Piše: Ševka Kulovac
U vremenu kad sve više pričamo o ženama, našim pravima i borimo se da budemo tretirane kako zaslužuje ljudsko biće, odlučih da nekoliko redova posvetim jednoj ženi koja je živjela davno, a život je nije mazio. Osjećam to kao dug prema njoj, jer sam prije 26 godina dobila njeno ime – kao spomen na nju i njeno postojanje. Rodila se nekad 30-ih godina prošlog stoljeća u selu Stara Gora nadomak Rogatice. Imala je oca, majku, brata i sestru. U decembru 1941. godine, u jeku Drugog svjetskog rata, četnici upadaju u selo Stara Gora i prave žive lomače u tri kuće Agića: Mehmeda, Himze i Ćamila. U tim lomačama izgorjelo je 135 osoba, od čega su 74 bila djeca. U tim lomačama izgorjela je cijela porodica rahmetli nene Ševke. Ona je imala desetke ubodnih rana na trupu, jer se uspjela sakriti iza sinije u svojoj kući. Nakon što su četnici “obavili” što su htjeli, nenu i još 5-6 djece koja su preživjela, jedan čovjek je kolima prebacio u Sarajevo na liječenje.
Poslije se nena vratila u svoj rodni kraj. Bila je siroče. Tad je ubijena prvi put. Za rahmetli dedu udala se još kao djevojčurak i s njim imala šestero djece. Kada je 50-ih godina deda htio da s porodicom odseli na drugo mjesto pošto u Polju nije bilo dovoljno mjesta za sve njih, odlučili su da prodaju zemlju u Staroj Gori, nena ga je zaklela da njenu zemlju četniku ne smije prodati. Kad su prodali tu zemlju, kupili su zemlju u Godimilju. Tu su živjeli sve do 1992. godine, kad je započela agresija na Bosnu i Hercegovinu. Nena je rodila četiri sina i dvije kćeri. Jedan od sinova, amidža Mušan, imao je Down sindrom. Bio je poseban po mnogo čemu, a nena je posebno vodila računa o njemu. Kad je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, nena je dobro znala ko su i kakvi su dušmani Bosne i Hercegovine. Govorila je: “Ako bude nešto meni, nek bude i mom Mušanu, da ne ostaje iza mene.” Nije vjerovala da će se iko brinuti za njega kao što je to ona radila. Majka.
4. maja 1993. godine u ranim jutarnjim satima, četnici napadaju selo Brezova Ravan. Tu su poginuli rahmetli nena Ševka i rahmetli amidža Mušan. Dženaza je bila tek devet dana kasnije. Tad je nena ubijena drugi put. Čitav život rahmetli nene bio je obilježen pokoljima četnika. 1941. godine ubili su joj kompletnu porodicu, a 1993. godine ubili su nju i njenog Mušana. Koliko ličim na nenu – ne znam, o njoj sam samo slušala priče, ali ono što znam je da sam cijeli svoj život s ponosom objašnjavala ljudima zašto nosim tako rijetko ime.
Moja nena je priča o bosanskoj ženi. Moja je nena priča o majčinskoj ljubavi, teškom životu žene na ovom podneblju i beskrajne hrabrosti. Ni život između ove dvije smrti joj nije bio lahak. Živjela je na selu, sa mnogo stoke koju treba paziti, šestero djece koju treba odgojiti i imanjem koje treba obraditi. I sve je čekalo na nju.
Od nje su ostale naušnice koje je babo skinuo kad je ubijena, jedan debeli jorgan koji je napravila i nešto suđa koje smo našli u zidini kuće koju su joj zapalili dušmani. I ostala sam ja – da nosim njeno ime i da se desetljećima nakon nje priča o njenom postojanju.