Ružo moja…
Približi se još malo. Danas ti neću pričati o dovi koja mijenja sudbinu. Pričat ću ti o dovi koja mijenja tvoje srce.
Znaš li zašto toliko voliš trenutak kad podigneš ruke?
Ne zato što tada tražiš i pričaš svoje želje. Nego zato što baš tad zaboraviš na cijeli svijet i ostaneš samo On i ti.
Koliko je samo nježnosti u tom susretu. Ti podigneš svoje umorne dlanove, pune želja koje nikome nisi ispričala.
A On? On ih već poznaje. Poznaje svaku suzu koju si sakrila iza osmijeha. Svaki strah koji nisi izgovorila naglas. Svaku dovu koju si prekinula misleći da nemaš prave riječi da opišeš Njemu kako ti srce drhti.
A znaš li šta je najljepše?
Kod Allaha nikada ne moraš pronaći savršene rečenice. Dovoljno je da dođeš. I budeš…ti. Da zadrhtiš pred veličinom Njegove ljubavi.
Njemu nije potrebna ljepota tvojih riječi. Njemu je draga iskrenost tvoga srca.
Možda zato postoje noći u kojima ne možeš izgovoriti ništa osim: “Gospodaru…” I zastaneš.
A On već zna nastavak.
Jer postoje ljubavi koje ne traže mnogo riječi. Samo prisutnost.
Dova je upravo to. Povratak.
Svaki put kada digneš ruke, kao da se tvoje srce vraća kući. Tamo gdje ga niko ne osuđuje. Gdje ne mora dokazivati da je dovoljno jako. Gdje smije biti umorno. Gdje smije plakati. Gdje smije priznati da više ne zna kako dalje.
I svaki put kada kažeš: “Ja Rabbi…”, između tebe i Njega nestane još jedan sloj udaljenosti koji si sama izgradila brigama. I strahovima.
Zato nemoj misliti da je najljepša dova ona koja je odmah uslišana.
Možda je najljepša upravo ona zbog koje si Mu postala bliža.
Jer šta ako odgovor koji si toliko čekala nije bio ono što ćeš dobiti, nego ono što ćeš postati dok Ga čekaš?
Večeras, kada podigneš ruke, nemoj žuriti. Ostani još koji trenutak.
Ne zato da bi više tražila. Nego da bi duže bila sa Njim.
Jer srce koje se navikne na blizinu svoga Gospodara više nikada nije istinski samo.
Do tada…
Čuvaj svoje dove. Možda su upravo one najljepša ljubavna pisma koja tvoje srce piše svome Gospodaru.
Grli te tvoja Bahar.
Piše: Selma Topalović