Piše: Anesa Vatrić
25. novembar, Dan državnosti Bosne i Hercegovine, datum je koji u našem narodu ne nosi samo političko, nego i duboko ljudsko, emotivno i historijsko značenje. To je dan kada se sjećamo odluke da Bosna i Hercegovina bude zemlja svih svojih naroda, da bude slobodna, dostojanstvena i utemeljena na principima ravnopravnosti. Ali za mnoge od nas, ovaj dan je puno više od historijske činjenice. On je živa uspomena, porodično naslijeđe, amanet koji se prenosi kroz generacije.
U mojoj porodici, 25. novembar je dan koji se ne može odvojiti od Srebrenice.
Dan državnosti i genocid u Srebrenici nisu isto, ali su duboko povezani kroz jedno, kroz ideju slobode i cijenu koju su ljudi davali da bi Bosna postojala.
Moja mama je iz Srebrenice. Odrasla je u gradu koji je nekada bio simbol mirnog života, zajedništva, jednostavnosti i ljudske topline. A onda je taj grad postao simbol najveće boli u modernoj historiji Evrope. Kada se govori o Srebrenici, za mnoge je to tragedija koju znaju iz dokumentaraca, udžbenika i komemoracija. Ali za nas, to je porodična priča. To su imena koja nisu samo statistika, nego ljudi koje smo voljeli.
Moj dedo, Ahmo Tihić, bio je komandant. Poginuo je braneći svoj narod, svoju čast i svoju Bosnu. Njegova žrtva nije bila samo žrtva vojnika, nego oca, muža, sina, čovjeka koji je stao ispred zla znajući da možda neće dočekati novu zoru.
Poginuo je i mamina amidža, poginuo je i naš tetak, efendija Mehmedalija Mandžić , čovjek koji je život posvetio vjeri, zajednici i dobroti. Poginuo je i mamin tetić od 15 godina, dijete koje je trebalo učiti, igrati se, voljeti i rasti. Ali u ratu djeca nisu imala djetinjstvo. Mnoge žene u našoj porodici ostale su bez muževa, bez braće, bez očeva, ali su ostale uspravne, ponosne i dostojanstvene. One su nastavile živjeti i odgajati djecu, noseći teret koji je pretežak, ali nikada nisu dopustile da ih slomi.
Zato Dan državnosti nije samo službeni praznik.
To je dan kada se sjetim da sloboda nije došla sama od sebe.
Da ova zemlja nije sačuvana riječima, nego životima.
Da je Bosna i Hercegovina amanet koji su naši šehidi ostavili nama.
U svakoj porodici postoji nešto što se ne zaboravlja. U mojoj porodici to su imena naših šehida. Predstavljaju stubove na kojima stoji naše sjećanje, identitet i snaga. Oni su dio razloga zašto vjerujem da 25. novembar nije samo datum iz historije, nego datum koji živi u svakome ko voli ovu zemlju, ko poštuje njene žrtve i ko se sjeća Srebrenice, kao i šehida iz svih ostalih mjesta BiH.
Srebrenica nas je naučila da je domovina nešto sveto.
Da se država ne čuva samo zastavama i svečanostima, nego istinom, kulturom sjećanja i poštovanjem prema žrtvama.
Da naš identitet nije potpun bez pamćenja.
25. novembar za nas nije samo proslava.
To je tišina za one kojih više nema.
To je zahvalnost ljudima iz moje porodice koji su položili svoje živote.
To je ponos što sam potomak onih koji su izabrali čast, pa makar ih koštala života.
I zato vjerujem da je najdublji oblik obilježavanja Dana državnosti sjećanje na sve one koji su dali svoje živote da bi Bosna danas postojala. Srebrenica je dio tog identiteta. Moja porodica je dio te priče. A njihova žrtva je dio mene.
“I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!” (Kur'an / El-Bekare, 154)
Šehidi su temelj naše slobode i identiteta. Njihova hrabrost i žrtva podsjećaju nas da Dan državnosti nije samo datum u kalendaru, već spomen na one koji su dali živote da bi Bosna i Hercegovina živjela slobodna i dostojanstvena.