U vremenu kada se ženska ljepota sve češće svodi na prikaz, a ne na suštinu, potrebno je ponovo otvoriti pitanje: šta znači brinuti o sebi? Da li je njega tijela ispraznost ili čin zahvalnosti? Da li je estetika bijeg od stvarnosti ili način da je oplemenimo?
Današnja žena često se osjeća umorno od pritisaka koji dolaze izvana: savršen ten, savršena odjeća, savršen dom. Ali malo ko je pita: gdje je u svemu tome duša? I gdje i šta je namjera?
Islam, za razliku od savremenih trendova, nikada nije odvajao unutrašnju i vanjsku ljepotu. Naprotiv, učio nas je da se obje međusobno hrane. Čak i ono što izgleda svakodnevno: higijena, urednost, mirisi u našoj tradiciji ima duboko duhovno značenje. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mirisao je najbolje što je mogao. Volio je čistoću prostora, tijela, odjeće. To nije činio radi izgleda, nego radi zahvalnosti i dostojanstva.
Današnji svijet je, međutim, učinio da žene ulažu u sebe iz sasvim drugih razloga. Često iz straha, a ne iz radosti. Iz pritiska da odgovore standardu, a ne da se povežu sa sobom. Iz potrebe da budu „dovoljno dobre“ prema tuđim mjerilima. Ali ženstvenost koja se rađa iz straha uvijek umara. Ona troši, ne gradi. Ona iscrpljuje, ne oslobađa. Zato je važno vratiti se na početak: briga o sebi nije luksuz. Ona je amanet.
Njegovanje tijela ne znači robovanje izgledu. To je način da se poštuje tijelo koje ti je dato. Kada vodiš računa o koži, to nije samo estetika to je zahvalnost za organ koji te čuva. Kada se lijepo obučeš, to nije samo moda to je poštovanje prema sebi. Kada dom učiniš mirnim, čistim i ugodnim, to nije samo uređenje to je priznavanje Allahove milosti u prostoru u kojem živiš.
Uzvišeni Allah kaže: „…Allah zaista voli one koji se mnogo čiste.“ (Kur’an, 2:222)
U vremenu u kojem prevladava površnost, ova poruka zvuči kao poziv na povratak sebi. Nije suština u luksuzu, nego u svijesti. Nije cilj u savršenstvu, nego u zahvalnosti. Jer ženstvenost koja raste iz zahvalnog srca ima drugačiju svjetlost: smireniju, dublju, iskreniju. Ona se ne nameće, nego se osjeti. Ona ne govori glasno, ali ostavlja trag.
Njegovanje ljepote iznutra počinje onog trenutka kada shvatiš da tvoje tijelo nije teret, ni projekt, ni predmet usporedbe nego poklon.
Upravo zato, njegovanje ljepote može postati ibadet ako ga prati ispravna svijest. U vremenu kada se sve pretvara u prikaz, možda je najveća ljepota ona koja je tiha. Ona koju živiš, a ne izlažeš. Ljepota koja donosi red u tvoju unutrašnjost, a ne samo u tvoj Instagram feed. Ljepota koja odražava mir duše, a ne ritam trendova.
Jer žena koja se njeguje iz ljubavi, a ne iz straha živi drugačije. Kreće se drugačije. Diše drugačije. I njena prisutnost, bez obzira na to koliko je tiha, kaže dovoljno: da ljepota nije cilj, nego zahvalnost Njemu zato što nam je poklonio.
Piše: Selma Topalović