Piše: Maksida Agić
Začuo se poznati zvuk s telefona. Ovih dana često dobijam poruke od iste osobe. Iako sam zauzeta poslom pa telefon provjeravam tek na pauzi ili na kraju dana, po zvuku znam da piše ista osoba.
- Znaš, za posebne ljude imam posebne zvukove. Tako, i prije nego pogledam poruku, znam ko je.
- To je baš lijepo, kažem – nekako posebno.
- Da, ljudi su moji najvažniji resursi.
- Šta je pisalo u porukama?
- Problemi – nasmijala se, ali nekako tegobno, kao da joj, ipak, nije do smijeha.
- Pa, kako stvari stoje s tim?
- Mah, velika je to odgovornost, to da slušaš, pokušavaš da pomogneš, ljudski je život u pitanju.
- Pa sad, da malo ne pretjeruješ, je li došlo baš – do života?
- Heheh, meni se često tako čini, valjda što me strah da svojim riječima ne načinim kakvu štetu pa sam često preumorna. I uplašena.
- Dobro je da to razumiješ. Pomažeš li sebi nekako?
- Ne znam, da budem iskrena. Zaista ne znam. Moja percepcija ljubavi je da poštujem ljude, osjećam se počastvovano i osnaženo kad sam pri ruci prijateljima, ali, moram priznati da osjećam da me ne vide.
- Ne vide te?
- Ne vide. I ja imam emocije. Teške dane. Potrebu za savjetom. Da budem tužna i ljuta, da se smijem i pretjeram, da nisam, svakog trenutka!! – učitelj.
- Oo, čujem neke šumove u komunikaciji…
- Da.
- Jesi li razmišljala o nekoj strategiji?
- Onako… Ne znam…
- Svjesna si da je važno da postaviš granicu? Inače će prijateljstvo puknuti.
- Eh, da je samo to jedno…
Svjesna sam, ali kao da me stid…
Znam da nije moja odgovornost da popravljam svakoga.
Da je uredu da slušam druge ljude, ali da se ne sekiram.
Uredu je i da kažem ‘NE’.
Da je za mene korisno ako postavim granicu i da je to znak da poštujem sebe.
Nema ništa loše u tome da ponekad sebe stavim na prvo mjesto.
Da nije dobro da preuzimam odgovornost za tuđe propuste.
- To je istina i potrebno je svima nama. Inače nećemo biti u mogućnosti da raspolažemo svojim resursima, ali i one koje volimo usporavamo u njihovom razvoju.
- Slažem se. Kako često to smetnemo s uma.
Da i sama ljubav mora imati granicu.
Neke su granice stvarno dobre za nas.
- Jesi li pokušala trenirati?
Čestitam ti kako si teoriju ozbiljno savladala!
- Razmišljam često o tome. Vizualiziram, u mislima razgovaram s prijateljima o onome šta mi je važno. Nisam se još usudila u zbilji…
- To je sjajno za početak. Mozgu je potrebna elastičnost. Zato to zovu mindset.
- Da. Zato često zamišljam kako govorim da imam pravo da se osjećam neraspoloženom za ‘teške’ razgvovre. Ili razgovor uopće.
Da se zbog toga ne trebam izvinjavati – iako imam snažnu potrebu za tim.
Promišljam o tome da zdrave granice nisu zidovi između nas, nego unapređuju odnose.
Nekako, maštam da su moje granice neki mali otoci moje privatnosti u koje zovem goste sebi onda kad sam na to spremna, nikako bilo kad.
Ipak, većinu vremena osjećam se veoma neprijatno. Stid me. Muči me trema.
Ali, svjesna sam da moram imati granice, kako me ne bi iskoristili i zloupotrijebili.
- Tako je! Sasvim je uredu da ljudima pokažeš njihovo mjesto! Uostalom, tako je jedino fer!
Zato što ćeš, kad uspostaviš granicu biti sačuvana od mnogo, mnogo ljutnje i ogorčenosti.
Važno je da se sa sobom dogovoriš, onako kao s najboljim prijateljem: da se ne pravdaš za svoje postupke.
Svoje granice možeš postaviti ljubaznošću i smirenošću.
To ti pomaže da se kvalitetnije brineš o sebi.
To je za tvoje dobro.
Tako štitiš svoje pravo na izbor.
Svoje dostojanstvo.
Znaš, oni koji daju moraju postaviti granicu, jer oni koji uzimaju to ne rade.
- Da, razmišljala sam o tome.
Zaista mi je važno da sam u miru sa svojim vrijednostima.
Nije dobro da sam dostupna nauštrb svoga zdravlja.
Želim ti reći da ipak osjećam kako jačam. Iako mi je neprijatno kad se pokušam zauzeti za sebe, primjećujem da je svaki put lakše.
Jer, ako me moji prijatelji zaista vole, poštovaće moje granice.
Ne trebam raditi ono što ne želim.
Mislim da je moguće poštovati osjećaje drugih ljudi, ali u isto vrijeme biti u miru sa sobom.
Vrijeme je da sama sebi dopustim da se zauzmem za ono u šta vjerujem, šta mi je važno!
To će me sigurno učiniti snažnijom ličnošću!
Jer, prosto, uredu je da se (zauvijek) pozdravim sa ljudima koji ne poštuju ono što jesam.
Moje je biće preplavila ogromna sreća.
- Ponosna sam na tebe!
Na to što želiš da učiš, što ne tražiš izgovore, što ne ‘upireš prstom’ i ne tražiš krivce, jer si dobra i zato što si se zavoljela.
Samo kad poznajemo svoje granice i kad ih poštujemo imaćemo snagu da se vinemo ka svojim dometima. A u dometima je velika sreća.
Ostvarenje.
Mir.
Svrha.
Budi dobra prema sebi, dobroto moja…
