Mila moja,
živimo u vremenu u kojem se od čovjeka stalno očekuje da govori, objašnjava, reaguje, bude dostupan, prisutan i glasan. Kao da je tišina postala nešto čega se ljudi pomalo boje. Čim nastane nekoliko trenutaka mira, odmah posegnemo za telefonom, bukom, razgovorom ili bilo čim što će popuniti prostor.
A ipak, najvažnije stvari u čovjeku često se dese upravo u tišini.
U tišini čovjek prvi put jasno čuje sebe. Primijeti koliko je umoran. Koliko toga nosi u sebi. Koliko je emocija potisnuo samo da bi nastavio dalje i bio “dobro”. Dok traje buka, sve to nekako uspijemo zaobići. Ali kada ostanemo sami sa sobom, istina polahko ispliva na površinu.
I možda baš zato tišina nekada zna boljeti.
Jer nas suoči sa stvarima od kojih smo dugo bježali. Sa tugom koju nismo stigli isplakati. Sa umorom koji smo nazivali “normalnim”. Sa pitanjima koja smo gurali pod tepih jer smo mislili da će nestati sama od sebe.
Ali, mila moja, tišina nije uvijek neprijatelj. Nekada je najveći oblik milosti.
Allah često smiri sve oko čovjeka kako bi konačno mogao čuti ono što mu srce pokušava reći. Jer dok je sve glasno, teško je prepoznati šta nam zapravo nedostaje. Tek u miru shvatimo koliko smo udaljeni od sebe, od svojih potreba, od svog unutrašnjeg mira, pa čak i od Gospodara.
Koliko puta si samo rekla da si dobro, a onda te nekoliko trenutaka samoće slomilo? Koliko puta si tek pred spavanje osjetila težinu svega što tokom dana uspiješ potisnuti?
To nije slabost. To je znak da duša traži prostor da prodiše.
Mi često mislimo da ćemo izliječiti sebe tako što ćemo stalno biti okruženi ljudima i obavezama. A nekada iscjeljenje počne tek onda kada sjednemo u tišinu i priznamo sebi šta nas boli.
Tišina liječi jer u njoj nema pretvaranja.
Nema potrebe da budeš jaka, nasmijana ili smirena za druge. U tišini ostaješ samo ti. Sa svojim mislima, svojim strahovima, svojim dovama i svojim Gospodarom.
I znaš šta je posebno? Upravo tada čovjek najiskrenije dovi. Ne onda kada pronađe savršene riječi, nego onda kada više nema snage da glumi da je sve u redu.
Nekada je dovoljno samo sjediti u miru i reći: Allahu, umorna sam.
On razumije i ono što ne znaš objasniti ljudima. Ni samoj sebi riječima.
Zato nemoj uvijek bježati od tišine. Nemoj svaki slobodan trenutak zatrpavati bukom. Ostavi sebi malo prostora da osjetiš vlastito srce. Da čuješ svoje misli. Da primijetiš šta ti duša pokušava reći već dugo vremena.
Možda ti baš u toj tišini dođe odgovor koji si mjesecima tražila. Možda ti upravo tada srce prvi put osjeti mir.
Jer nisu sve tišine prazne. Neke od njih liječe više nego hiljade riječi.
Do narednog susreta, ostavljam te u ljubavi. Njegovoj. Najljepšoj. Grli te tvoja Bahar.
Piše: Selma Topalović