Priča posvećena žrtvama Srebrenice, Ahmića, cijele naše domovine, Palestine, Sirije,…
Zehra je bila jedna od onih žena kojoj je Gospodar povećavao ljubav prema Njemu kroz godine čekanja njenog potomstva. Strpljivo, nikad glasno, u samoći i tišini duše, tišini noći i tišinI glasnih dova, čekala je Zehra da se prolomi glasić plača kroz dom nje i njenog supruga. Čekala, jer je znala da će doći, samo još malo mora da učvrsti jekin, samo još malo mora da i sama očisti maternicu od toksina života i svakodnevnice.
Toksini su bili mimo kuće i doma, glasni, uzavreli i nimalo obzirni. Da li se radilo o novorođenčetu, trudnici, nani, mački, domu, porodici, prštali su kao da daha ne postoji i nikad ga neće biti. I nije bilo neke zaštite, strehe ili drveta pod koji bi se neko mogao šćućuriti, osim Njegova užeta za kojeg su svi čvrsto bili vezani.
Kad je Zehra prvi put osjetila blagi pokret leptirića u svojoj utrobi, šapnu sebi u njedra, držeći bojažljivo, ali gordo svoj stomak, “Fatima, cvijet majkin, Fatima.” Prštalo je vani, blizu i daleko, svaki put istog straha i trepeta. Zehri je život prolazio tako kako je morao, 9 mjeseci čekajući svoj mirišljivi cvijet trčala je tamo-ovamo kroz oluje i kiše nepravde, kroz željezo i kroz tabor ljudskog otpada, gledajući ih tačno u oči. Iako lomljiva i umorna, nasmrt isprepadana, stala bi kao jablan i prodirala kroz njihove zjenice, gdje bi samo koprenu našla, pustoš i nekakvu pogan koju sama sebi, niti bilo kome nije mogla objasniti. Bila je žedna noćima, noseće stanje je iziskivalo puno više nego što je ona imala i mogla u momentu, ali je svoju Fatimu pojila dovama i dugim sedždama.
U zoru, dok je iznenadno i zabrinjavajuće bilo tiho, kao bura pred oluju, prolomi se ezan za sabah, a sa njim i dječiji plač iz Zehrine sobe. Rodila se Fatima, cvijet majkin, crna djevojčica, izričito crnih krupnih očiju. Šućurala je Zehra u polusnu svu noć, držeći crni smotuljak pored sebe, isto onako kako je noćima držala svoj stomak i šaputala; čas istigfar, čas hamd. Prolazile su godine i Fatima se više nije ni nadala potomstvu mimo njene Zehre. Nekako je znala da njena maternica ne može ponijeti još jednog evlada, pored toliko tih toksina i pesinosti što se nakupilo okolo, u njoj, u ljudima oko nje. Noći su, zapravo, bile najgore, i baš onaj blaženi period kad je donosila Fatimu na ovaj svijet, u sabahe, kad insan treba ili da odmara, ili da sa Bogom razgovara ili da se sprema za nafakom, njih troje su buncali svako svoj strah, povijen nekad krvlju, nekad hitnim odlaskom u bolnicu, a nekad dojavom da se još jedan član porodice, prisilno, vratio svome Gospodaru.
Fatima je rasla pod okovima sitnih, ali kobnih metaka. Dječijim očima nije mogla razaznati je li vani dan ili noć, je li kiša ili samo momenat kad je otac i majka drže između njihovih tijela toliko čvrsto i jako, da ona nije mogla ni glasa pustiti.
Presijavale su se dječije suze po obrazima, ali glasa, jok. Samo poneki jecaj, uzdasi i Zehrine dove u njedra. U zoru, u trku, dok je navlačila mahramu u mraku, zagluši joj u ušima zvonjava, a srce zatreperi od nepojmljivog straha. Okrenu se, a crna duga pletenica položi se na pod, ispreplete se sa vlastitom krvlju i ostade nepomična na podu. Ostade i Zehra nepomična u bolu. S druge strane, na podu, nepomično je stajala i ruka Zehrinog babe, Fatiminog muža koji je već bio na kijamu u momentu kada je zapljuštalo zastrašujuće jako i kao nikada do tad. Osta Zehra stojeći, kleknu padajući između hladnog, strahovito izrešetanog tijela svog muža, i sitnog, još uvijek toplog, krvavog tijela svoje Fatime. Spusti se na sedždu, zahvali se i srcem zamoli Gospodara da je uzme sebi. Osta sjedeći između dvije polovine svoga srca, stavi Fatimu sebi uz njedra, uze ruku svoga muža i do jutra naoruža kuću Melekima, izgovarajući Kur’anske riječi toliko glasno, bolno i srdito, čitav svijet da čuje. Ali niko ne ču. Niko i ništa osim krila tih Meleka i dvije duše koje su se pakovale da krenu u vječiti smiraj.
Nađoše ih ujutro zatrpane, Zehra jedva pomična gledaše svoje komšije, prve ljude sa kojima je donedavno dijelila ramazanske i bajramske radosti, životne priče i porodične halove, kako uz tekbire nose njeno srce i plod njihovih srca. Obazru se jednom iza sebe i od doma, nađe se u očima ruševina, a u srcu nož koji nikad kasnije nije mogla izvući, pri svakom koraku i riječi nož bi zario jače, ispravivši joj kičmu, a ranjavavši joj dušu.
Položila je Zehra svoj svijet na tenešir, “S imenom Gospodara..”, rasplete joj duge crne pletenice, a svaka loknica se obvi oko majčinih prstiju i ljubi ih. Ljubi i njih Zehra. Uzima vodu i posipa po hladnom, nurli tijelu djetešceta. Posipa vodu i miluje svoje četiri godinice sa Fatimom i njenim babom, pjeva pjesma Fatiminog glasnog smijeha kroz njene misli i prvi dani braka sa njenim mužem. Pere joj kosicu, miluje pramen po pramen i sklanja vodu sa usnulih očiju. Uči dove, čas zaplakavši, čas se nasmijavši.
Spremila je Zehra svoje dvije polovine srca Gospodaru u vječni povratak i goste, namirisala oboje, u čelo i oči poljubivši plod njena srca, a u ruku i čelo njenu vječnu ljubav, njen stub, oslonac i ljubav. Posljednji put ih pogledala, upijajući im lica do susreta i povratka, posljednji put ih pomirisala, u bjelinu haljinica i bjelinu svadbenog odijela obukla, poselamila i vječnoj kući otpratila. Prolazile su godine Zehrine samoće, borbe za opstanak, borbe za prestanak, čuo se kasnije Zehrin glas svugdje, ali maternica i čitava unutrica zapamti više nego što je htjela. Zehra se nikad nije pribojavala ni metka, niti onih sa metkom, i samo je Njemu povjeravala sve noći kod prozora, u sabahe, u zore i jacije. Uspjela je sačuvati vanjštinu svoga tijela do duboke starosti, uspjela je sačuvati kosu ispod hidžaba, a noćima je plakala zbog djevojaka i žena kojima isto silom i krvlju bi uprljano.
Osta Zehra kao jablan, dugo na ovome svijetu, da svjedoči, da priča, da ih svojim opstajanjem obruši i
vidješe je oči i čuše je samo oni koji su koprenu iz duša istrgli.
Piše: Aldina Čamdžić Spahić