Često govorimo o reformama kao o pojmu koji pripada isključivo državnim institucijama, političarima, uredima i zakonima. Kao da su promjene nešto što se dešava tamo negdje, u prostorima daleko od nas, u rukama nekih drugih ljudi. Međutim, moramo postati svjesni toga da svaka stvarna reforma, ona koja traje i ima smisla, počinje mnogo bliže, u nama samima. U načinu na koji razmišljamo, u našim svakodnevnim odlukama, vrijednostima koje njegujemo i onima koje prešutno prihvatamo.
Reformisati društvo ne znači samo mijenjati zakone, već mijenjati svijest. A to je proces koji ne ide brzo, koji ne mjeri rezultate brojkama. Mjeri ih povjerenjem. Ne postoji reforma sistema bez reforme nas samih. Možemo mi mijenjati ministre, formirati vlade, praviti strategije i planove, ali ako ne promijenimo odnos prema radu, odgovornosti i poštenju, sve će to biti samo nova forma starog problema.
Promjena počinje u onome kako poštujemo vrijeme, svoje i tuđe. Kako se odnosimo prema poslu kad nas niko ne gleda. Kako pričamo o drugima, kako reagujemo kad vidimo nepravdu, kako čitamo vijesti, s dozom razumijevanja ili osude. Reforma se ne mjeri brojem zakonskih akata, nego brojem ljudi koji u tišini odluče da više neće živjeti u skladu s nepravdom, makar to značilo da moraju krenuti težim putem.
Naša država, koliko god zvučalo apstraktno, zapravo je samo odraz nas. Ona nije zgrada, pečat ni ustav. Naša država je svaka naša odluka, svaka rečenica koju izgovorimo, kompromis koji napravimo ili odbijemo napraviti. Kad kažemo da želimo bolji sistem, u stvari kažemo da želimo bolje ljude. A to počinje od nas.
Biti bolji znači biti svjestan, nikako savršen. Svjestan svojih grešaka, slabosti i svoje odgovornosti. Znati da promjena ne dolazi odozgo, već iznutra. Ako želimo državu koja brine, moramo naučiti brinuti jedni o drugima. Ako želimo pošten sistem, moramo početi od vlastite iskrenosti, makar ona ponekad bila neugodna. Ako želimo društvo koje poštuje, moramo naučiti poštovati i kad se ne slažemo.
Sistem su ljudi. Ljudi koji svakodnevno odlučuju hoće li izabrati lakše ili ispravno. A to smo mi. Ti i ja, onaj na šalteru, profesor na fakultetu, službenica u općini, student, novinar, ljekar. Reforma počinje u ponašanju svakog od nas koji sutra ustane i odluči da svoj dio posla uradi kako treba, da se ne opravdava i da ne šuti pred pogrešnim stvarima.
Da ne krademo vrijeme, da ne tražimo prečice, da ne gradimo svoje male svjetove na tuđem gubitku. Sve dok to ne promijenimo, svaka promjena odozgo ostat će površna. Ali kad promijenimo sebe, kad naučimo živjeti po principima koje od drugih očekujemo, tada će se početi mijenjati i sve oko nas.
I upravo ta svijest počinje odlukom da više ne pristajemo na nepravdu, nemar i pasivnost. Da ne šutimo, da ne relativizujemo, da ne živimo u “takav je sistem” uvjerenju. Jer sistem smo mi.
Biti bolji je najteži oblik odgovornosti, ali i jedini koji donosi stvarnu promjenu. A ako svako od nas, u svom malom krugu, krene od sebe, mijenja se i krug ispod, i onaj iznad njega, dok se ne promijeni sve.
To je reforma koju nijedna vlast ne može donijeti dekretom, ali koju svaki čovjek može početi danas.
Piše: Merima Buljubašić