Mila moja,
došla sam ti opet, tiše nego prošli put. Kao što i Ramazan odlazi, gotovo tiho kao na prstima, ne naglo, nego lagano, dovoljno nečujno…
Sjećaš li se kako si na njegovom početku imala želje? Dove koje si ponavljala. Strahove koje si nosila. Nade koje si spuštala svaku večer prije nego tvoja čula okuse one pripamljive mirise iftara.
Prije nego nastaviš… stani na trenutak i pogledaj sebe. Ne ono što si dobila. Nego ono što si postala.
Jer kraj Ramazana nikada nije kraj priče. Ni nadanja. Ni planova. Ni dova. On je ispit čije rezultate vidiš ne na zadnjoj teraviji, ne prvog dana Bajrama, kada ne budeš skidala osmijeh sa lica, već tek kada Bajram prođe, kada dođu oni dani, obični, koji liče svi jedan na drugi.
On je ogledalo. Ogledalo u kojem vidiš: koliko si omekšala srce, probudila dušu, koliko si se vratila sebi, koliko si naučila da šutiš pred Onim koji sve zna.
Mila moja, najveća spoznaja koju Ramazan donese nije ispunjena dova. Nego srce koje je naučilo kako da se smiri samo pred Njim, ne pred svojim željama već samo pred Njim.
Ramazan te nije naučio samo kako da postiš.
Naučio te kako da se zaustaviš. Kako da ne reaguješ odmah. Kako da ne izgovoriš sve što osjetiš. Kako da ne potrčiš za svakim osjećajem kao da je istina. Naučio te da između impulsa i reakcije…postoji prostor. A u tom prostoru…nalazi se On.
I možda si prvi put osjetila: da nisi sama ni kad nema odgovora.
Reci mi, mila moja… jesi li primijetila kako si tokom ovog mjeseca manje tražila od ljudi?
Kako si manje objašnjavala sebe? Kako si više šaputala Njemu, nego svijetu?
To su tvoje pobjede. Nevidljive, ali teže od svega što si mislila da moraš osvojiti. Od svega onoga što si mislila da moraš dokazati svijetu da možeš.
Jer vidiš, Ramazan ne dođe da promijeni tvoju sudbinu preko noći. On dođe da promijeni način na koji nosiš svoju sudbinu.
I zato sada, kada se dani ponovo vrate u svoju uobičajenu brzinu. Kada se buka svijeta opet približi tvom srcu… nemoj misliti da je sve završeno.
Prava kušnja tek počinje…
Hoćeš li sačuvati ono što si naučila u tišini? Ono što si spoznala u zadnjoj trećini noći dok je svijet šutio a ti Njemu šaputala?
Hoćeš li i dalje birati smirenost, i kad više ne bude ovog posebnog hala da te podsjeti?
Hoćeš li i dalje spuštati svoj pogled, i kad više ne osjećaš onu ramazansku svetost u zraku?
Hoćeš li i dalje razgovarati s Njim, i kad noći ne budu nosile isto obećanje kao Lejletul-kadr?
Mila moja,
Ramazan nikada ne odlazi od onoga ko ga je zaista upoznao. Od onoga ko ga je zaista prigrlio u srcu.
On samo promijeni oblik. Postane tvoja svakodnevna borba da ostaneš blaga. Tvoja odluka da ne uzvratiš na ružno. Tvoj zikr dok hodaš kroz dan. Umorna. Tužna. Izgubljena. Postane način na koji voliš. Na koji čekaš. Na koji se oslanjaš.
I možda je to najveća spoznaja od svih: da nisi ista.
Ne zato što si dobila sve što si tražila. Nego zato što si spoznala da ne moraš dobiti sve da bi bila sretna, pred Njim i pred sobom.
Sada znaš… da te Allah čuje i kada ne vidiš znak. Da te vodi i kada ne razumiješ put. Da ti daje i kada uskraćuje.
I zato večeras, dok zatvaraš ovaj mjesec u svoje srce, nemoj brojati šta je ostalo neispunjeno. Broji koliko si puta izabrala Njega. Jer to je jedino što nikada neće biti izgubljeno.
A ja ću te opet čekati. Ne u Ramazanu, nego u onom miru koji si ponijela iz njega.
Tu ću te sresti. U tvojoj tišini koja sada zna Kome pripada.
Do narednog susreta, grli te tvoja Bahar.
Piše: Selma Topalović