Nakon što ispostimo zadnji dan ramazana koji obično prođe svima nama u intenzivnim pripremama za sutrašnji veliki dan, osvane Bajram koji dočekamo poprilično umorni, ali sretni i ispunjeni što smo ostvarili veliki cilj. Bajramski dani nam obično prođu u porodičnoj atmosferi, druženju, jelu i piću kao što i dolikuje ovom velikom blagdanu. Tek nakon Bajrama, a neki možda i prije duboko u svojoj nutrini osjete tragove ramazana. Jedni će se zadovoljiti ramazanskim ibadetima pa ih džamija više neće vidjeti do sljedećih teravija i nastavit će sa uobičajenim životom vraćajući se starim, uglavnom manje lijepim navikama, dok će drugima ramazan biti prekretnica za neke važne korake u životu. Kako god, iz ramazana izlazimo svako u svom halu.
Ramazan je maraton koji nije lahko istrčati
Mjesec ramazan zaslužuje da mu se napravi najljepši doček i ugosti ga se kao najdražeg gosta. Međutim, ono što je postalo trend u novije vrijeme jeste predstavljanje ramazana isključivo kao mjeseca lahkoće, blagoslova, milosti i svih drugih blagodati koje se u njemu spuštaju. Danas kada su kamere ušle u gotovo svaku kuću možemo propratiti sve osim “bekstejdža“. Društvene mreže kao i drugi mediji obiluju sadržajima koji idealiziraju sliku muslimanske porodice, gotovo nas poistovjećujući sa bezgriješnim melekima; lebdimo tokom dana, postimo bez tegobe i sve stižemo na vrijeme. Iftare spremamo uvijek nasmijani, raspoloženi, nema vike, svađe, djeca odjednom postanu poslušna, rado se bude na sehur i svi svoje obaveze sa lahkoćom izvršavaju. Rijetko možemo vidjeti onu drugu stranu medalje.
Svaki propis Uzvišenog Allaha pa tako i ramazanski post sa sobom nosi teret kušnje koji valja iznijeti. Zato bi pored predstavljanja ramazana i posta kao velike blagodati Uzvišenog Gospodara bilo realno, u istoj mjeri, ako ne i više govoriti i o izazovima s kojima se postač suočava tokom ramazana. Jer u jednom te istom mjesecu se prosipaju mnogobrojne blagodati, ali se serviraju i različiti ispiti. U njemu testiramo našu volju, strpljivost, izdržljivost i spremnost na odricanje i žrtvu. Ramazan je mjesec velikog džihada sa sopstvenim egom i strastima. Na tom putu desit će se posrtaji i padovi, pobjede i porazi i sve je to ljudsko. Jer Allah Uzvišeni u Svojoj Knjizi na više mjesta nas podsjeća da smo slabi, a da je snaga u vjeri, da smo u potrebi, a da je opskrba kod Njega Uzvišenog. Zato nam je dao ramazan da kroz izazov posta i potpuno drugačijeg ritma života i svakodnevnice učimo ajete Njegove Časne knjige i razmišljamo o njihovim porukama.
Na tom veličanstvenom putu vlastite preobrazbe sasvim je prirodno da osjetimo tegobu i zapadnemo u krizu u trenutku gladi ili potrebe za kahvom ili cigarom. Nekada će iza nas biti neprospavana noć, bolesno dijete, iznervirat ćemo se možda na poslu, kod kuće će nas naljutiti supružnik, brat, sestra, neće sve uvijek ići po planu. U trenucima slabosti možemo doći u situaciju da kažemo nešto neprimjereno, ali će nas spoznaja zašto i zbog koga postimo odvratiti od ponašanja i djela koja nisu primjerena vjerniku. I da se desi da pokleknemo i uradimo nešto nepromišljeno, moramo se podići i nastaviti dalje jer mi u ramazanu ne odlazimo na Onaj svijet niti se dunjaluk pretvara u nešto drugo. Bude nam samo olakšano jer je smanjen utjecaj šejtana. Mi ostajemo ljudi sa svim svojim slabostima i to ne smijemo zaboravljati.
Kada izostane glavna svrha posta i ramazana u nama nema ni velike promjene
Ako pogledamo ajete i hadise koji govore o ramazanu primijetit ćemo da su skoro svi usmjereni isključivo ka povećanju bogobojaznosti. A stepen imana se povećava onda kada se čovjek iskrena nijeta okrene sebi i svojoj nutrini. Šta je Poslanik a.s. radio u ramazanu? Nije puno od ibadeta preneseno da je radio, a pogotovo nije precizirano. Njegov fokus je bio na postu, povlačenju, darežljivosti i preslušavanju Kur'ana od strane Džibrila. Time nam nije poručio ništa drugo osim da se fokusiramo na sebe, da preispitujemo sebe, svoje postupke, međusobne odnose, govor, ponašanje i da prije svega pročistimo svoje nijete.
Ništa od toga ne možemo postići ako se posvetimo svemu drugom više nego sebi. Nažalost kod većine je tako. Uz ramazan naša energija sagorijeva u onome što je manje bitno ili što je pogrešno shvaćeno.
Navest ćemo nekoliko primjera:
- Ako je Poslanik a.s. rekao da onaj ko nahrani postača ima nagradu kao da je i postio, to nikako ne znači da smo dužni za iftar spremiti deset različitih jela i tako pasti s nogu pa i onaj farz od umora ne klanjati kako treba. Zaboravljamo da nagradu za iftar možemo postići i jednom hurmom koju pružimo postaču.
- Ako je u toku ramazana sunnet upotpuniti učenje Kur'ana to ne znači da sebi moramo zadati zadatak da proučimo više od jedne hatme i pedeset “Jasina” svoj umrloj rodbini, pa sve do šukundede. U nedostatku vremena Kur'an učimo brzo i često bez srčane prisutnosti, a to nije produktivno. Ne moramo učiti onoliko koliko bi htjeli i željeli ukoliko nam ne dozvoljavaju obaveze koje nismo u mogućnosti prolongirati za kasnije. Kur'an se uči sa uživanjem i onoliko koliko smo srcem prisutni. Sama dova umrlima je, kao i živima vrijedna ramazanska hedija. A Allah zna za sve naše želje i nijete.
Olakšavajte, a ne otežavajte
Jedna od šerijatskih intencija je svakako princip olakšavanja. Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…“ (El-Bekare, 185) U predaji od Ebu Hurejre r.a. se navodi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao ashabima: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (Buharija) Poslanik a.s. je bio onaj koji je uvijek olakšavao i obveseljivao, a nikada nikome nije otežavao.
Propisi islama su tako jednostavani i idealno “skrojeni” prema ljudskoj prirodi, pa zašto sebi otežavamo? Trošeći energiju na sporedne i manje bitne stvari, istovremeno želeći da sve prikažemo idealnim, iz ramazana mnogi od nas izađu istrošeni ili u najmanju ruku neobnovljeni. Samo oni koji shvate suštinu ramazana iz njega izlaze kao bolji ljudi i jači vjernici. Nadajmo se da će naše imanske baterije koje smo napunili u ovome ramazanu, uz Allahovu pomoć izdržati do sljedećeg.
Ovaj ramazan je otišao, ali mi moramo biti bolji poslije njega. Ako nismo, zapitajmo se gdje smo zakazali. Neka nam diploma ramazanske škole kod našeg Stvoritelja bude validna i primljena i neka nam bude od koristi na oba svijeta. Uzdamo se u Njegov rahmet da će tako i biti.
Piše: muallima Dženita Mušinbegović