Govor Šejle Mujić Kevrić na manifestaciji povodom Svjetskog dana hidžaba 2025, koju je upriličila Organizacija “Bahar”.
Na samom početku želim da poselamim organizatorice ove predivne manifestacije, kao i sve vas u publici. Poseban selam ide mojoj ekipi koja je samnom večeras došla iz Livna. Prije nego počnem bilo šta govoriti želim da vam otkrijem jednu tajnu. Moj večerašnji dolazak ovdje je ispunjena dova. Možda ne definirana ovako jasno, ali sam jednom davno uputila dovu Gospodaru da mi dadne da živim i radim u Livnu dok je to dobro za mene i muslimanke i muslimane Livna, a ako ću već tu biti i raditi, da moj rad bude vidljiv i drugima izvan Livna.
Nisam o tome razmišljala dok jednog dana nisam shvatila da se ta dova ostvaruje već godinama, a evo večeras se to još jednom pokazalo. Gospodar je Veliki i samo On može učiniti da živimo na jednom kraju zemlje, a da naš život i rad budu prepoznati i važni nekome ko živi na drugom kraju. I zato mi je večeras posebna čast i zadovoljstvo biti ovdje, govoriti u ime svih muslimanki iz Livna, mojih kolegica muallima, u svoje ime. Moja zahvalnost Bogu i organizatorima je, zaista, iz dubine srca, jer na ovakav način pokazujemo da nam je svima stalo do muslimana/ki u Livnu, da nisu zaboravljeni, da su njihovi životi i svakodnevna borba čuvanja vjere, tradicije i Identita važni. Hvala vam što to pokazaste na ovaj način.
Kako ste i čuli, moje ime je Šejla Mujić Kevrić. Neki od vas su čuli za moj angažman u Medžlisu IZ-e Livno. U Livnu živim i radim već 11 godina, kao muallima, koordinatorica Odjela za brak i porodicu Medžlisa IZ-e Livno. Radim i kao rukovodilac prve predškolske ustanove u Livnu čiji je osnivač Medžlis IZ-e u kojoj radim kao muallima, te kao muallima u mektebu.
Moj životni put započeo je u dalekom predratnom Bratuncu, dio rata kao dijete sam provela u okupiranoj enklavi Srebrenici, te kao izbjeglica provela veći dio svoga djetinjstva u Puračiću kod Lukavca. Nakon medrese u Tuzli i Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, Allah je odredio da život nastavim, u meni tada dalekom i nepoznatom Livnu, za koje me apsolutno ništa nije vezivalo, osim želje da radim, da budem od koristi zajednici svojim znanjem i stečenim iskustvom.
Godine 2013. ostavila sam svoju porodicu – majku i dvije sestre – u Tuzli, i zajedno sa svojim suprugom doselila u Livno. Odmah sam počela sa radom u Medžlisu IZ-e Livno koji je već imao definiranu strukturu rada i kvalitetne uposlenike. Nije mi bilo teško da se adaptiram u takvoj radnoj atmosferi.
Život s mahramom u Livnu nije isti kao u drugim gradovima u kojima su muslimani većina. Naravno, toga nisam bila svjesna kada sam došla u Livno iz većinski muslimanske zajednice. Morala sam proći fazu adaptacije. Prva dva mjeseca izbjegavala sam da izađem napolje, da budem vidljiva. Bolje sam se osjećala u kući, u džamiji, u mektepskim učionicama. Bježala sam od nečega. Dok nisam shvatila da je sve to u mojoj glavi, te da nisam nikakvo čudo sa kojeg ljudi neće skidati pogled. Bilo je to 2013. godine. Doprinosile su tome i priče naših žena iz Livna s kojima sam bila u kontaktu kroz rad, a koje su bile pod pritiskom postratne sredine, manjka samopouzdanja, te slabijeg vjerskog osjećaja. Još uvijek se na druženjima moglo čuti o lošim iskustvima koje su prolazile u ratu i poslije rata. Još su nekima rane bile svježe.
Čak su pojedine izbjegavale žene koje su se družile s nama pokrivenim. Sjećam se da mi je to jedne prilike kazala jedna prijateljica, da joj zamjere što je stalno s nama “pokrivenim” ženama. Pod pokrivenim, tada se mislilo samo na nas muallime i nekolicinu drugih žena.
Hvala Gospodaru, kako to inače i biva, sve se promijenilo na bolje. Mi muallime u Medžlisu nekako smo uspjele razbiti stigmu nas pokrivenih žena koje sjede u kući i izbjegavaju svaki kontakt osim onog neophodnog. Cilj nam je bio što više aktivnosti iznijeti izvan džamije, izvan naših mektepskih učionica, postati vidljive. Tokom godina i aktivnog rada, saradnje sa svim institucijama, nevladinim organizacijama, položaj žene s hidžabom se djelimično promijenio. Postale smo ravnopravniji dio naše šire zajednice, uključene u društvene tokove i rado viđene na manifestacijama, programima i društveno-korisnim događajima. Naravno, sve je to rezultat naše upornosti i prisustva, pa čak i onda kada nam nije baš bilo ugodno sjediti za stolovima gdje ne pripadamo, gdje su drugačiji običaji, razgovori, gdje se govori drugim jezikom. Međutim, čovjek mora da se žrtvuje zbog viših ciljeva, zbog budućih naraštaja, zbog opstanka i mora platiti određenu cijenu, ali opet da sačuva sebe i svoj identitet i dignitet.
Status žene sa hidžabom u Livnu, naravno, još uvijek nije definiran do kraja. Ne postoje mjerodavni slučajevi koje bismo mogli uzeti, pa da na osnovu njih donosimo zaključke jer mali broj pokrivenih žena je pokušao da se zaposli negdje, ili su željele da se pokriju, a bile na nekim pozicijama. Ja samo mogu govoriti o iskustvu sebe, svojih kolegica muallima i žena/djevojaka koje su se u međuvremenu pokrile. Najvažnije je da trend pokrivanja muslimanki u Livnu postoji i nije riječ samo o starijim ženama. Naš uspjeh su i Livanjke koje su odselile, udale se u druge gradove, ali su stavile hidžab. Naš ponos su i djevojčice koje svake godine odluče upisati neku od medresa. Sve one eventualno se odluče pokriti prije završetka medrese. Tokom mektepske pouke nastojimo ih motivirati da budu pokorne Gospodaru svjetova.
Promoviramo Dan hidžaba svake godine, još od 2017. kada koristimo priliku da što više govorimo o važnosti hidžaba, da ovaj Allahov propis pojasnimo i osvijetlimo. Obzirom na specifičnost strukture stanovništva u Livnu, uzimajući u obzir višestoljetni suživot sa pripadnicima druge vjeroispovijesti, u kojem su muslimani u manjini, uvijek smo bile oprezne u interpretaciji propisa hidžaba. Na početku su to bili savjeti ženama da svake godine promijene stil odijevanja ka boljem, da isključe razgolićenje, da se trude izgledati pristojnije u odnosu na prethodnu godinu. Da imaju svoj mali džihad koji će ih, ako Bog da, eventualno dovesti do konačne odluke da hidžab postane dio njihove svakodnevnice. Molimo Allaha da smo u tome makar trun uspjele.
Svake godine svjedočimo makar jednoj pokrivenoj ženi u Duvnu, Livnu ili Glamoču. Prošle godine na obilježavanju Dana hidžaba pokrila nam se jedna žena iz Duvna.
Pozitivan primjer su dvije skoro pokrivene mlade žene iz Glamoča. Jedna od njih ie svršenica Poljoprivrednog fakulteta koja je godinama radila u veterinarskoj stanici, a kada se odlučila pokriti šef joj nije rekao ništa negativno, iako je druge vjere i nacionalnosti. Već prije su je kolege upoznali kao dobru, skromnu, pobožnu, pa ih taj njezin čin nije nimalo iznenadio. Sada radi kao savjetnica rukovodstva u Skupštini Kantona, na vrlo boljoj, višoj poziciji. Kao da ju je Allah počastio zbog njezine odluke i hrabrosti.
Da li je moja saradnja sa sestrom Blankom korisna i daje li rezultate? Vjerujem da daje.
Naša saradnja traje već 7-8 godina. Umnogome je doprinijela boljem položaju prvenstveno mene, a vjerovatno i drugih žena sa hidžabom. Gdje god da odem, ljudi mi se sa dozom poštovanja obraćaju imenom, iako ih lično ne poznajem. Tome dodatno doprinosi naše istinsko prijateljstvo koje traje već duži niz godina, pa smo vrlo često u gradu. Tada nam svako malo prilaze ljudi da nas pozdrave, nezavisno od vjeroispovijesti. Čak prilaze i ateisti koji nam čestitaju na volji znajući da time razbijamo nerazumijevanje i lošu energiju koja se nagomilala u ratu i poslije rata.
U oktobru 2024. godine Muftijstvo travničko me delegiralo za nagradu “Esma sultanija”, na čiju dodjelu su pozvali i mene i Blanku. Bila je jedina katolkinja tu noć među mnoštvom pokrivenih muslimanki, bez imalo ustručavanja. Takve geste nam trebaju jer njima pokazujemo da je BiH bogata zemlja, naše vjere su naše bogatstvo, ali ne svako sebi, nego jedni s drugima.
Što je najljepše od svega – djeca i mladi nas pozdravljaju kada nas sreću na ulici. U protekloj godini odradile smo jedan sjajan međureligijski projekat za omladinu i djecu u Livnu. Na prvom susretu koji je bio u Pastoralnom centru u Livnu, došlo je oko sedamdesetoro djece katoličke i islamske vjeroispovijesti. Kada smo najavile da ćemo održavati radionice, većina učiteljica i nastavnika, prenijeli su školskoj djeci obavijest, što je pokazatelj njihovog povjerenja u našu saradnju. Važno je da znate da su u našim školama u Livnu većinski djeca katoličke vjere, te je naša obaveza da tu djecu učimo suživotu, jer sami ne mogu naučiti.
Došli su onako iskreni, s osmijesima i puni ljubavi, spremni na sve što im ponudimo, a jedino što su znali je da će biti međureligijska radionica. Tri takva susreta rezultirala su mnoštvom pozitivne energije, upoznavanja, njihove razigranosti, i sva ta djeca nam kasnije s radošću priđu da se pozdrave. Sestra Blanka i ja smo zajedno odlučile da ćemo u budućnosti svu energiju usmjeriti na djecu i mlade, pružiti im pomoć i podršku, biti im prijatelj tokom odrastanja. Jer ta djeca će sutra biti odrasli ljudi, odgojeni da vole ili da ne vole jedni druge.
Ne mogu i ne želim prihvatiti ni mahalske narative koji tvrde “da pokrivena žena nema šanse da se zaposli u Livnu”, što se uzima kao glavni argument protiv stavljanja hidžaba. A, ustvari, to je samo manjak samopouzdanja, manjak imana i rezultat šejtanskog uplitanja. Milioni žena sa hidžabom širom svijeta rade u različitim strukama, ne postoji sektor gdje ih nema.
Sjećam se prije 11 godina kada sam došla u Livno, mnoge žene Bošnjakinje nisu imale šanse uopće da rade. Naše učionice su bile pune mladih žena koje jednostavno nisu radile i imale su viška slobodnog vremena. Netom poslije, 80% tih žena počinju da rade, jer se otvorio veliki broj pozicija kada je RH ušla u EU. Dakle, nužda ruši čak i nacionalističke i radikalne zakone, jer poslodavac treba radnike.
Želim vjerovati da bi se barem jedna pokrivena žena uspjela zaposliti samo kada bi to pokušala.
Niko ne bi smio da odustane od svoga identiteta zbog pogrešne percepcije koju drugi imaju o njemu. Ako posustanemo pod pritiskom drugih da je naš identitet loš i neprimjeren, onda odustajemo od osnovnih ljudskih prava da živimo u skladu sa svojim uvjerenjima. Onda nas svako može poljuljati u našem samopuzdanju i imati pravo da nam kaže šta je uredu sa nama, a šta nije uredu. Time smo i dalje robovi tuđih uvjerenja.
Žena ženi može biti ili najveća podrška ili najveći neprijatelj, a najljepše je kad su podrška jedne drugima. Hidžab u našoj domovini nije novina, jer otkad je islama, naše sestre u Bosni znaju za hidžab, ali to ne znači da su žene sa hidžabom u Bosni u povoljnom položaju, da imaju prava, da su prihvaćene i da imaju podršku od žena koje ne nose hidžab. A trebale bi da imaju.
Budimo dijelom borbe protiv diskriminacije, jer svaki put kada prešutimo na diskrimnaciju, osuđujemo i sebe da budemo diskriminirane po nekom drugom osnovu. Budimo dio dobrog djela, borbe protiv sveopće islamofobije i neznanja o islamu koje vlada u svijetu. Jer, kada ljudi počnu spaljivati svete knjige drugih, šalju poruku da su spremni spaljivati i ljude koji vjeruju u te knjige. Stoga, na vrijeme odredimo na kojoj smo strani, da li na strani dobra ili na strani zla!