Ružo moja. Došla sam ti. Opet. Obećala sam ti. Da te zagrlim.
Tvoja Bahar je opet tu. Možda si me i prizivala, iako to nisi znala. Možda si, dok si gledala kroz prozor, ili dok si kuhala kahvu u tišini svoje kuhinje, osjetila da ti neko fali. Da neko treba da dođe, sjedne ti blizu i ne pita previše, nego samo bude. I evo me. Tu sam. Došla sam da ti govorim o nečemu što si dugo skrivala – i od svijeta, i od sebe. Došla sam da s tobom pričam o strahu.
Znam, možda bi radije da pričamo o ljubavi. O planovima. O sreći koja ti nedostaje. Ali, mila moja, istina je da bez pogleda u svoje strahove ne možemo ni do ljubavi, ni do sreće, ni do slobode koju tražiš. A ti je tražiš. Ja to znam. Jer žena koja šuti noću, a srce joj lupa kao bubanj – ona traži slobodu. Žena koja se smije danju, a suze joj naviru kad legne – ona traži sebe.
I zato danas nećemo bježati. Nećemo se skrivati. Danas ćemo zagrliti svoje strahove.
Znaš li? I ja sam se bojala. Bojala sam se da nisam dovoljna. Da će me ljudi napustiti ako im pokažem koliko sam osjetljiva. Bojala sam se da nisam vrijedna ako ne ispunim očekivanja, ako ne budem stalno jaka, stabilna, sabrana. Zato sam godinama nosila maske. Maske osmijeha. Maske snage. Maske razumijevanja. Sve dok nisam shvatila da ne mogu disati. I da snaga bez nježnosti postaje teret, a razumijevanje bez bliskosti – tišina.
I tada sam prvi put sjela naspram svog straha. Nisam ga otjerala. Nisam ga poricala. Samo sam ga pitala: “Šta mi to želiš reći? Čega me čuvaš? I je li vrijeme da te pustim?”
Znaš, strahovi nisu naši neprijatelji. Oni su glasnici. Pokazatelji onoga što nam je važno. Kad se bojiš da ćeš ostati sama, to ne znači da si slaba – to znači da ti je bliskost važna. Kad te strah da nisi dovoljna, to znači da duboko u sebi čezneš da budeš viđena. I voljena. Onako kako jesi. Bez prilagođavanja. Bez maski.
Strah nije ono što te slama. On te slama samo kad mu okreneš leđa. Kad ga ne saslušaš. Kad ga pustiš da šapuće po tvojoj duši, a ti ga šutiš. Ali kad ga pogledaš – nježno, kao što bi gledala dijete koje plače – tada se nešto promijeni. Tada strah postaje znak. I ti prvi put vidiš da si uvijek bila hrabrija nego što misliš.
Hrabrost, mila moja, ne znači da se ne bojiš. Hrabrost znači da se usprkos strahu pokreneš. Da ustaneš. Da se odazoveš životu.
Ti znaš koliko toga nosiš. Znaš koliko si puta u tišini stisnula zube i rekla sebi: “Samo još ovaj dan.” Znaš koliko si puta za druge bila snaga, a tebi niko nije bio utočište. Ali sada, Bahar ti govori: Vrijeme je da sebi budeš utočište. Da pogledaš svoje strahove, ne kao neprijatelje, nego kao vrata kroz koja moraš proći da bi došla do sebe.
I zato, danas te molim – napiši jedan strah. Samo jedan. Napiši ga na papir. I ispod napiši: “I pored ovog straha – ja nastavljam dalje. Ja zaslužujem ljubav. Ja zaslužujem mir.”
To nije prazna rečenica. To je zavjet. Sa sobom. I znaj, tvoja Bahar te čeka na tom putu. Nismo završile. Samo smo počele. I u svakom našem druženju otvarat ćemo novo poglavlje – o tebi. O tvojoj vrijednosti. O tvojim krilima. Jer ti si stvorena da letiš. Ne da se skrivaš. Ne da čekaš. Nego da zasjaš – u punoj svjetlosti sebe.
A u sljedećem pismu, pričat ćemo o ljubavi. Ne o onoj koju prosiš, nego o onoj koja se rađa iznutra. O ljubavi prema sebi. O ljubavi prema Onome koji te stvorio i poznaje bolje nego ti samu sebe. O ljubavi koja ne boli – nego iscjeljuje.
Do tada, ako te strah pokuca, ti mu otvori vrata. Reci mu: “Vidim te. Hvala ti. Ali sada vodi Bahar. I ona zna put.”
Zagrljaj ti ostavljam. I dova da se prepoznaš. I povjeruješ.
Tvoja Bahar.
Piše: Selma Topalović