Piše: muallima Dženita Mušinbegović
Svako od nas najbolje poznaje sam sebe. Znamo svoje istinske vrijednosti, svoje slabosti i ona područja gdje smo ponajviše tanki i na čemu trebamo poraditi. Svaki čovjek ima neprijatelja u svojoj nutrini u obliku strasti i poriva koji ga, ukoliko ga ne savlada može podmuklo uništiti, a da toga ne bude ni svjestan. Ugađajući svojim strastima čovjek često misli da time “drži do sebe” pa vremenom postane zanesen sobom do te mjere da u njemu otupi osjećaj za postojanje i potrebe drugih. Jedna od bolesti srca koja ima štetno djelovanje na međuljudske odnose, a usko je povezana sa sebičnošću i pohlepom jeste pretjeran osjećaj vlastite važnosti ili samodopadljivost.
Uzroci egocentričnog ponašanja i njihovo suzbijanje
Osoba koja stavlja sebe u središte pod snažnim je utjecajem šejtana koji joj omili i uljepša vlastito biće pa potpuno zanemari prisustvo drugih, njihove potrebe i osjećaje. Ljudi sa velikim egom često su opsjednuti svojom ličnošću, nemaju sposobnost da slušaju druge, teško pristaju na kompromis i vjeruju da su samo njihove ideje najbolje. Takvi se teško uklapaju u društvo, odbacuju savjete drugih i smatraju da su njihova mišljenja i način života najvažniji, što na kraju dovodi do razočarenja i neuspjeha.
Različiti su razlozi zbog kojih ljudi pokazuju egocentrično ponašanje. Jedan od njih je i neovisnost o drugim stvorenjima. U trenutku kada se čovjek osjeti neovisnim počinje njegove arogancija i oholost. „Čovjek se uistinu uzoholi, čim se neovisnim osjeti“, kaže Uzvišeni Allah u suri El-Alek.
Zauzimanje visokog položaja ili funkcije u određenim životnim periodima i situacijama predstavlja plodno tlo za klicu egoizma. Naime, Gospodar svjetova pojedinim ljudima dozvoli da jedno određeno vrijeme upravljaju stvarima shodno svojim željama i prohtjevima. Na taj način pojedinci stvore osjećaj da je sve pod njihovom trajnom kontrolom, zaboravljajući da je Allah apsolutni kontrolor svega postojećeg što ih dovede do ignoriranja, ponižavanja i omalovažavanja drugih. Sami sebe uvjeravaju da će njihov položaj, moć i bogatstvo ostati trajni. Manifestaciju ovog osjećaja spomenuo je i Uzvišeni Allah u Kur'anu na primjeru čovjeka koji je ušao u svoju baštu te oholo izjavio: “Ne mislim da će ovo propasti – ikada.” (El-Kehf, 35)
Imetak i ugled također mogu biti razlogom da pojedinci sebe doživljavaju kao superiorne i zaslužne više od drugih. U suri El-Kehf nalazi se divan primjer dvojice muškaraca kojima su date iste bašte. Jedan od njih, u razgovoru sa svojim saputnikom, ponosno je uzviknuo: “Ja sam veći od tebe u bogatstvu i moćniji u (broju) ljudi.” Ovaj način razmišljanja odražava aroganciju koju je pokazao Iblis kada je pred Allahom tvrdio da je nadmoćan nad Ademom, a.s.
Kao i za svaku drugu bolest srca tako i za egoizam jako je bitno preventivno djelovati. Na taj način zatvorit ćemo i najmanji prolaz šejtanu do našeg srca. Ono što nam može pomoći u borbi protiv nevidljivog neprijatelja je često prisjećanje da je svaki pojedinac Božije stvorenje, da smo svi jednaki pred Allahom Uzvišenim, bez obzira na naše ovosvjetske posjede, znanje ili izgled. Preventivni lijek je i stalna zahvalnost na blagodatima, priznanje Allahove apsolutne moći, a naše nemoći kao i razumijevanje prolazne prirode dunjalučkog života. Sve navedeno može spriječiti da postanemo pretjerano vezani i opsjednuti dunjalukom i njegovim blagodatima u vidu položaja, porijekla, znanja, ugleda, ljepote i sl. U nastojanju da kontroliramo ego nikada ne smijemo zaboraviti njegovo porijeklo jer će to sjećanje spriječiti njegovu kontrolu nad nama i našim ponašanjem.
Čuvajmo se pogrešne logike
Prvo stvorenje koje je pokazalo aroganciju spram Uzvišenog Allaha bio je prokleti Iblis. On je odbio da se nakloni prvom čovjeku iz razloga što je sebe smatrao boljim od njega. I prije nego je stvorio Adema Uzvišeni Allah je znao da će on biti jedino stvorenje kojeg će odlikovati razum i sloboda izbora. Da je Iblis znao da će ga Ademovo potomstvo preteći u zlu ne bi sigurno odbio da učini sedždu Ademu kada mu je Gospodar naredio, a to bi možda uradio i prije Allahove naredbe. Jer kada sin Ademov odabere put zla spušta se na nivo niži i od
nivoa samog šejtana, a kada odabere put dobra uzdiže se pa u ugledu kod Allaha pretekne i meleka.
Zato je Uzvišeni Allah naredio melekima da mu se poklone, a Iblisa (koji je bio među njima) je njegov ego spriječio da uradi isto pa je odbio da posluša Allahovu naredbu. ‘Zašto se nisi poklonio kad sam ti naredio?'– upita On. ‘Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače'– odgovori on.” (El-A'raf, 11-12.)
Čitajući o ovome događaju i dijalogu koji se odvijao između Allah dž.š. i Iblisa neko će se zapitati odakle Iblis u Džennetu među skupinom meleka. Naime, jedan dio islamskih učenjaka smatra da je i Iblis bio melek, međutim, većina njih smatra da on nikada nije bio melek, nego da je samo imao istaknuto mjesto u njihovom društvu. Tako Hasan el-Basri kaže: „Iblis nikada, ni jednog trenutka nije bio melek.“
Ibn Abbas kaže: „Bio je u jednoj grupi meleka koji su se zvali džini. Njihov zadatak je bio da čuvaju džennetske bašče. On je među njima bio jedan od najuglednijih, najznanijih i najpobožnijih. Imao je četiri para krila, kasnije ga je Allah pretvorio u prokletog šejtana.“
Allahov Poslanik alejhi-s-selam, u hadisu koji bilježi Muslim kaže: „Meleki su stvoreni od svjetlosti, Iblis od plamena rasplamsale vatre, a Adem, kako vam je opisano.“ Iblis je prvi koji je upotrijebio logiku, kao što navodi Hasan El Basri, ali je mu je logika bila pogrešna i to ga je odvelo u prokletstvo i propast.
U arapskom jeziku prvo lice jednine izražava se riječju „ene“ (ja), iz čega je izvedena riječ „enanijet“, što znači egoizam odnosno sebičnost. Dobro se čuvajmo ovog „ JA“ jer je ono i Iblisa prevarilo i zbunilo pa je zbog njega izazvao Allahovo prokletstvo i vlastitu propast. Neka nam u našoj borbi protiv unutrašnjeg neprijatelja budu riječi Imama Gazalije: „Kako li je čudno da se oholi i uznosi onaj ko je na svom početku bio kap tekućine, a na kraju će biti hrana za crve! Onaj ko ne prihvata istinu, nego se umjesto toga upušta u raspravu; ko nije zahvalan onome ko mu ukaže na grešku; ko ismijava ljude, i slično, pri sebi ima znakove samodopadljivosti.“