„Da se nikada nikome ne ponovi“ riječi su koje svake godine odzvanjaju najglasnije upravo u julu, mjesecu tuge, bola i sjećanja.
Prošlo je trideset godina od genocida počinjenog u i oko Srebrenice. Trideset godina otkako je zlo pokazalo svoje najstrašnije lice, a nevini ljudi platili cijenu mržnje.
Trideset godina bola u očima majki, sestara, sinova i očeva kojima su ubijeni najmiliji. Iako su ih mnogi pronašli i ukopali, još ima onih koji tragaju za kostima svojih najdražih. Toliko godina poslije.
Ove godine, 11. jula, na tridesetu godišnjicu, dženaza je klanjana za još sedam žrtava. Sedam života, sedam sudbina, sedam porodica koje će napokon pronaći barem djelić mira, dok bol ostaje kao neizbrisiv trag.
Godine prolaze, svjedoci umiru, majke ostaju bez snage, ali s istim pogledom u daljinu. Pogledom koji čeka, nada se i pamti. Upravo zato, na nama ostaje odgovornost. Mi smo ti koji ne smiju zaboraviti. Mi smo ti koji moraju pričati, svjedočiti i prenositi istinu. Svakoj nepravdi moramo dati pravi naziv. Svaki zločin nazvati pravim imenom. Genocid.
Kada razgovarate s preživjelima tog istog genocida, s onima koji još tragaju za kostima svojih najmilijih, osjetite tu krhku, ali postojanu nadu. Nadu da će ih možda, negdje, nekada, opet sresti. Ako ne na ovom svijetu, onda na onom drugom, pravednijem. Na svijetu koji ne poznaje mržnju. Za razliku od ovoga koji je šutio 1995. godine dok se vrisak čuo do neba. I za razliku od ovoga koji i dalje šuti, iako se vrisak ponovo čuje.
Tragovi te tragedije nisu samo na kamenju, u mezarjima ili u dokumentima. Oni su urezani duboko u nama. Srebrenica nije poglavlje iz udžbenika. To je rana koja ne zarasta. Svaka suza, svaki mezar, svaki preživjeli nosi priču. Priču o gubitku, ali i o snazi. O patnji, ali i o dostojanstvu.
Zato ne smijemo zaboraviti ni druga mjesta, ni druge ljude. Ne smijemo okrenuti glavu ni od Gaze, ni od bilo kog drugog mjesta gdje se danas gube nevini životi. Gdje ljudi pate i umiru, dok svijet ponovo šuti. Moramo govoriti. Moramo svjedočiti. Jer zaborav je prvi korak ka ponavljanju. A ponavljanje zla nije opcija koju smijemo dozvoliti.
Naša odgovornost nije samo da znamo šta se desilo. Naša odgovornost je da to znanje pretvorimo u glas. Da govorimo onima koji ne znaju, da učimo one koji ne razumiju. Ako ništa drugo ne možemo, možemo riječima. A riječ ima snagu. Može biti protest. Može biti dova. Može biti početak pravde.
Naša dužnost je da budemo svjedoci. Da ne dopustimo da bol ostane nevidljiva, a istina zaboravljena. Šutnja nije neutralna. Šutnja često znači prihvatanje. A riječ, koliko god tiha bila, može pokrenuti promjenu.
„Ko vidi zlo, neka ga spriječi rukom. Ako ne može, neka ga spriječi riječima. Ako ne može ni to, onda neka to osudi u svom srcu, i to je najslabiji stepen vjere.“
Ali mi nećemo ostati najslabiji. Biramo da pamtimo. Biramo da govorimo. Biramo da budemo dostojanstveni u boli i postojani u istini.
Jer istina je obaveza. Sjećanje je zavjet. U tome se krije i ono najvažnije što imamo – ljudskost i nada u bolje sutra.
I u moru priča koje se s pravom pričaju o ovoj temi, koje zaslužuju da budu ispričane i sačuvane, iskoristila sam ovu priliku da kroz nekoliko rečenica podsjetim sebe i nas da ne zaboravimo. Da govorimo, kad god možemo. Da gradimo bolji svijet i bolji život. Jer tog života, uprkos svemu, ima. U Srebrenici. U Bosni i Hercegovini.
Piše: Merima Buljubašić