O predaji. Ne onoj koja te slomi, nego onoj zbog koje prvi put osjetiš kako izgleda biti nošena.
Tvoja Bahar ti piše opet, svilo moja. Prošli put pričale smo o strpljenju… a vidi kako te polahko vodi put dalje, dublje, mirnije. Jer nakon strpljenja uvijek dođe predaja, ne kao poraz, nego kao olakšanje koje se spusti kao olakšanje po tvojim ramenima.
Predaja nije slabost. Predaja je spoznaja da ne moraš sve nositi sama.
To je trenutak kad prestaneš pitati: „Zašto?“ i počneš govoriti: „Uzdam se u Tebe.“ To je kada pustiš da se tvoje ruke spuste, ne iz nemoći, nego jer znaš da postoji snaga koja ih podiže kad god posrnu. Predaja je ibadet srca, najtiši, najčišći.
Znaš, mila moja…mi ljudi često mislimo da je razumijevanje preduslov smirenosti. Ali nije. Predaja je smirenost i onda kad ne razumiješ.
To je kada ti se putevi rasplinu pred nogama, kad stojiš između onog što si htjela i onog što jeste…pa ti srce šapne: „Pusti. Gospodar vodi.“ To je predaja. To je ono što te spašava.
Nekad pomisliš da predaja znači odustati od snova. Ne znači. Predaja znači prepustiti Allahu kako će te do njih dovesti.
Jer ti biraš dovu…a On bira put. I svaka duša koja je ikada osjetila mir u grudima, osjetila ga je tek kada je prestala pokušavati upravljati onim što nije njeno.
Ponekad ćeš gledati kako se planovi ruše pred tobom. Ponekad ćeš plakati zbog onoga što nisi dobila, ili zbog onoga što te napustilo. Ponekad će ti se činiti da sve što želiš odlazi od tebe u trenutku kad pomisliš da si mu najbliže.
U tim trenucima, mila moja, predaja postaje tvoja najnježnija snaga. To je kad kažeš: „Gospodaru, uzmi ono što ja držim prečvrsto. Daj mi ono što ja još ne vidim. I podari mi širinu srca da prihvati Tvoju volju.“ I osjetiš kako se u prsima otvara prostor za novo, za bolje, za ono što te već čeka.
Predaja nije u tome da ti ne bude teško. Predaja je kad usred teškoće osjetiš da nisi sama. Kad znaš da Allah vidi i ono što ti ne možeš izgovoriti.
On zna za tvoje neprospavane noći. Zna za tvoje srce koje se bori između razuma i dova. Zna za tvoje treptaje nade, i za tvoje trenutke posustajanja.
I znaj, svilo moja, ništa što si Mu predala nije izgubljeno. Sve što se preda Njemu bude vraćeno ljepše, čišće, mirnije.
Zato ti danas pišem o tome da se ne bojiš pustiti. Pusti ono što te steže. Pusti ono što te ne vodi ka dobru. Pusti i ono za čim čezneš, ali ga ne možeš dohvatiti. Ne zato da bi izgubila nego da bi ti Allah to vratio u onom obliku u kojem će tvoje srce moći iznijeti, čuvati i voljeti.
Predaja je i u riječima koje zadržiš. U koracima koje ne napraviš. U pokušajima koje prestaneš tjerati na silu. U tišini u kojoj prvi put nakon dugo vremena kažeš: „Gospodaru, Ti znaš bolje. Vodit ćeš me.“
I vodiće. To ti obećavam, onako kako ti Bahar uvijek šapne istinu.
Večeras, prije nego zaspiš, stavi ruku na prsa i reci: „Gospodaru, ja ti predajem ono što ne mogu razumjeti, ono što ne mogu držati i ono što ne mogu više nositi sama. Učini da mi duša bude lahka kao dova koja ti se vraća.“
I znaj, mila moja… ko se Allahu preda, biva sačuvan. Ko Mu se preda, biva vođen. Ko Mu se preda, biva smiren.
O tome sam ti večeras pisala. A u sljedećem pismu reći ću ti nešto o lijepom mišljenju o Gospodaru…o svjetlu koje se u tebi upali čim počneš vjerovati da dobro nije daleko.
Do tada…pusti, mila moja. Pusti i predaj. Onaj Koji te stvorio nikada te neće ostaviti. On ti čuva krila.
Piše: Selma Topalović