Tvoja Bahar ti se javlja ponovo.
Znam, možda si mislila da ćeš između redova pronaći gotove odgovore, a ja ti donosim nešto drugo. Podsjećanja. Ne recept, ne sigurnu formulu, već tihe ključeve za vrata koja već nosiš u sebi. Povjerenje je jedno od njih.
Nije uvijek lahko vjerovati.
Ponekad ti srce šapuće da pustiš, dok um viče da se držiš. Ponekad ti oči ne vide dalje od onoga što te plaši, a duša ti ipak tiho šapne da nastavi. To je povjerenje. Ne sigurnost da će sutra izgledati onako kako želiš, nego mir da znaš da dolazi iz ruke Onoga Koji nikad ne griješi.
Znaš, mila moja… povjerenje nije uvijek siguran put. Nije odsustvo straha. Nije ni garancija da se ništa neće slomiti.
Povjerenje je odluka. Odluka da srce položiš u ruke Onoga Koji nikada ne griješi. To je trenutak kad naučiš da ti nije dato da sve znaš ali ti je dato da uvijek pripadaš. I u toj pripadnosti nema gubitka, samo sigurnost da si tamo gdje trebaš biti.
Postoje dani kad ćeš se bojati onoga što ne vidiš. Kad će ti vlastite misli izgledati kao magla, gusta i teška, kroz koju ne znaš hoćeš li ikada pronaći izlaz. Tada ti želim reći: povjerenje nije čekanje da se magla raziđe. Povjerenje je hodanje kroz nju, svjesna da je Njegovo Svjetlo uvijek tu, makar ga tvoje oči još ne vide.
I onda, u toj šutnji, shvatiš. Povjerenje je zapravo najdublja dova. To je trenutak kad ti usne ne izgovaraju riječi, ali ti srce kuca ritmom ljubavi.
Kad vjeruješ…tada prestaneš tražiti da sve bude po tvome. Tada shvatiš da ponekad Allahova tišina u tvom životu nije odsustvo odgovora, već odgovor sam. Da su vrata koja su se zatvorila, ustvari bila milost kojom te čuvao od onoga što nisi mogla nositi.
Povjerenje znači pustiti. Ne odustati, nego prepustiti. Ne svezati ruke, nego podići ih u dovi. Ne izgubiti snagu, nego je osloniti na Onoga čija snaga nikada ne prestaje.
Zato, mila moja, kad osjetiš da gubiš tlo pod nogama, sjeti se: nije tvoje da držiš svijet. Nije tvoje da razvezuješ sve čvorove, da zatvaraš sve krugove, da objašnjavaš sve odgovore. Tvoje je samo da držiš “ruku” Onoga Koji je stvorio i tebe i svijet oko tebe.
I tad ćeš znati: sve što ti je suđeno, naći će te i bez tvoje jurnjave. A ono što ti nije, neće te dotaknuti, ma koliko čeznula.
U povjerenju se rađa sloboda. Sloboda da voliš, a ne posjeduješ. Sloboda da pustiš, a ne izgubiš. Sloboda da mirno zaspiš, znajući: sutra je u rukama Onoga Koji te nikada ne ostavlja.
Kad naučiš vjerovati, mijenja se i način na koji voliš. Više se ne bojiš da ćeš biti manje voljena ako pokažeš ranjivost. Više ne tražiš da se sve slaže s tvojim očekivanjima. Više ne žuriš da zgrabiš ono što ti se nudi, niti očajavaš kad ti se nešto oduzme.
Jer znaš: ništa ne može proći pored tebe ako ti je bilo namijenjeno. I ništa ne može ostati, ma koliko ga željela, ako nije tvoje.
Povjerenje te oslobađa da voliš iskreno, da daješ bez straha, da puštaš bez gorčine. Povjerenje ne znači da ti je sve jasno, već da znaš Kome si predala nejasnoće. Njemu.
I zato večeras, kad spustiš glavu na jastuk, stavi ruku na srce i šapni: “Allahu, Ti znaš sve što ja ne znam. Ti vidiš ono što je meni skriveno. Učini da moj oslonac na Tebe bude jači od mog straha. Daj mi snagu da pustim ono što nije moje i mir da prihvatim ono što jeste.”
I znaj, nikada nisi sama. Ni u magli.
Ni u tišini.
Ni u čekanju.
Jer povjerenje je znak da se nisi oslonila na prolazne stvari, već na Vječnog.
O tome sam ti danas pisala.
U sljedećem pismu reći ću ti nešto o strpljenju. O tom halu srca koje zna čekati, ne zato što mora, već zato što vjeruje. O toj snazi koja ne vrišti, nego šuti, ali šuti s osloncem.
A do tada… Prepusti. Pusti da te povjerenje nosi. I znaj: nisi sama. Nikada nisi bila. Nikada nećeš biti.
I kad osjetiš da posrćeš, kad ti se učini da ti noge klecaju pod težinom dana, nasloni se na to povjerenje kao na ramena koja nikada ne nestaju. Jer ono nije u ljudima, niti u onome što može nestati, već u Onome Koji nikada ne ostavlja. Povjerenje je tvoja tiha snaga, tvoja nevidljiva krila, tvoje sigurno mjesto koje putuje s tobom kuda god da ideš.
Zato diši, mila moja. Diši s povjerenjem. I živi znajući da si uvijek nošena. I čuvana. Da bi bila sačuvana.
Tvoja Bahar.