Mila moja, prošli put, dok sam te milovala na svom krilu i dok si mi pričala svoje tuge, šaptala sam ti o lijepom mišljenju. O Gospodaru. Sjećaš se, zar ne? Sad ću te podsjetiti na onaj jedan trenutak koji dođe nakon predaje i baš tog, lijepog mišljenja o Gospodaru.
Kada se srce više ne hvata za završetak priče. Kada prestaneš čekati dokaz da bi bila mirna. Kada shvatiš da mir ne dolazi poslije, nego tokom. Procesa. Čekanja. Oslonca u Njegovu ljubav.
Tada se rađa zahvalnost koja ne zavisi od toga da li ćeš dobiti ono što si čekala, sanjala.
To nije ona zahvalnost koja kaže: „Hvala Ti Gospodaru jer si mi dao.“ To je ona tiša, dublja, hrabrija, koja šapne: „Hvala Ti, moj Vlasniče, i prije nego što znam kako će se ovo završiti.“
U takvoj zahvalnost ne tražiš potvrdu. Ne gledaš u rezultate. Ne mjeriš koliko si dobila, niti koliko si izgubila.
Ona se rađa u srcu koje je shvatilo da ga Allah ne vodi ka dobru samo kroz ispunjene želje, nego i kroz zadržane odgovore na dovu. Kroz tišine kada si očajno tražila neki glas. Neki šum kao potvrdu onom strahu u prsima.
Zahvalnost koja ne zavisi od ishoda znači biti zahvalna i dok čekaš. Dok ne znaš. Dok ti se putevi još nisu razdvojili. Dok ideš kroz maglu vjerujući da tvoj Gospodar zna gdje trebaš dalje spustiti svoj korak. Dok stojiš između dove i odgovora.
To je zahvalnost žene koja kaže: „Možda još nemam ono što želim, ali imam ono što mi treba da ostanem zahvalna Tebi i Tvojoj volji.“
Jer vidiš, svilo moja, srce koje zna biti zahvalno u čekanju to je srce koje je naučilo kako miriše povjerenje. Kako izgleda kad vjeruješ Bogu i kad ruši tvoje snove jer znaš da On ruši, da bi ti izgradio nove, sjajnije, ljepše, iskrenije. Takvo srce ne paniči. Ne požuruje sudbinu. Ne moli iz straha, nego iz bliskosti.
Ono zna da Allah nije samo Gospodar rezultata, nego i procesa. Da On ne oblikuje samo krajeve, nego i put kojim ideš do njih.
Zato ti ponekad daje dan pun tišine. Ponekad noć bez odgovora. Ponekad suzu koja te očisti više nego radost.
Slušaj tišinu. Pitaj Njega gdje su skriveni znakovi Njegove mudrosti. I u svemu tome ima dar ako ga srce nauči vidjeti.
Zahvalnost koja ne zavisi od ishoda uči te da primijetiš male znakove: mir koji te zatekne usred nemira, olakšanje koje dođe bez razloga, snagu koju nisi znala da imaš dok nije zatrebala.
Uči te da vidiš kako si još tu. Kako dišeš. Kako voliš. Kako se nadaš, čak i kad si umorna.
I tada shvatiš: nije ti sve dato, ali ti je sve potrebno već darovano, baš onda kad ti je najviše trebalo.
Takva zahvalnost ne znači da te ne boli. Ne znači da si prestala željeti. Znači samo da više ne vežeš svoju vrijednost za ishod.
I znaj, mila moja, srce koje je zahvalno u čekanju to je srce koje Allah posebno voli. Jer takvo srce Ga ne voli samo zbog ispunjenih dova, isplakanih suza radosnica, nego zbog Njega samog.
Zato večeras, kad osjetiš da se u tebi javlja nestrpljenje, samo položi ruku tamo gdje ti se On obraća i reci: „Gospodaru, hvala Ti i za ono što dolazi, i za ono što još zadržavaš. Učini da moje srce vidi Tvoj poklon i u procesu a ne samo u ispunjenju traženog. Željenog.“
I osjetit ćeš… kako se zahvalnost širi tamo gdje je prije bila briga. Kako se tiha radost rađa baš na mjestu gdje si mislila da nedostaje odgovor.
Jer ponekad je čekanje samo još jedan oblik milosti.
Sad odlazim, ali vratit ću se, samo sad ti neću reći o čemu ćemo pričati naredni put, na mom krilu. Čekam te da sama čuješ.
Tu ću te opet sresti. U toj tišini koja više ne boli. U toj zahvalnosti koja ne zavisi od ishoda.
Do narednog susreta, grli te tvoja Bahar.
Piše: Selma Topalović