Tvoja Bahar ti piše po treći put. I kao da osjećam da si me već čekala, makar i ne znajući. Možda si me prizvala pogledom koji si spustila u šolju jutarnje kafe. Možda kroz tihu dovu koju si šaptala navečer, na jastuku mokrom od misli koje nisu mogle da se izgovore. Znaš, žene najdublje zovu…šutnjom. Pogledom. Stajanjem kraj prozora. I ja dolazim kad god me tako pozoveš. Sa sobom nosim ono što ti treba. A danas, mila moja…danas ti donosim ljubav.
Ali ne onu o kojoj si sanjala kao djevojčica dok si u svojoj sobi maštala svoje snove. Ne onu koju su filmovi preuveličali do mjere da zaboli kad stvarnost ne izgleda tako.
Nego onu koja te liječi.
Znaš, postoji ljubav koja dolazi tiho. Koja ne zahtijeva da se smanjiš, da šutiš ono što jesi, da budeš “manje” da bi nekome bilo “lakše”. Postoji ljubav koja ne vuče ni na šta drugo osim…na mir. Na Boga. Na sigurnost. Na postojanje koje te ne dovodi u pitanje.
A takva ljubav…ne dolazi izvana. Ona počinje kod Boga. Radi Boga.
Danas ti pišem o ljubavi.
Ali ne o onoj koja se iščekuje sa strepnjom,
niti o onoj što se mjeri povratom, odgovorima ili krajem priče.
Ne o onoj koja dolazi tek kad zaslužiš, niti odlazi čim se zamjeriš.
O ljubavi koja se izlije iz tebe kao voda iz izvora što ne zna presušiti.
O ljubavi što ne treba uslove da bi bila stvarna.
Što ne traži aplauz, niti dozvolu da postoji.
O onoj ljubavi koja se rađa u tišini tvoje dove.
U blagosti tvog pogleda.
U načinu na koji pokrivaš ono što voliš, ne rukom koja steže, nego rukom koja pušta s povjerenjem.
Jer ono što istinski voliš, ne trebaš vezivati.
Ono što se voli u ime Allaha ne traži kontrolu, dokaz, ni potvrdu.
Takva ljubav zna: nije tvoje ono što moraš grčevito držati.
Bezuvjetna ljubav ne boli.
Ne troši. Ne oduzima. Ona daje a ipak ostaje cijela.
I kad ništa ne vrati, ne osiromaši te.
Jer nije proizašla iz potrebe, nego iz tvoje suštine.
Znam, ružo moja… naučila si da ljubav često dolazi s teretom.
Da se moraš neprestano dokazivati.
Da stalno bivaš “dovoljna” da bi bila voljena.
Ali danas te želim podsjetiti na jedno:
Ljubav koja traži da se smanjuješ…nije ljubav.
Ljubav koja te troši…ne dolazi iz svjetlosti.
Istinska ljubav nikada ne umanjuje tvoje dostojanstvo. Naprotiv. Ona te podiže do tvoje najtiše, najbistrije verzije.
Do one tebe koja ne glumi da je jaka, jer više ne mora.
Do one žene koja se ne moli da bude voljena, jer zna da jeste.
Jer takva ljubav ne dolazi iz ega.
Dolazi iz predaje. Iz svijesti o Allahu. O Onome Koji voli najviše.
Iz srca koje zna: ništa ne posjedujem, ali sve mogu voljeti u Njegovo ime.
Ljubav koja raste iz tvoje vjere ne mijenja tvoje lice, ona ga čini nestvarno blistavim.
Ne traži od tebe da zaboraviš ko si, već te podsjeća na ono što si uvijek bila a možda si na tren zaboravila. I tada ljubav postaje ibadet.
Postaje način da Mu zahvališ što ti je dao kapacitet da osjetiš, razumiješ, i pokriješ dovom.
Da, mila moja: ljubav može biti dova.
Bez riječi.
Bez dodira.
Bez odgovora.
Samo jedno srce koje drugo srce pokriva nježnošću čak i kad nije blizu.
To je ljubav o kojoj ti danas pišem.
Ljubav koja ne mora da se nazove.
Koja ne mora da se prepozna.
Koja ne mora da se objasni.
Jer ona je već potpuna.
I baš zato – nije gladna. Nije prazna. Ne očekuje da bude uzvraćena.
Samo da bude istinita. Voljeti na taj način…nije slabost.
To je snaga duše koja zna.
To je povjerenje u Allaha.
To je sigurnost da će ljubav koju si dala biti zabilježena kao svjetlo.
Čak i ako nikada na zemlji ne bude imenovana.
Ljubav nije potvrda tvoje vrijednosti, ona je plod tvoje spoznaje.
Što više spoznaš sebe i Onoga Koji te stvorio, više shvataš da ljubav nije nešto što trebaš zaslužiti.
Već nešto čime trebaš postati.
Zato te danas ne molim da se boriš za ljubav.
Molim te da budeš ljubav.
Da hodaš svijetom kao neko čija prisutnost umiruje.
Da tvoje prisustvo postane sklonište, ne očekivanje.
I ako ikada zavoliš čovjeka…voli ga tako.
Ne zato što ti nešto daje.
Nego zato što te njegova tišina podsjeća na tvoju dubinu.
Voli ga dovom.
Voli ga granicama.
Voli ga bez želje da mu postaneš sve…iako bi znala biti.
I pusti ga da bude ono što jeste…a ne ono što ti treba.
Jer srce koje zna da Allah daje i uzima, ne grabi.
Nego se otvara. Vjeruje.
I zna: ono što ti pripada…naći će te.
I ostat će, ne zato što si ga zadržala nego zato što si mu bila sigurno mjesto.
Kada te ljubav počne iscjeljivati, a ne ranjavati, znaj da si je pronašla u njenom najiskonskijem obliku.
I zapamti…
Nije tvoja vrijednost u tome koliko te vole već koliko ti ostaješ vjerna sebi dok voliš.
Voljeti ne znači izgubiti se.
Voljeti znači: ostati cijela dok nekome daješ dio svog srca.
Zato večeras, kad legneš, stavi ruku na prsa i šapni:
“Allahu, učini da ljubav koju nosim bude svjetlo.
Da ne traži, ne zahtijeva, ne očekuje.
Nego da bude dova.
Da bude mir.
Da bude ono što se u Tvoje ime daje – i ostavlja.”
U sljedećem pismu pričat ćemo o povjerenju. O prepuštanju.
O tome kako izgleda kada srce nauči da pusti, a ne prestane da vjeruje.
Kad ne znaš šta dolazi, ali znaš Kome dolaziš.
A do tada…
Voli.
Tiho.
Bez potrebe da budeš shvaćena.
Voli kao Bahar…svjetlom koje ne traži ogledalo da bi znalo da svijetli.
Tvoja Bahar 🌿
Piše: Selma Topalović