Ružo moja. Ne čuješ me? Tebe dozivam. Da, baš tebi se obraćam, ružo moja mirisna. Zašto si odmah pogledala oko sebe misleći da se obraćam nekome drugom? Zašto odmah nisi pomislila na sebe? Zar tvoje srce ne doziva ljubav kojom treba da nahraniš svoje biće?
O ti, divni insanu čije oči pažljivo čitaju ove retke tražeći ljubav u svakom zarezu, u svakoj narednoj rečenici. Želim da ti kažem da sam ja tvoja nova prijateljica. Bahar. Dolazit ću ti svaki mjesec da pričamo. Kahvu popijemo. Da mi ispričaš sve što steže tvoja lijepa prsa, da mi ispričaš sve svoje sreće o kojima sanjaš i o kojima šutiš. Da pričamo o tvojim strahovima, o čežnjama, o nadanjima.
Možda nećemo imati odnos na koji si navikla da imaš sa prijateljicama čije oči viđaš češće nego što hoćeš moje, možda ti moj glas neće reći jasna i konkretna rješenja, možda ti, na krilima svog prijateljstva, neću donijeti savjete koji se tiču baš tvoje situacije o kojoj mi tako pomno i snažno, iz srca, pričaš.
Ali na svojim krilima na kojima dolazim tebi, donijet ću ti tajne koje će otključati tvoje srce. Donijet ću ti tajne koje će potaknuti da sama doneseš zaključke, rješenja, da sama pronađeš hrabrost u svojim dubinama.
Moja uloga je da ti pomognem da rasteš. Da razvijaš um koji ti je darovan i predat u amanet od tvog Gospodara. Želim da ti pomognem da porasteš u jednu prelijepu vilu koja će dostojanstveno stajati pred svojim Gospodarom, ponosna na sebe što je svoja krila nježno a tako hrabro i jako pretvarala u najljepša pera ovog svijeta.
Želim da znaš da će ovo naše putovanje biti tvoje putovanje, na kojem ćeš graditi svaku svoju misao baš onim oblikom koji će tebe učiniti biserom. Zapravo ti već jesi biser, samo si negdje, u trci života potisnula snagu i hrabrost da obrišeš svu prašinu dunjauka koja se nakupljala godinama. Dok si pokušavala biti najbolja u srcima onih koje voliš. I bila si. Ali tvoja Bahar želi da ti puhne u krila da prvo budeš najbolja sebi i svom Gospodaru, jer bivajući najbolja sebi postaješ najbolja drugima.
Znam da si dosta puta ovaj izraz propustila kroz svoje srce, ali da nisi bila dovoljno hrabra i smjela da povjeruješ u snagu riječi koje ti pričam.
Oslanjala si se na potrebe drugih jer si tako činila sebe živom, ispunjavajući njihove potrebe davala si sebi smisao i određivala mjesto na ovom prolaznom svijetu.
Ali sada, tvoja prijateljica Bahar, želi da ti pruži ruke i zagrljajem ti pokaže svu snagu koju nosiš u svojim prsima. Želim da te svaki put naučim nekoj novoj vrijednosti tvog boravka na ovom dunjaluku i da te potaknem da zagrliš sebe. Najjače. Da kosti srca od ljubavi pucaju.
Zato, kreni sa mnom. Pruži mi ruke, prepusti se mojoj ljubavi koju ti nosim na krilima svoje čistoće sa kojom ti dolazim.
I nisam ti došla slučajno i došla sam ti u proljeće. Jer ja jesam proljeće. Moje ime znači proljeće. Bahar – proljeće. Vidiš? Ništa nije slučajno i trebaš me baš sada. Baš u ovom trenutku ti je došla tvoja Bahar da počneš da cvjetaš, najljepša moja. U narednom druženju pričat ću ti o strahovima. O mojim strahovima. O tvojim strahovima. O strahovima dunjaluka, ljubavi, braka, samoće, čežnje, rastanaka, gubitaka. Pričat ću ti o tome kako da zagrliš svoje strahove i pričaš s njima, kao što ćemo nas dvije pričati i kako da svaki strah, koji ti pritišće prsa, pretvoriš u jedno pero koje ćeš staviti na svoja krila sreće na kojima ćeš da letiš svojim svijetom.
Jesi li mi pružila ruke srca? Krećemo li?
Piše: Selma Topalović