istina je da smo mi, ljudska bića, opskrbljeni snagom, pameću, vještinama koje nam mogu istinski pomoći na našem putu ka uspjehu. Uspjehu koji podrazumijeva sreću za nas. Dakle, onom autentičnom putu, koji je samo naš!
Važno je razumjeti da ono što ne možemo promijeniti, trebamo otpustiti, a ono što možemo, odvagati je li vrijedno da ulazimo u odnose konflikta, stresa… ili naša snaga leži u nekoj drugoj opciji.
Ključ uspjeha u odnosima je komunikacija!
Ona komunikacija koja je ima za cilj rješenje – prije svega ono koje je dobro po nas.
Stoga, naš put ka iscjeljenju, preoblikovanju ličnosti u funkcionalnu s krajnjim ciljem osobne sreće, neminovno kreće s pozicije učenja. Učenja o sebi, vlastitim snagama, resursima, unapređujući kompetencije koje nas učvršćuju emocionalno, socijalno, profesionalno.
Put istine jedini je put upotpunjenja čovjekovog s krajnjim ishodištem u osobnoj sreći.
Emocionalne ožiljke ne možemo izbrisati, no možemo izblijediti sjećanja na njih čime im uzimamo na važnosti i emocionalnoj snazi.
Ljudska su bića fascinanta.
Posjeduju energiju koje često nisu svjesni. Fokusirajući se na rješenje, umjesto na probleme umnogome skraćujemo naš proces iscjeljenja.