Nijedna kategorija ljudi, nažalost, nije pošteđena nasilja i tužna je istina da se nasilje može dogoditi u bilo kojoj dobi te u bilo kojem kontekstu. Nasilnik je često član najuže porodice, bivši ili sadašnji suprug/partner, a može biti bilo koja osoba s kojom dolazimo u kontakt. Najčešći oblik nasilja događa se u krugu porodice, a počinje od banalnih stvari, ismijavanja, ponižavanja, uvreda, konstantnog kritikovanja i sl., a nastavlja se izolacojom, okrivljivanjem, pretjeranom kontrolom, a u mnogo slučajeva i nanošenjem tjelesnih ozljeda. Kada fizičko nasilje potraje, prikriva se, ili odgovorne institucije unatoč saznanju ne poduzimaju mjere, nasilje može imati tragičan ishod.
Živimo u vremenu u kojem je nasilje u porodici ili vanbračnoj vezi česta pojava, a obično su žrtve tog nasilja žene, a nasilnici njihovi muževi ili partneri. Nasilje nije posljedica ženinog ponašanja nego sistema patrijarhata u kome muškarci imaju moć, a nasilje nad ženama je način da oni tu moć održe.
Korijen nasilja nastaje u porodicama u kojima dominiraju očevi koji žive nasilje kao stil komunikacije; psovka, galama, uvrede i prijetnje svakodnevni su oblik emocionalnog zlostavljanja prije svega majke pa onda i djece. Odrastajući u takvoj porodičnoj atmosferi djeca vremenom izgube osjećaj za empatiju, milost i nježnost. Kada odrastu nerijetko postaju imitatori svojih roditelja i tako se nasilnički oblik ponašanja produžava u nedogled. Nasilje može biti i posljedica određenih trauma iz djetinjstva, lošeg odgoja i nepoznavanja ili pogrešnog tumačenja vjere i vjerskih propisa. Sve navedeno može biti okidač za nasilno ponašanje, a prikrivanje i trpljenje nasilja dovodi do kobnih posljedica.
Femicid nije porodična stvar nego problem zajednice
Ubijanje žena od strane muškarca (partnera ili muža) iz ljubomore, prezira, prekida veze, zadovoljstva ili osjećaja vlasništva nad ženama definicija je femicida koja najbolje odgovara našem bh kontekstu. To je ubistvo žene zato što je žena, najčešće krajnji ishod dugotrajnog nasilja koje institucije nisu spriječile, i društva koje nasilje još uvijek opravdava ili prikriva.
Zadnja ubijena žena (daj Bože da bude posljednja) Aldina J. dio je crne statistike u Bosni i Hercegovini, gdje svake godine u prosjeku bude ubijeno oko 11 žena, najčešće od partnera ili drugih muških članova porodice. Ubistvo ove mlade žene, s kojom se nažalost nastavlja niz femicida dugoročni je problem odsustva adekvatnog odgovora društva i vladinih institucija na problem nasilja prema ženama.
Žene su te koje su kroz povijest osuđene na borbu, koje uvijek moraju dokazivati svoju vrijednost, koje moraju biti jake zbog sebe, svoje djece, naročito kada se nađu u kandžama egoističnih partnera koji smatraju da imaju potpuno vlasništvo nad njima. Iako izložena nasilju žena većinom trpi i ostaje u vezi sa nasilnikom. Po svaku cijenu, želi sačuvati porodicu i spremna je žrtvovati se za nju, bilo zbog tradicionalnog shvaćanja važnosti porodice ili zbog neizvjesnosti oko podizanja djece, nedostatka finansijskih sredstava i drugih razloga.
Ruka koja hrani i grli ne smije da povrijedi
Da bi se održala harmonija i sklad u bračnoj zajednici svaki muškarac treba da zna da je žena koju je izabrao kao svoju životnu saputnicu potpuno mu ravnopravna kao ljudsko biće, Božiji dar i emanet koji treba brižno čuvati i lijepo se prema njoj ophoditi. Prije braka supružnici se trebaju upoznati se sa propisima islamskog braka kao i da islam jednako gleda na žene i muškarce, ali ipak na jedan specifičan način izdiže žene na blagoslovljen položaj. Kur'an nigdje ne izjavljuje da je jedan spol superioran nad drugim i jasno daje do znanja da je jedina osnova za bilo čiju superiornost nad nekim drugim pobožnost a ne spol, boja ili nacionalnost.
Ono što muškarca stavlja iznad žene jeset koncept kavvame– zaštitništva, a u tom smislu Kur'an kaže: „Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah, dž.š., dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje…“ (En-Nisa, 34). U citiranom ajetu je upotrebljen izraz er-ridžal – koji ne označava samo muški spol, jer se u arapskom jeziku za muško u biološkom smislu koristi izraz ”ez-zeker” (množina: ez-zukur) dok je izraz „redžul“ u islamskoj terminologiji muškarac koji pri sebi ima sve kvalitete islamskog odgoja, on je bogobojazan, povjerljiv, pravedan, brižan, ali hrabar i odvažan u odbrani svoje vjere, časti i porodice.
Dakle, muškarac u islamu ima ulogu zaštitnika što znači da je dužan da preuzme odgovornost za pružanje podrške i izdržavanje svoje supruge. Uz takav tretman, i žena i muškarac žive svoju svrhu postojanja. Muškarac voli osjećaj da je muško svojoj ženi, dok se žena voli osjećati ženstvenom jer žena voli da se za nju brine, da bude mažena i pažena da joj se ugađa i da osjeti da je voljena i zaštićena. Sve to ne ograničava i ne umanjuje niti jednu od njenih sposobnosti i kompetentnosti i ne umanjuje činjenicu da ona može obavljati ono što i muškarac. Dok je voljena i zaštićena od strane jačeg, žena je utočište i snaga njemu i cijeloj porodici.
Muževo starateljstvo nad njegovim domom, nad suprugom i porodicom, ne znači, kako neki pogrešno misle, davanje prava muškarcu na dominaciju, tiraniju, nasilje i ugnjetavanje. I ne može takav, samo zato što je muško, činiti nasilje nad ljudima a pogotovo ne nad svojom suprugom, već je on njoj najveća zaštita, podrška i sigurnost.
Svaki oblik zlostavljanja islam strogo zabranjuje, a posebno ono koje se čini prema slabijoj i nježnojoj kategoriji , a to su žene i djeca. Nasilje je protivno svim principima naše uzvišene vjere. Pravi muškarci, odgojeni u istinskoj vjeri zanju:
- Da su uvijek ruka koja štiti, a ne koja nanosi bol.
- Da su pastiri koji svome stadu pored hrane trebaju obezbijediti i duševni mir.
- Da život njihove žene nije njihovo vlasništvo pa da ga mogu uništavati kako im padne na pamet.
- Da nije dovoljno saslušati efendijinu hutbu petkom da bi se bio dobar vjernik, nego je potrebno mozak i razum konstantno refreširati kako bi obuzdao fizičku snagu u napadu ljutnje i bijesa. Jer insan je slab i sklon zaboravu, a ponavljanje je majka znanja.
Glas koji se čuje
Dok brojke zlostavljanih i ubijenih žena rastu, institucionalne reakcije često kasne, a reakcija društva i pojedinaca svedene su na komentare najčešće one po društvenim mrežama (i tako nekoliko dana i sve padne u zaborav), glas ženskih udruženja i asocijacija je ispred svih!
Žene su te koje su glasne ne samo kada su žrtva, nego kada je u pitanju bilo kakav problem ili potreba u društvu. Naše žene u tome prednjače. Žene Bosanke. Aktivne, energične, željne znanja, edukacija, uključene u rad mnogih udruženja, pokazale su da su sposobne, da pored primarne uloge supruge i majke svojim radom i znanjem doprinose društvu. Kćerka, supruga, majka, odgajateljica, volonterka, učiteljica, učenica… sve je to naša žena Bosanka i sve radi iz velike ljubavi.
Ženski aktivizam nam je više nego živ, a gdje su nam muškarci: muževi, sinovi, braća, očevi? Kako oni provode svoje slobodno vrijeme? Mnogi će reći da oni rade, donose hljeb u kuću i trebaju da odmore nakon napornog dana. S društvom u kafani ili kući na kauču uz mobitel? Istina je da trebaju odmor. Ali koliko god je to istina ništa manje od toga je i istina da imaju obavezu naći prostor i za povremene ako ne redovne edukacije čisto da ponove gradivo o svojoj ulozi u porodici. Promjena stanja jedne zajednice je moguća samo kroz promjenu svijesti pojedinca.
Piše: Dženita Mušinbegović