Teme duhovnog nasilja nisu namijenjene samo za žene. Ako ih usmjerimo isključivo prema ženama, stvara se dojam da su žene samo žrtve. Mislim da je korisnije promatrati ovu problematiku iz šire perspektive koja uključuje i žene i muškarce. Jer, iako su muškarci u velikom broju počinitelji, a žene žrtve, važno je zadržati rodnu dimenziju kako bismo razumjeli specifičnosti. Nažalost, i u nasilju općenito, pa tako i u duhovnom nasilju, nasilnici mogu biti i žene i muškarci, a žrtve također mogu biti i jedni i drugi. To vrijedi i u sekularnom okviru, ali i u našim vjerskim zajednicama, što su pokazala brojna istraživanja.
Nasilja sa kojima se suočila Katolička Crkva uključuje: nasilje u obitelji – koje je bilo, a i dalje je, osobito u nekim sredinama, vrlo teško priznati, čak i unutar vjerničkih obitelji. Zatim nasilje nad maloljetnicima, koje je posljednjih desetljeća postalo velik problem i velik skandal za Crkvu. Tu je i nasilje nad ženama – kako redovnicama, tako i laikinjama.
Važno je razlikovati: strukturalno i osobno nasilje.
U početku se pokušavalo sve svesti na pojedince – na njihove psihičke poteškoće i osobne slabosti. Međutim, postalo je jasno da problem nije samo individualan, nego i strukturalan. Crkva, naime, ima određene strukturne elemente – od hijerarhijskog ustroja do teoloških tumačenja – koji mogu pogodovati nasilju, osobito kada je riječ o odnosima između žena i muškaraca.
Pokazalo se da seksualno nasilje često dolazi nakon dugotrajnog duhovnog nasilja. Upravo to duhovno nasilje često je u korijenu i drugih oblika nasilja, uključujući i ekonomsko iskorištavanje, što se može uočiti, primjerice, u odnosu prema redovnicama. Sve to pokazuje koliko je ova tema složena i široka.
Ako pogledamo povijesno, osobito od druge polovice 20. stoljeća, kada su se počeli razotkrivati slučajevi duhovnog i seksualnog nasilja u nekim vjerskim zajednicama i pokretima, žrtve su počele govoriti o sektaškim elementima unutar tih zajednica, te su optuživale crkvene vlasti za prikrivanje. U početku je Crkva to teško prihvatala, ističući da postoje zakoni, statuti i nadzor. No, pokazalo se da to nije uvijek dovoljno: zajednice mogu izvana djelovati ispravno, dok iznutra sadrže elemente koji omogućuju duhovno, ekonomsko i seksualno zlostavljanje.
Neka istraživanja pokazala su i postojanje mehanizama sličnih „ispiranju mozga“.
Psihijatar Robert Jay Lifton proučavao je nenasilne metode psihološke manipulacije, a kasnije su istraživanja pokazala da se slični obrasci mogu prepoznati i u nekim vjerskim zajednicama. Riječ je o postupnom procesu u kojem osoba, često nesvjesno, postaje podložna utjecaju i gubi sposobnost kritičkog prosuđivanja.
Psihoterapeutkinja Stephanie Buttenkämper u knjizi Toksične zajednice opisuje niz koraka koji vode prema takvoj manipulaciji: kontrola okruženja, „mistična manipulacija“, zahtjev za čistoćom, zloupotreba ispovijedi, stvaranje zatvorenog sustava vrijednosti i zabrana kritičkog mišljenja. Takvi obrasci nisu prisutni samo u religijskim zajednicama, nego i u drugim hijerarhijski strukturiranim institucijama u kojima postoji velika asimetrija moći.
Ključno je razumjeti da se duhovno nasilje temelji na zloupotrebi vjerskih uvjerenja i autoriteta. Ono se preklapa s psihičkim nasiljem, ali ima dodatnu dimenziju jer uključuje manipulaciju religijskim sadržajima – Bogom, vjerom, moralom – što ga čini osobito teškim i razornim.
Duhovno nasilje obično vrši osoba koja ima određeni autoritet – bilo službeni, bilo samoproglašeni. Takva osoba može se predstavljati kao posrednik Božje volje, čime postupno stječe kontrolu nad drugima. To uključuje:
- kontrolu ponašanja, misli, emocija i informacija,
- određuje se kako se treba odijevati, govoriti, misliti, pa čak i kako provoditi slobodno vrijeme.
- kritičko mišljenje se obeshrabruje ili kažnjava,
- članovi zajednice se izoliraju od vanjskih utjecaja.
Posebno je problematično kada se zabrani propitivanje. Svaki sustav koji onemogućuje pitanja i kritiku otvara prostor manipulaciji. U takvom okruženju razvijaju se osjećaji krivnje, straha i nesigurnosti, a osoba postupno gubi povjerenje u vlastitu prosudbu.
Jedan od najtežih aspekata duhovnog zlostavljanja jeste to što se narušava odnos savjesti i Boga. Umjesto osobnog odnosa, pojavljuje se posrednik koji preuzima tu ulogu i time stječe veliku moć nad pojedincem.
Važno je naglasiti i rodnu dimenziju: iako žrtve mogu biti i muškarci i žene, žene su češće pogođene, dijelom zbog društvenih i teoloških obrazaca koji ih stavljaju u podređen položaj. Određena tumačenja – poput naglašavanja ženske poslušnosti, žrtve ili krivnje – mogu se zloupotrebljavati za opravdavanje nasilja.
Zbog svega navedenog, nužno je kritički propitivati narative koji se prenose unutar religijskih i kulturnih okvira. Samo tako moguće je prepoznati i spriječiti različite oblike zlostavljanja.
Autorica: dr. sc. Rebeka Anić, govor sa seminara: PREPOZNAJ I OSLOBODI: Žene protiv duhovnog nasilja